Posljednja glavna urednica Radio Varaždina, danas na burzi, govori o problemima s kojima se ova medijska postaja hrvala godina, dok se redakcija sve više osipavala. Sve do samog kraja tog 2. svibnja, kad je program zauvijek ugašen...
Radio Varaždin 2. svibnja prestao je s radom.
Program ove županijske radio postaje ne dolazi više do
slušatelja, tehnička oprema je raspremljena…
Nakon pokretanja stečaja 12. travnja odluka o gašenju programa
bila je ona koja je zabila taj posljednji čavao u lijes tvrtke
koje se s financijskim problemima borila godinama.
Gašenje Radija izazvalo je veliku žalost kod brojnih žitelja
Varaždinske županije. Riječ je o radio postaji koja bi u srpnju
navršila pune 74 godine djelovanja. S druge strane, bilo je i
mišljenja da se Radio Varaždin jednostavno nije uspio prilagoditi
tržišnim okolnostima i da za njime stoga ne treba žaliti.
Porazgovarali smo o toj temi s Andreom
Žigić-Dolenec, poznatim radijskim glasom s ovih
prostora, koja je uz Radio Varaždin vezana punih 28 godina, a
posljednje dvije godine obnašala je i funkciju glavne urednice.
Kada počinje tvoja veza s Radio Varaždinom i što si sve
prošla tijekom tih godina?
Došla sam na Radio 1991. godine. Radila sam oko godinu i pol kao
vanjska suradnica, a zaposlili su me ’93. I od tada sam stalno
zaposlena. Radila sam sve, počevši od poslova koje rade
početnici, od prvog javljanja s tržnice, preko svih stepenica do
mjesta glavne urednice, što sam radila zadnje dvije godine.
Dakle, pune 28 godine vjernosti Radiju?
Da, to je moje prvo radno mjesto i jedino za sada. Ukupno 28
godina, a radnog staža točno 26 godina minus 7 dana.
Možeš li usporediti ta vremena početkom 90-ih s ovim
danas, kako se tada radilo na Radiju, što se u medijima općenito
promijenilo kroz to vrijeme?
Redakcija je tada imala 10 novinara, a vođeni program trajao je
od 9 do 12 sati, ostalo je bila glazba, vijesti, županijska
kronika te dnevnik i vijesti Hrvatskog radija. Za razliku od
danas, kad smo imali redakciju od troje novinara, a vođeni
program je bio od 6 do 17 sati, s time da je i navečer još bilo
snimljenih emisija, dakle možemo govoriti o cjelodnevnom
programu. S našim tehničarem, koji je ujedno bio i voditelj, taj
je program proizvodilo četvero ljudi.
Vremena su se mijenjala, mijenjao se pristup novinarstvu,
došli su novi mediji, nove tehnologije…
Da, puno toga se promijenilo. U jednom trenutku, na svome
vrhuncu, radio je imao 23 zaposlenih. To je bilo negdje 2005. ili
2006. godine.
U kojoj mjeri se mijenjala pozicija Radio Varaždina u
medijskom prostoru? U kojoj mjeri se uspio prilagoditi tržištu na
koje su došli i novi mediji?
Mislim da se ni drugi radiji nisu prilagođavali, a koji i danas
posluju uspješno. Mislim da nije bilo presudno to jesmo li se mi
prilagodili ili nismo. Presudno je bilo to što su nama prihodi
padali, slušanost padala i što su financijske obveze bile takve
da ih u trenutku kad je 2008. izbila kriza Radio više nije mogao
ispunjavati.
Je li to počelo u vrijeme kad je uzet kredit za obnovu
zgrade u Preradovićevoj ulici?
Da, kredit je uzet negdje 2004. Mi smo uselili u nove prostore
2005. Tad se još činilo da je sve u redu.
Tada je direktor bio danas pokojni Branko Ostrički…
Koji je tada bio poslovni motiv za ulaganje u tu zgradu? Je li to
već tada bili rizično ili se problematičnim pokazalo tek
kasnije?
