Grad Varaždin i ove godine, povodom Dana Grada koji se obilježava 6. prosinca, dodjeljuje nagrade, plakete i medalje istaknutim pojedincima ili kolektivima koji su to svojim trudom, radom i zalaganjem zaslužili. Ovogodišnju nagradu za životno djelo će na svečanoj sjednici u utorak primiti velečasni Mijo Horvat ‘za osobiti doprinos i dugogodišnje pastoralno djelovanje župničke službe u Župi Svetog Fabijana i Sebastijana te pružanje svekolike duhovne pomoći’, kako stoji u obrazloženju.
Mijo Horvat, u svojoj župi, ali i šire poznat kao Miškec, rođen je 1942. godine u međimurskom selu Palinovec. Osnovno školovanje završio je u Čakovcu, potom je maturirao u Klasičnoj gimnaziji Zagrebačke nadbiskupije, nakon čega se odlučio za studij teologije koji završava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
– Još su me kao dijete zezali: Vu Palinovcu sam se rodil, v Čakovec v školu hodil, a ja sam Varaždinac – tim su mi dali do znanja da moram paziti da ne naginjem previše na međimursku stranu – započeo je kroz smijeh velečasni Horvat i objasnio kako je uopće došlo do toga da odabere ovaj poziv.
– Imam mlađeg brata i dvije sestre, a prema tadašnjem seoskom razmišljanju bilo je ovako: jedan sin bude doma gazda, a drugi će se školovati. S obzirom da je brat bio mlađi imao je pravo odabira i odlučio je ostati doma pa sam ja Miškec, kako su me zvali, mogao ići na daljnje školovanje. Da je brat odlučio drugačije, tko zna gdje bih bio sad – rekao je i nastavio.
– Gimnaziju sam polazio u Zagrebu na Šalati, stanovao sam u sjemeništu gdje se odgajalo, ali i učilo. Tad se trebalo odlučiti hoću li biti svećenik, a odluku je trebalo dobro preispitati s obzirom da ovdje katolički svećenik živi u celibatu i drugačijim stilom života od ‘običnih’ ljudi.
Prilikom preispitivanja svoje odluke, priznao je kako nije bilo lako.
– Jednom sam prilikom jednog fratra upitao može li se živjeti bez žene, a on mi je otvoreno, iskreno i hrabro rekao da se može, ali je teško. Kad se odlučiš za stil života u kojem se nećeš vezati za jednu osobu i imati obitelj, trebaš tako živjeti – prepričava svećenik Miškec i dodaje kako se svećenikom ni ne može postati prije 25. godine života jer se traži zrelost i ozbiljnost, da si doista već muškarac u punom smislu te riječi.
Iskušenja su normalna pojava
On je, kako kaže, osjetio poziv i krenuo tim putem. Zaređen je 1966. godine u Zagrebačkoj katedrali, a od 1971. godine bio je kapelan u Šestinama, a do 1976. bio je župnik u Bučju, nakon čega dolazi u Varaždin.
– Svećeničku službu obavljam punih 50 godina, a u Varaždinu sam od 1976. godine, najprije u u župi Svetog Nikole. 1979. godine sam osnovao župu Sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu i tu sam prvi i do danas jedini župnik – rekao je i priznao kako put do osnivanja vlastite župe nije bio jednostavan.
– Nije me bilo strah prilikom osnivanja župe, iako me biskup pitao od čega ću u toj župi živjeti. Dodatni poticaj i znak da moram otići bio je požar na dimnjaku župe Svetog Nikole, prilikom kojeg je izgorio moj stan. Zanimljivo je kako je tom prilikom ostalo samo moje svećeničko odijelo, Časoslov i novac koji smo sakupljali za jednog bolesnog mladića.
– Najprije smo kuću u Gortanovoj ulici, koja je Župni dvor, kupili po relativno povoljnoj cijeni, ali trebali smo graditi i crkvu, a nismo odmah u ondašnjoj državi tako lako mogli dobiti dozvolu. Kad je to bilo riješeno, nismo nikad od župljana tražili novac za gradnju. Župljani su sami donosili novac, a gradnjom nove crkve Dobroga Pastira omogućeno im je da u prikladnijem prostoru slave svete mise. Osim toga čuvar sam stare crkvice kraj puta Sv. Fabijana i Sebastijana, koju se trudim obnoviti nakon što je oštećena u Domovinskom ratu.
Tijekom svih tih godina, pokazao se kao savjestan i uzoran svećenik, iako i sam priznaje kako se susreće s iskušenjima, što je, kaže, normalno.
– Kad netko ne bi bio zdrav muškarac, ne bi mogao biti svećenik, tako se znalo reći, a ima to svoje razloge. Ne odlučiš se za to samo zato da bih bio u zavjetrini. Ima i anegdota koja priča o svećeniku koji je pisao biskupu kako ga treba maknuti iz župe jer su se tamošnje žene zaljubile u njega. On mu je odgovorio: Drago mi je da su se neke, a još će mi biti draže kad čujem da su sve zaljubljene. Zato sam te poslao tamo, da te svi zavole. Ali, ako se ti zaljubiš u nekoga, onda mi javi, onda ću te maknuti – prepričava Miškec i dodaje kako prilikom donošenja odluke treba biti iskren prema sebi samome.
