Pred nekoliko dana osvanuli su po internetskim portalima naslovi o jednom ružnom i poprilično neuobičajenom događaju koji se zbio u Karlovcu. Događaj je neuobičajen zato što je troje djece, u dobi od deset do dvanaest godina (dakle četvrti do šesti razred osnovne škole) napalo, iz čista mira, usred bijela dana, u karlovačkom parku ženu od 63 godine (koju pak, portali nazivaju ‘staricom’ pa se nameće i pitanje s koliko to godina ulaziš u kategoriju ‘starac’). Cijeli su događaj gledali prolaznici i neki srednjoškolci, ali ženi nije nitko pomogao.
Priča kratko ide ovako: desetogodišnjak je udario ženu šakom u glavu, a djevojčica joj je rekla ‘Ti se bako j***.’ Osim što su ženu napali fizički, pošteno su je i verbalno izvrijeđali. Žena je završila u bolnici s lakšim potresom mozga i oteklinom iznad oka.
Tjelesne ozljede će proći, ali gorak okus u ustima od proživljenog neće.
Komentari na događaj
Narod k’o narod na internetu piše svašta. Uopće nije problem trkeljati gluposti iza nekog lažnog profila i iz udobne fotelje anonimnosti. Naravno da svi osuđuju ponašanje djece. Osuđuju i roditelje koji su djecu tako odgojili. Ali osuđuju i školu. Ništa novo. (Sjetimo se samo ulične borbe dviju tinejdžerica u Varaždinu kad je najviše bila osuđivana ‘škola’ za njihovo ponašanje (!?!). )
To kako pojedini roditelji vode brigu o svojoj djeci i odgajaju ih je pisano već X puta u kolumni. Često se baš zbog prevelike ‘brižnosti’ i ‘stege’ djeca otmu kontroli i povampire u male nasilnike čim se uspiju istrgnuti iz roditeljske brižne ruke.
I kad budu zbog neprimjerenog ponašanja prijavljeni roditeljima, isti će ih ti roditelji zdušno braniti, zato što je ‘nemoguće’ da njihovo zlato napravi nešto loše. Aha! Moš’ misliti.
Kad u školi učitelji, psiholozi, pedagozi pokušavaju roditeljima, na najnježniji mogući način, upakirano u celofan s mašnicom, reći da im dijete ima problem u ponašanju, bivaju dočekani na noževe, optuženi da mrze njihovo dijete, da imaju nešto protiv njihovog djeteta, da to nije istina i slično. Provjereno. Doživljeno.
Zgode o nezgodama iz učiteljskog života
Učenik drugog razreda (osmogodišnjak) N. N. sustavno maltretira učiteljicu i suučenike. Upada učiteljici i učenicima u riječ, ne dozvoljava suučenicima da govore, ustaje pod satom i šara kolegama po bilježnicama, udara ih iz zabave i razonode, izlazi bez dozvole iz razreda i usput lupa vratima učionice, psuje rječnikom kakav se ni u zadnjem bircu ne može čuti i učiteljica, na rubu sloma živaca, s tlakom 190 / 150 pošalje dijete školskom psihologu / pedagogu.
Taj pozove roditelje. Roditelj dođe u školu i ospe paljbu iz svih oružja na učiteljicu koja, eto, mrzi njegovo dijete. Jer mišek mali se ne bi nikad tako ponašao i to nije istina. Sva djeca u razredu koja potvrđuju riječi učiteljice su izmanipulirana i lažu. Ode roditelj i u bolnicu. Donese papir od nekog kliničkog psihologa da je s djetetom sve u redu.
Taj isti N. N. sreo je drugu učiteljicu iz škole u jednom trgovačkom centru dok je šopingirao s mamom i, dok je mama bila okrenuta leđima, mrtav hladan pogledao tu učiteljicu u oči i isplazio joj jezik, zlobno se nacerio i pobjednički primio mamicu za ruku, cerekajući se i gledajući učiteljicu u oči pogledom ‘Tuži me mami ako si faca!’. Doživljeno. Proživljeno. Neizmišljeno. I? Tko će biti kriv kad mali stasa do dovoljne veličine da okine po oku neku bakicu na ulici onako, iz čista mira, jer mu nije bila simpa.
