Društvo / Koronavirus

Nemogućnost posjete

VARAŽDINAC U TEŠKOJ SITUACIJI 'Žena mi je na samrti, ne mogu biti uz nju zbog koronavirusa'

VARAŽDINAC U TEŠKOJ SITUACIJI 'Žena mi je na samrti, ne mogu biti uz nju zbog koronavirusa'
24sata/Privatna arhiva

Njegova supruga Dolores Malina trenutno se nalazi u bolnici u Novom Marofu, a spasa joj nažalost nema.

- Kad smo prije dvije godine doznali za dijagnozu, molila me samo da budem uz nju do zadnjeg daha. A sada je ispalo da sam je iskrcao tamo kao psa i otišao. Pomozite mi, to me proganja - zavapio je Leon Grgić (49) iz Varaždina, piše 24sata.

Njegova supruga Dolores Malinar (56), trenutno se nalazi u bolnici u Novom Marofu, a spasa joj nažalost nema. Tamo će provesti posljednje dane života. Zbog korona virusa, posjete nisu dozvoljene i Leon joj ne može ispuniti jedinu želju koju je imala. Umrijet će sama.

Zajedno su 27 godina i kako kaže Leon, jedno su drugome od prvog dana ljubav života. Upoznali su se dok je ona radila u Varaždinskim toplicama, a on je tamo došao na rehabilitaciju nakon rata. Od tada su nerazdvojni – jedni od onih koji sve rade zajedno i sve zajedno dijele, zaljubljeni i nakon svih ovih godina baš kao na početku. Njihovu je idilu narušio Doloresin karcinom pluća dijagnosticiran prije dvije godine.

- Sjećam se kao da je bilo jučer. Sjedili smo na onim klupicama ispred bolnice Sveti Duh. Ja sam plakao više od nje iako je nju obuzeo nepodnošljiv strah. Liječnici nas nisu zavaravali. Odmah su rekli da se izliječiti sigurno neće te da može živjeti od par mjeseci do par godina i da se to ne može utvrditi jer je svaki organizam drugačiji. Sve što joj je tad bilo važno je da je ništa ne boli u trenutku smrti i da ne umre sama. Htjela je umrijeti kod kuće, a u bolnici – samo ako baš mora i ako ja mogu biti uz nju. I doista, ne znam koliko sam se puta maknuo od nje za cijelo ovo vrijeme. Sve smo proživjeli zajedno. Radio sam sve za nju, kupao je, nosio na rukama, okretao je u krevetu, hranio… rekao je Leon.

Dolores je u početku bila u bolnici na zagrebačkom Jordanovcu. Bila je na kemoterapiji koje je jako teško podnosila. Ipak, oporavila se nakon nekoliko mjeseci, a tumor se smanjio. Međutim, takvo stanje nije dugo trajalo. Već na jednoj od prvih kontrola, liječnici su im rekli da se tumor opet aktivirao, ali da će sada na njega djelovati, blažom, održavajućom terapijom.

- Nakon toga, Dolores je postala nekako zaboravljiva. Često se nije mogla sjetiti najosnovnijih stvari. Svi su nam govorili da je to posljedica kemoterapije i da je to normalno. A onda ju je počelo zanositi u stranu dok bi hodala. Odjurili smo k liječnicima. Ostvarila nam se još jedna noćna mora. Glava joj je bila puna metastaza – očajno će Leon. Prebacili su je u Institut za tumore. Podvrgli su je zračenjima. Sve više je slabila.

- Ranije, dok je bila na kemoterapijama, nekako bi se svaki put uspjela barem malo oporaviti između njih, dovoljno da može stati na noge. Bila je sretna dok god je mogla stajati. Uvijek je govorila da bi radije bila mrtva nego u pelenama i strahovito se bojala da će izgubiti svoje dostojanstvo. Međutim, nakon zračenja se situacija promijenila. Sve je manje mogla hodati i ubrzo je prešla na hodalicu, a iz hodalice u kolica. Kad više nije mogla niti u kolica, ja sam je nosio na rukama. Na kraju je postala skroz dementna, ali i tada je imala lucidnih trenutaka pa me je dok sam je nosio često pitala: „Možeš li, jesam li ti jako teška“ – u suzama će Leon.

Par se nije predavao. Leon je plaćao medicinske sestre da im dolaze kući i činio je sve kako bi Dolores bila doma jer je tako željela i grozila se bolnica. I tako sve do prije nekoliko dana. Leonova voljena supruga počela je osjećati strahovite bolove. Nije ju više, kaže, mogao ni okrenuti u krevetu s jedne strane na drugu, a da ona za to vrijeme ne proživi pakao. Medicinske sestre imale su svoje radno vrijeme kao i osoblje palijativne skrbi koje im je pomagalo, a kad bi svi otišli, Leon se osjećao bespomoćnim.

- Nisam mogao više gledati koliko ju užasno boli. Uspjeli smo se sporazumjeti da ode u bolnicu uz, naravno, moje čvrsto obećanje da ću neprestano biti tamo. Znam da se na palijativnom odjelu može biti i 24 sata s oboljelim članom obitelji. Mislio sam kako činim pravu stvar. Nazvao sam Hitnu pomoć. Odveli su je u Novi Marof, a ja sam vozio za njima. Kad sam izašao iz auta, nisam mogao disati kad sam čuo što mi govore. Zamaglilo mi se pred očima, a u glavi mi je samo odzvanjalo: „Korona virus, ne možete ulaziti, odite kući“. Noćna mora – rekao je Leon.

Otišao je sav izbezumljen kući. Bjesomučno je počeo nazivati sve brojeve telefona koje je imao – ljude za koje je mislio da mu mogu pomoći. Odgovor je bio uvijek isti – takva su pravila. Ništa se nije dalo učiniti. Zbog straha od zaraze korona virusom, pacijenti ne mogu primati posjete.

- Svašta sam im predlagao. Htio sam platiti testiranje na koronu, platiti apartman kraj njene sobe, htio sam da me cijelog pregledaju. Ništa. Razumijem njihovu zabrinutost zarazom i stroga pravila koja sada vladaju i sve ja to poštujem. Ne bih nikada ušao u bolnicu samo tako, bez da se testiram. Ali ne mogu se nikako pomiriti da nema rješenja za mene i moju dragu ženu – govori Leon.

Liječnici su mu dozvolili da je zove na mobitel i onda su joj dali slušalicu. Dolores je uspjela izgovoriti samo: „ok“. Leon je uvjeren da je prestravljena i usamljena. Pričao joj je koliko je god dugo mogao kako bi mu preko telefona samo slušala glas. Ali to joj, kaže, nije dovoljno.

- Samo joj želim stisnuti ruku u zadnjem trenu – rekao je brižni suprug. Još uvijek vjeruje da će se neko čudo dogoditi i da će se to ostvariti, piše 24sata.

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Reci što misliš!