Dok pada rani mrak s mirisom zime na umirući barokni grad, često se prisjetim jedne zgode kad sam konačno imao prilike nešto reći pred onima koji u ovom gradu odlučuju.
Bilo je to prije nekih četiri ili pet godina, baš u ovo vrijeme. Bio je radni dan, hladna i maglovita zima, grad prazan, mračan, uz rijetka svijetla izloga.
Stojim na Korzu oko šest navečer, okrenem se oko sebe i zamijetim da sam potpuno sam. Još imam vremena uzet mobitel iz džepa, skinut rukavice, kliknut na fotoaparat i zabilježit tužnu sliku praznog glavnog gradskog trga, koji prikazuje bolnu istinu od gradu na samrti.
Sljedeće jutro, još pod dojmom depresivne večernje šetnje gradskim središtem, odlazim na neki sastanak sa u Vijećnicu, raspravlja se o predstojećim događanjima, turističkoj ponudi, Adventu u gradu…
Javljam se za riječ, pokazujem sliku i gunđam kako nam je grad prazan i jadan, sve manje trgovina radi, sve je manje svjetala iz izloga, još k tome ona slaba narančasta gradska rasvjeta u maglovitoj noći samo povećava osjećaj depresije i potištenosti…
Kad se odjednom javi jedna draga gospođa iz odjela za gospodarske djelatnosti grada s potvrdom moje žalopojke: ‘Je, istina je, bogme je mrak po noći, ja sam nakon par let neki dan prvi put išla po gradu pod večer i morem reći da nam centar stvarno izgleda mračno i tužno…’
Teško je voditi politiku središta grada ako si ‘od 7 do 3’ u gradskoj upravi. Teško je razumjeti ‘zakej se ti krčmari stalno bune’ ako imaš slobodan svaki vikend (kad oni grizu nokte hoće li biti sunce ili kiša) i na Korzo dođeš samo nedeljom s familijom na sladoled (kad je parking besplatan). I k tome samo ljeti ili kad je Špancirfest (‘jer kaj bum tam inače delal, ionak’ nema nikoga’).
S gradom treba znati živjeti, grad treba znati upoznati. Treba upoznati one koji žive s njim 24 sata dnevno, a ne samo ‘od parkinga do kancelarije i natrag’. One koji su tu i kad je vruće i kad je hladno, koji su tu kasno u noć i rano ujutro. Na kraju krajeva, one koji značajno doprinose proračunu grada kroz najveće fiskalne namete, poreze, prireze, komunalne naknade, spomeničke rente…
Možda ipak nisu samo ‘dosadni krčmari i trgovci koji stalno nekaj grintaju’, možda su ljudi bogatog iskustva koji najbolje poznaju centar grada i zaista imaju za reći koju pametnu.
Prije šest ili sedam godina već smo upozoravali na neminovno odumiranje centra. Kad je zakopana prva lopata za gradnju Supernove, malo smo se pobunili, ali nikog nije bilo briga. Kad je bager iskopao prvi iskop za Lumini, tad su se sprdali da je nemoguće da zaživi shopping centar u selu kraj grada.
Sad kad su u gradu ostale samo pekare, zlatarne, jeftini second hand shopovi i tek nekoliko solidnih trgovina koje su na izmaku snaga, sad možemo čuti samo – ‘tihu mešu’.
Svima je bilo jasno da naljepnice ‘Centar živi’ na izlozima neće donijeti veću posjećenost središtu grada. Kad sad malo bolje pogledam unazad, pa to je bila jedina mjera koju je Grad donio kao ‘spasonosnu’ otkad je krenulo neminovno odumiranje gradske jezgre.
Prošle su godine, pravih poteza ili ideja nije bilo. A bilo je potrebno samo napraviti nekoliko tisuća kilometara po Europi, pitati kak su to preživjeli gradovi u Austriji, Češkoj, Njemačkoj…
No mi, ponosni Varaždinci, ipak ćemo radije učiti na vlastitim greškama nego skupljati nečije bogato iskustvo.
I kaj smo sad?! Neće nas Zara, neće nas Müller, neće H&M. Budemo se pokrili ušima i idemo slijegati ramenima.
Na kraju, zašto uporno želimo kopirati velegradove, zašto ne želimo biti originalni, posebni, drugačiji, one koje treba doći posjetiti da se vidi nešto novo, drugačije, one koje se kopira?!
Klagenfurt je prije desetak godina proživljavao sličnu sudbinu. Grad je donio odluku da se nešto mora promijeniti jer centru prijeti potpuno napuštanje. Odlučili su organizirati sajmene dane organizirati upravo u samom središtu. Pa se tako svaki tjedan od četvrtka do nedjelje održavao poneki sajam, da li domaćih proizvoda, rukotvorina, hrane, starih zanata, moderne tehnologije…
Dali su besplatne pozicije, izlagači su se sami nudili, a građani su opet počeli dolaziti u centar jer je vrvio događanjima.
Lokalni poduzetnici prvi su vidjeli gužvu, opet su iznajmili i uredili napuštene lokale. Veliki poduzetnici su precizno izmjerili povećanu frekvenciju ljudi u gradu te su ponovo tražili lokale za svoje brendove.
Danas u tom gradu bilježimo jedan od najljepših advenata, šarene ulice pune razdraganih ljudi, zadovoljne obrtnike i trgovce.
S druge strane, baš u to doba Stuttgart je donio odluku o ukidanju komunalne naknade na dvije godine svakom poduzetniku koji iznajmi poslovni prostor u središtu grada na pet godina.
Neki su gradovi digli cijenu parkiranja u jutarnjim satima kako bi omogućili besplatno parkiranje u popodnevnim, da bi potencirali dolazak građana u središte.
Drugi pak su donijeli odluku o ulicama ili trgovima od posebnog značaja, pa su tako nastale food street, music street i slično, gdje je ograničenje samo mašta poduzetnika…
Mi bi kao grad, prije svega, trebali počet funkcionirati na način da nalazimo načine kako nešto učiniti, a ne kako ne učiniti. Naši propisi o komunalnom redu i uređenju centra tjeraju u plač sve nas koji ovdje radimo, a tjeraju u bijeg sve one koji bi ovdje željeli raditi.
Grad mora donijeti dugoročan plan što želi od koje ulice, od kojeg trga, on je jedini taj koji može ‘smekšati’ prestroge propise koji ograničavaju poduzetničke slobode.
Također, on najprije mora početi cijeniti one koji su ovdje u centru još preostali, jer očito su ‘najžilaviji’ i sigurno mogu biti vjetar u jedra novom i kreativnom središtu grada.
Na kraju, mnogi sposobni Varaždinci iza kojih stoje rezultati na području gospodarstva, poduzetništva, znanosti i kulture toliko vole svoj grad, da će vrlo rado dati svoje vrijeme, znanje i iskustvo na raspolaganje besplatno, uz posebno zadovoljstvo što mogu utjecat na život u središtu.
Idemo ih najprije pozvat na kavu, na sastanak, na okrugli stol. Idemo napraviti forum, otvorenu tribinu, javnu raspravu sa svim zainteresiranima o budućnosti centra.
Izazivam ‘one koji odlučuju’, recite jasno Varaždincima: ‘Ne pitaj što grad može učiniti za tebe, nego pitaj što ti možeš učiniti za grad’. Vjerujte mi, iznenadili biste se kamo nas to može odvesti…
