Ništa ne uništava poljoprivredu kao državni poticaji. Ako se želi razvoj poljoprivrede – onda poticaje treba ukinuti.
Teza je to koju je iznio komentator Indexa Goran Vojković, potkrijepivši to i određenim brojkama i argumentima.
Tako je iznio podatak da je Hrvatska od 2004. do 2015. godine izdvojeno 36 milijardi kuna potpora, a u tom razdoblju poljoprivredna proizvodnja pala je 27%.
Novi Zeland raste otkad su ukinuti poticaji
– Što se događa kada uvedete poticaj? Tada se, naime, borba više ne vodi za urod ili količinu mlijeka, već za što više poticaja. Dodatno, kako Europa zapravo ima višak proizvodnje, poticaji su uglavnom na hektar, na grlo i slično, a ne na količinu proizvedenog. U takvom sustavu proizvodnja i proizvod postaju sve slabiji, a borba za poticaje sve važnija – tvrdi Gojković.
Zaključno daje primjer Novog Zelanda, koji je 1984. godine ukinuo sustav poticaja u poljoprivredi. Negdje nakon ukidanja poticaja poljoprivreda je Novom Zelandu donosila 5% BDP-a, a sada iznosi čak 15%, zaključuje Gojković.
Nije tako, pogledajte Austriju i Njemačku!
Dragutin Vincek, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu Varaždinske županije smatra da rješenje problema hrvatske poljoprivrede ni izbliza nije toliko jednostavno.
– Ne mogu se poticaji gledati kao izdvojen slučaj, oni su samo jedna popratna aktivnost koju smo prihvatili kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku. Pa vidite Austriju i Njemačku! Njihovi seljaci dobivaju više novaca po hektaru od naših pa ‘kola nisu krenula nizbrdo’. Poljoprivreda je mozaik puno stvari. To uključuje poljoprivredno zemljište, unutarnje tržište, javna nabava, zadruge, svijest potrošača, uvoz, … Kada se svaki segment popravi i posloži, poticaji će biti ‘nevažni’ – smatra Vincek.
Poticaji nisu krivi za propadanje poljoprivrede
Slično na problem gleda i Miljenko Ernoić, direktor Razvojne agencije Sjever.
– Za propadanje hrvatske poljoprivrede sigurno nisu krivi poticaji, iako bi se o njima valjala provesti ozbiljna analiza i rasprava i to ne samo na razini Hrvatske, već i EU, odnosno treba napraviti ozbiljnu reviziju Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije – smatra Ernoić.
Objašnjava da je osnovni cilj uvođenja poticaja bio hranu učiniti dostupnijom svim slojevima društva, isto kao i obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, za što sredstva izdvajamo u vidu doprinosa iz plaća svakog mjeseca. A sve sa svrhom kako bi se postigla što veća solidarnost i uravnoteženost među ljudima kada su u pitanju neke elementarne potrebe, poput dostupnosti obrazovanju, zdravstvenoj njezi ili hrani i vodi. – Sigurno je kako bi cijeli sustav potpora trebalo pojednostaviti i učiniti jasnijim. Bilo je jako puno lutanja prilikom utvrđivanja kakve vrste i koliki iznosi poticaja su potrebni našoj poljoprivredi. Dvadesetak godina se s time bave institucije u Hrvatskoj, ali očito nisu uspjele iznjedriti dobro rješenje. Konačno su odahnule kad smo se počeli približavati ulasku u EU jer su mogle reći onu poznatu rečenicu ‘tako je u EU i mi tu ništa više ne možemo’ – kaže Ernoić.
Potrošili smo pet milijardi eura bez rezultata
No on smatra da nije baš tako. Hrvatske institucije i ljudi u njima nisu znali tada, a ne znaju ni danas kako uspostaviti učinkoviti sustav potpora u poljoprivredi, mišljenja je Ernoić.
– I zato smo tu gdje jesmo. Utrošili smo gotovo 5 milijardi eura, a sve više uvozimo i to nečega što ni sami nismo sigurni da je zdravstveno ispravno, a o kvaliteti da ne govorimo.
Poticaji su pogrešno usmjereni
Ipak, čini se da se slaže s Gojkovićem u onom dijelu da potpore nisu shvaćene kao razvojna komponenta koja osigurava usvajanje novih znanja, tehnologija i vještina, a koje će hrvatsku poljoprivredu učiniti konkurentnijom.
– Više smo ih počeli doživljavati kao socijalnu mjeru kada su pitanju mali poljoprivrednici ili kao mazanje vrata masnoj guski kada su u pitanju veliki poljoprivredni igrači. Nismo ih usmjerili u pravcu osnaživanja onih koji su organski rasli u skladu sa svojim mogućnostima bez obzira na veličinu, niti smo razvili sustave okrupnjavanja proizvodnje i površina u okvirima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i poradili na njihovom udruživanju i racionalnom korištenju poljoprivrednih, ali i prirodnih potencijala s kojim raspolažu.
Poljoprivreda ne može biti samo tržišno orijentirana
Ernoić čvrsto stoji kod gledišta da poljoprivredu nije moguće promatrati samo kao tržišno orijentiranu djelatnost, jer, obrazlaže, ona je prije svega stvar strateškog opredjeljenja neke države koja ozbiljno i dugoročno razmišlja o svojim stanovnicima, ali i o svojem okolišu i prirodi.
– Sve počinje od ljudi i mogu se složiti da danas imamo preglomaznu administraciju, koja se više ne bavi transferom znanja i tehnologija do seljaka već kontrolom novaca koje im je dala. Previše agronoma provodi previše vremena za stolom i kompjutorom, a premalo ih je u čizmama na gospodarstvu kod seljaka. Administracija je uvelike otežala život seljacima i nametnula pravila koja im otežavaju proizvodnju i život. A onda ih s druge strane učini ovisnim o poticajima, jer bez njih ne mogu funkcionirati i zadovoljavati ta pravila. Mogli bi se navoditi primjeri kako su se seljaci gurali u velike investicije da bi se kasnije promijenili uvjeti na tržištu, pri čemu i sa čak velikim potporama više ne postižu pozitivno poslovanje – kaže Ernoić.
Primjer Novog Zelanda nije dobar za usporedbu
Osvrnuo se na kraju i na slučaj Novog Zelanda.
– Novi Zeland i Australija nisu baš najbolji primjeri za usporedbu s našim prilikama, a ni s prilikama u EU. Osobno mi se njihov sustav jako sviđa i kao agronom smatram da je gotovo idealan, jer maksimalno koristi prirodne prednosti u poljoprivredni i nije opterećen intenzivnom proizvodnjom, barem kada je u pitanju proizvodnja mlijeka i mesa. To je stočarstvo niskih ulaznih troškova, niže proizvodnje i nižih cijena sa sređenim odnosima na tržištu. Što su stvari jednostavnije, to su funkcionalnije i održivije. U nekim našim uvjetima poput Like moglo bi se to postići. No Hrvatska ako želi postati prehrambeno neovisna mora prvo srediti zemljišnu politiku, odnose na tržištu, definirati se prema obiteljskoj poljoprivredi i osnivati poljoprivrednu banku. I tim ciljevima prilagoditi sustav potpora – zaključuje Miljenko Ernoić.
