Intencija je ovog članka prikazati dvodnevna zbivanja koja su zadesila Međimurje u studenome 1918., točnije s 13. na 14. studeni 1918. godine. Narodni istupi (2. do 4. studenog) su događaj gdje se većinsko hrvatsko stanovništvo Međimurja spontano okrenulo protiv dotadašnjeg prevladavajućeg mađarskog sloja i pokušalo osloboditi mađarske vlasti.
Pritom su Međimurci provalili u dvorce, majure, općinska središta itd. i pokušali zatrti sve vezano uz dotadašnju stoljetnu mađarsku vlast. Suprotna je strana odgovorila krvavom odmazdom u obliku prijekoga suda (koji nije ni sudio, nego samo izvršavao smrtne kazne!) u kojoj je živote izgubilo preko 100 Međimuraca. Nakon što su u susjednom Varaždinu saznali za navedene događaje, krenuli su u akciju kojoj je cilj bio osloboditi Međimurje od mađarske vlasti.
Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba poslalo je Ivana Tomaševića i poručnika Viktora Debeljaka sa zadatkom da sastave vojni plan akcije kojom bi se oslobodilo Međimurje. Nakon dolaska u Varaždin, sudeći po riječima samog Tomaševića, on je tamo već zatekao formirani Međimurski odred pod zapovjedništvom Stjepana Sertića.
Nakon što su mađarske snage 12. studenog slomile Nedelišće, odlučeno je da akcija oslobođenja Međimurja započne 13. studenog u 22 sata. (Lajtman, 16-17.) Sa svrhom da prikupi što više ljudi koji bi se uključili u vojni pohod, tadašnji varaždinski gradonačelnik Pero Magdić čak je i tiskao plakat putem kojeg je pozivao sve građane da sudjeluju u akciji.
Dobrovoljci koji su se odazvali bili su prikupljeni na brzinu, a uz njih vojni odredi, ako ih je uopće moguće tako nazvati, bili su sastavljeni najvećim dijelom od učenika i studenata kojima je jednostavno podijeljeno oružje. (Kapun, 309.)
– Uglavnom, prva je namjera bila, da se akcijom oslobođenja Međumurja započne tek nakon formiranja jednog jačeg odreda. Nesređene prilike međutim u tadašnjoj Madžarskoj, imperativno su nalagale brzi početak ove i na ovakav način zamišljene vojne akcije, pa makar se i ne prikupe predviđene potrebne snage, za sam napad. Smatralo se je opravdano, da će već samom brzinom akcije biti nadoknađena nepotpuna koncentracija potrebnih vojnih efektiva. (Tomašević, 80-81.)
Uvečer 13. studenog dobrovoljci su prešli most na Dravi te su bez ikakvog otpora napredovali kroz Nedelišće krećući se u tri pravca prema Čakovcu. Evo kakve su informacije o akciji slijedeći dan pristigle u Zagreb: ‘Jučer je iz Varaždina otišlo odaslanstvo odbora Narodnog Vijeća u Zagreb, da se posavjetuje sa Narodnim Vijećem o akciji o Medjumurju, radi silnih nasilja madjara na medjumurskoj braći.
Medjutim je jučer poduzeo major Tomašević – navodno sa dopuštenjem Narodnog Vijeća – akciju na svoj ruku te sa 300 momaka i nekoliko akademičara i gimnazijalaca prošao gotovo cijelo Medjumurje do Čakovca ne sukobivši se nigdje sa madjarskom vojskom.’ (HR HDA 124, Z-101, Kutija 7, 709.) Međutim, nadomak Čakovcu kod predjela zvanog Facarnica blizu željezničke stanice,hrvatske su snage dočekali tek pridošli vojnici iz Nagykanizse.
‘Danas je ujutro stiglo 4 vlaka iz Madjarske /Kaniža/, koji su bili krcati sa madjarskim vojnicima. Vojnici s bili oružani sa mitraljezima, topništvom i konjaništvom te su nas uz gubitke protjerali. Mi smo se povukli iza Drave, a madjarsko je konjaništvo došlo do obadva mosta i ozbiljno ugrozilo grad Varaždin. Imade dosta gubitaka. Ono malo naše vojske u neredima se povlači i bježi.
Magjari se groze, daće još ove noći uništiti Varaždin sa topovima. Velika opasnost prijeti ako odmah ne stigne vojnička pomoć iz Zagreba. Ako madjari dodju u Varaždin, znači to općenito vješanje. Molimo stoga onu vojnu pomoć, koja je trebala danas ujutro stići, jer inače je cijela stvar propala.’ (HR HDA 124, Z-101, Kutija 7, 709.)
Uslijed nedovoljno i prebrzo izvedenih priprema, hrvatske su snage poražene, a sama akcija doživjela je potpuni neuspjeh. Također, iz vijesti Središnjem Narodnom vijeću, vidljiv je strah i u samom Varaždinu, iako Mađari nisu imali neke stvarne pretenzije prelaziti most na Dravi.
Na kraju ostaje dokraja nejasno da li je Tomašević za vojni pohod imao podršku Središnjeg Narodnog vijeća, a vjerojatnije je da je imao, budući da se u telefonskoj obavijesti spominje da je akcija izvedena ‘navodno sa dopuštenjem Narodnog Vijeća’.
Ipak rečenica je sama po sebi kontradiktorna, jer u nastavku govori da Tomašević to napravio ‘na svoju ruku’. (HR HDA 124, Z-101, Kutija 7, 709.) Iz navedenog se može zaključiti da je Tomašević u najmanju ruku imao, ako ne punu, onda barem prešutnu podršku Vijeća u Zagrebu budući da ga je Narodno vijeće poslalo u Varaždin.
Na kraju, navedena je akcija zbog nedovoljne pripremljenosti propala, a Međimurci su bili primorani za još neko vrijeme (24. 12. 1918.) ostati izvan granica hrvatskih zemalja, tj. u sastavu tadašnje mađarske županije Zala.
LITERATURA:
Fond Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, Hrvatski državni arhiv, Zagreb
Kapun, Vladimir, Međimurje 1918., Zrinski, Čakovec, 1982.
Skupina autora, Lajtman, Juraj, ur., Međimurje 1919.-1959.,Tiskara i knjigovežnica Čakovec, Čakovec, 1959.
Ivan Vuk, mag. hist. (1987.) Magistar povijesti. Od 2012. doktorand je Poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Područje njegova posebnog interesa je hrvatska (međimurska) povijest s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
