Ne ulazeći u svu kompleksnost slučaja Agrokor jer niti imamo sve informacije, niti ćemo ih ikad imati, niti se jednim tekstom može obraditi ovaj slučaj, ipak mislim da apsolutno svi dionici i promatrači možemo izvući poruku iz ovog.
Dakle, carstvo Agrokor počelo se ubrzano razvijati 90-tih što znači da ovako posluje već 25 godina. Cilj je biti vlasnik svega, utjecati na sve, određivati cijene, ucjenjivati druge i diktirati tržištu… Cilj je bio monopol.
‘Dobrobiti’monopola su nam predstavnici Agrokora predstavljali još kad sam sjedila u studentskim klupama Ekonomskom fakulteta u Zagrebu.
Što je dovelo do sadašnje situacije? Prvenstveno neodgovoran način poslovanja prema dobavljačima, prema svojim zaposlenicima, prema bankama. Složit ćete se netko je to morao odobriti i nije sva krivnja na Agrokoru.
Neki će stati u obranu i reći: da, ali sve što je kupio je raslo, napredovalo. Ok. Ali čijim novcima?
Kupnju tvornice, dvora tuđim novcima možemo si približiti jednim banalnim primjerom:
Poželjeli ste kupiti apartman na moru koju stoji 200.000 EUR, a vi u džepu imate 20.000 EUR-a? Što ćete učiniti?
a) Uzeti kredit?
b) Uzeti poticaje od države?
c) Reći djeci da manje jedu?
d) Ne plaćati svoje tekuće troškove? Na primjer odlučite ne plaćati struju, vodu, telefon ili tražite odgodu od 18 mjeseci?
Vaši dobavljači i vjerovnici: komunalne tvrtke, djeca, banke, susjed od kojeg ste posudili novce, svi će vas zasigurno blagonaklono gledati kako vi uživate u svom apartmanu na moru.
Upravo to je radio gosp. Todorić, rastao, kupovao i širio se na račun kredita, dobavljača i drugih vjerovnika i kupovao tvornice, dvore, helikopter, salaše, vinarije…
I sad će svi reći, onda nek’ propadne. Da, to je mnogima prva pomisao.
No stvar je daleko od ovako trivijalne izjave. Ako propadne, propast će i mnogi drugi. Propast će mnogi dobavljači, ostat će bez posla mnogi mali ljudi koji su samo služili za svoj minimalac u Agrokoru ili za dobavljače Agrokora. Činjenica je da je pola Hrvatske povezana s ovim slučajem jer je priča dosegla nerazumne razmjere.
I onda Antonio…
Čovjek je sigurno stručnjak u svom poslu, ali razmislite o njemu kao novom zaposleniku koji je došao u tvrtku o kojoj ne zna puno, uči o njoj zadnja 2 mjeseca, u državu čije zakone i računovodstvene propise ne poznaje, u poslovnu situaciju koju više ne razumiju niti oni koji su je kreirali.
Prvo se on i cijeli njegov tim moraju baviti forenzikom da bi povezali konce unatrag niz godina. Cijelo to vrijeme dok će se oni baviti forenzikom banke, država, dobavljači i zaposlenici će im biti za vratom i tražiti svoje novce, a prodaja će padati.
Da je bilo odgovornog poslovanja i ponašanja ne bi se sad potpisivali nikakvi standstill agreements ni lexovi, niti bi Severina pozirala s blagajnicama.
Kako će sve završiti? Vrlo vjerojatno za mnoge pogubno, ali vrlo poučno za cijelu državu.
Ima nešto u onoj njemačkoj izreci: ‘Sparen, sparen dann fahren.’U prijevodu: prvo uštedi pa onda kupi i vozi. Ne kupuj nešto za što nemaš novce, a vrijedi i u privatnom i u poslovnom svijetu.
Naravno da je za velike projekte (npr. kupnju, izgradnju tvornice) potrebno dići kredit jer se inače ne bi nikad realizirali, ali kredit se diže za rentabilne i isplative projekte i unutar vlastitih mogućnosti. Unutar vlastitih mogućnosti.