Pretpubertet?
Ili, zgoda druga. Učenik trećeg razreda M. M. pod velikim je odmorom stao na školsku klupu, skinuo hlače, skinuo donje rublje, uzeo spolovilo u ruke i mahao ‘mališom’ dozivajući suučenike. Djevojčice su vrišteći istrčale iz učionice, a mama dječaka je učiteljici objasnila da je malac to napravio zato što je u ‘pretpubertetu’.
Sistem: ‘Pa gospođo učiteljice, Vi biste barem trebali znati da dijete u pretpubertetu može raditi takve stvari. Nije ništa strašno napravio. Nije nikoga silovao.’ Isti taj M. M. priredio je show program jednoj drugoj učiteljici.
M. M. je izlazio iz škole, pred školom je bilo mnoštvo roditelja koji su čekali djecu s kišobranima jer je padala kiša, učiteljica koja radi u toj školi je išla iza njega i slušala ga kako on viče prostote u kojima se spominju roditelji, životinje, svi sveci i spolni odnosi (ovo je fina kolumna pa nećemo prenositi doslovno ‘dječje’ psovke). Dotična je učiteljica drugi dan obavijestila razrednu učiteljicu M. M. – a koja je zatim obavijestila njegove roditelje.
Epilog: djed mladog psovača dojurio je u školu i verbalno napao učiteljicu koja je slušala malca kako sipa psovke da zašto laže i zašto napada njegovog unuka koji je jedno fino i pristojno dijete. Vjerojatno bi je i fizički napao da učiteljica nije uhvatila mobitel i zaprijetila policijom ukoliko gospodin (a i mi svakakve nazivamo gospodom) ne napusti njezinu učionicu.
Zašto se mi učitelji ne čudimo
I dok se javnost zgraža nad činom troje djece u Karlovcu, nama učiteljima to uopće nije nešto novo. Žalosno ali istinito.
Svako dječje ponašanje prvenstveno dolazi iz roditeljskog doma. Psovke dijete nije naučilo u školi. Ne hodaju učitelji po školi i psuju. Ne dozvoljavaju niti drugoj djeci psovati. U školama nasilje nije dozvoljeno.
Dakle, komentari da su djeca s početka priče naučila biti prosta i nasilna u školi debelo ne stoje (komentar tipa: ‘… krivi su roditelji i škola…’). Nađe se i komentara da ‘… ni nastavnici ne mare’ (za odgoj i ponašanje djeteta).
Ma nemojte! Nastavnici itekako mare, ali im sustav drži vezane ruke. O pedagoškim mjerama i izricanju istih već je bilo govora u kolumni.
Učenika danas ne smiješ niti krivo pogledati, povisiti glas, a kamoli nešto konkretnije. Učitelji su jednostavno – nemoćni. I u toj svojoj nemoći drže se one: ‘kod nas su osam (četiri) godina, a dalje ostaju roditeljima. Mi ćemo već nekako izdržati.’
Svašta se pronalazi u komentarima kao uzrok dječjem nasilju: protivnici vjeronauka u školama krive vjeronauk (je, baš su vjeroučitelji ti koji treniraju boks i karate s klincima na satovima vjeronauka).
Krive su Socijalne službe (socijalni radnici bi valjda trebali u stopu pratiti svako problematično dijete i iskakati iz grmlja kad uoče devijantno ponašanje).
Kriv je TV program – jer djeca gledaju serije u kojima ima nasilja (pa što bi onda bio baby boom ako bi gledali ljubiće?).
Kriv je čak i onaj policajac u Osijeku koji je stavio lisice na ruke ženi koja je prešla kolnik na crveno. Kriv je HDZ. Kriv je SDP. Kriv je vjerojatno i medvjed Mile iz Gorskog Kotara.
Dajte ljudi, uozbiljite se. Djecu odgajaju ro – di – te – lji! Tekst jedne pjesme kaže ‘majmun radi što majmun vidi’. Roditelji, djecu se ne odgaja poklonima, djecu se odgaja primjerom, ljubavlju i vremenom posvećenim obitelji. Jer… tko zna čija baka je sutra na redu da ju izlema šačica balavaca.