– Ni jedan svećenik nije tako ružan da ga netko ne bi zavolio, a i on je u opasnosti da se nađe u toj situaciji. Kada ljudi otkriju da si svećenik i da živiš za svoju službu, onda te poštuju i vole, što je razumljivo. Ali, onog trenutka kada ljudi opaze da se svećenik na nekoga navezao i pripada nekome, onda je gotovo, gubi autoritet i ugled, stoga se trudim ovaj poziv živjeti najbolje moguće jer nisam ovo odabrao samo zato što nisam imao što drugo, već zato što sam taj poziv osjetio.
– Nije dovoljno jednom reći da to želim, moram se truditi i boriti protiv iskušenja, stoga svaki dan započinjem molitvom iz Časoslova – objašnjava.
Omiljen među župljanima
Ono što ga zasigurno razlikuje od drugih svećenika jest činjenica da svoje posjete obiteljima, tijekom blagoslova kuća u božićno vrijeme, ne opterećuje prikupljanjem novčanih darova, nego ostavlja svakom župljaninu da prema vlastitim mogućnostima odredi kada i koliko će darovati župi.
– To sam mogao učiniti s obzirom da sam osnovao ovu župu, stoga nije bilo prijašnje neke tradicije koje sam se trebao držati. U tome su veliku ulogu odigrali moji roditelji koji su me naučili što je dar. Svaki je čovjek od Boga došao na svoj način i slobodan je, a svaki put kad mene, točnije, ovu župu daruje, to nadasve vrednujem, zato župljanima kažem: Kad budete mogli budete donijeli, to će biti vaš dar.
– Svoju energiju rado trošim na pastoralni rad s obiteljima, starima i osamljenima, a osobito s djecom i mladima. Kako sam dugo vremena ovdje, poznajem gotovo svakog župljanina ovdje. Upravo sam tom prilikom naišao na nešto što je zastrašujuće – kazao je i nastavio.
– Katastrofa je da u svojoj relativno maloj župi u skoro svakoj ulici imam starog dečka. Mamice ih ‘futraju’, a on sa svoji cca 40 godina još nije u stanju naći svoje divno božje stvorenje s kojim bi pošao u zajednicu života.
Ipak, župljani su za njega puni riječi hvale i kažu da ih svojim pristupom duhovno obogaćuje te da je po svojoj suosjećajnosti i spremnosti za pomoć bližnjem u nevolji poznat i omiljen u svojoj župi, ali i šire.
– Drago mi je da brojni župljani svoju vjeru prakticiraju kroz rad raznih udruga kao što je Udruga katoličkih skauta ili pak humanitarna udruga Sv. Vinka Paulskog. Ali, u svemu tome nisam sam. Imam i divne suradnike, neki su sa mnom od početka i mnogo mi pomažu.
O abortusu, istospolnim zajednicama, pedofiliji
Na pitanje kako se osjeća što će dobiti nagradu za životno djelo, skromno odgovara.
– Ova mi nagrada više znači zbog mojih župljana nego mene samoga. Bez njih ne bih mogao.
Ipak, morali smo se dotaknuti društveno osjetljivih tema poput pobačaja, istospolnih zajednica i pedofilije u crkvenim redovima.
– Crkva je raznorodna zajednica, a takvi su i svećenici, ima nas svakakvih. Čak se kaže da ako svećenici kroz dugu povijest nisu uspjeli uništiti crkvu, neće je nitko drugi. Reći ću da je župnik svećenik opće prakse, tako da se nisam previše imao vremena baviti temom abortusa. Studirao sam staru teologiju, većina mog nauka je danas u ropotarnici povijesti, a teme kao što su abortus i istospolne zajednice su osjetljive. I sadašnji papa nas šokira u nekim stavovima, ponekad se zaleti u svojim obećanjima – objašnjava Mijo koji najgore osuđuje pedofiliju u crkvenim redovima.
– Treba biti svjestan kako je pedofilija prisutna i u raznim drugim profesijama, ali to je nešto prestrašno. U svećeničkim redovima to je troduplo veće zlo jer kad svećenik počini grijeh, on je duplo veći nego kod ‘običnih’ ljudi.
Iako još djeluje, nada se skoro mirovini.
– Rado bih uskoro u mirovinu, već sam pisao biskupu. Ipak, malo je svećenika, tako da me zasad biskup ne pusti – priča kroz smijeh.
– Ipak, imam mlade nade oko sebe i župljani se privikavaju na njih, tako da je riječ o mjesecima koji me dijele do mirovine, ali to ne znači da ću zaboraviti na svoje župljane – zaključuje.