Neki od djelatnika su već tada govorili da je to rizična odluka.
Međutim, Radio Varaždin je tada imao namjeru postati regionalni
radio, dakle radio s regionalnom koncesijom, ono što je danas
Radio Kaj. Imao je sve preduvjete za to. I
tehničke, i kadrovske, i prostorne. To je bio plan, međutim, od
2008., kako je on otišao u penziju, počeli su otkazi, broj ljudi
se smanjivao, prihodi su padali, slušanost je padala, direktori
su se mijenjali, a nijedan nije imao rješenje.
Misliš li da je bilo rješenja, samo ih imenovani
direktori nisu pronašli?
Mislim da je bilo. U smjeru da je trebalo više raditi na prodaji,
na promidži, na programu… Kad je broj zaposlenih pao na 5 ili
6, to naprosto više nije bilo moguće, jer mi više nismo bili
konkurentni. Županijski radio koji zapošljava 5 ili 6 ljudi nije
konkurentan čak ni lokalnom radiju koji zapošljava 10 ili 11
ljudi. Dakle, bilo je jasno da nešto ne štima.
Što je presudno što nije funkcioniralo? Spominješ
prodaju…
Problem je ako imaš u prodaji osobu koja to radi usput, zajedno s
još nekim drugim poslovima. Pa imaš direktore koji ne smatraju da
je njihov posao sklapati poslove. A ja mislim da je upravo
direktor taj koji otvara vrata suradnje i kontaktira s drugim
direktorima te tako uspostavlja suradnju s novim tvrtkama,
potencijalnim oglašivačima. Sve skupa, kad to pogledaš, to je
donosilo premalo prihoda za jedan radio koji ima godišnje
troškove veće od milijun kuna.
Radio Varaždin je županijski radio. Koje obveze proizlaze
iz županijske koncesije?
One koje si sam zadaš, u trenutku kad se javljaš na natječaj za
koncesiju s određenom programskom shemom. Imaš određen postotak
informativnog programa, programa za djecu i mlade, kulturnog,
sportskog, vjerskog, promidžbenog kojeg moraš odraditi. To je
zadano i to se mora ispuniti. Mi u jednom trenutku nismo to
ispunjavali, jer programska osnova je rađena za puno veći broj
ljudi nego što smo imali. Zbog toga smo dobili opomenu i kaznu
2016. godine. I zbog te kazne se iduće dvije godine više nismo
mogli javiti na natječaj za novac iz Fonda za pluralizam medija.
Nama je to bilo po 360.000 kuna na godinu. Čak ni za zadnji
natječaj ove godine se nismo javili, jer direktorica je rekla da
smo prezaduženi da bismo se mogli javiti.
Može li se uspoređivati situacija na županijskom radiju s
onima u lokalnim radio postajama?
Imati županjski radio veća je financijska obveza nego kad imaš
lokalni radio. Imaš veća izdvajanja za ZAMP, više plaćaš
koncesiju, više za odašiljače… Lokalni radiji nemaju tolike
obveze, ali lokalni radio poput Radio Megatona, ima više
zaposlenih i slušaniji je od Radio Varaždina. Međutim, je li
Radio Varaždin mogao puštati glazbu kakvu pušta Radio Max, koji
je najslušaniji u županiji? Znači, morali smo pronaći neki drugi
način.
U kojoj mjeri slušanost tu bila presudna?
Nismo bili najslušaniji, ali je slušanost i dalje bila visoka. Za
tu razinu slušanosti mi smo morali imati dovoljno prihoda. Bez
obzira što slušanost nije najveća u Županiji, ona nije bila ni
toliko mala da se ne bi moglo dovoljno zaraditi. Sama činjenica
da imaš županijsku koncesiju donosi ti novac od marketinških
agencija. Neke s objavom reklama ni ne idu ispod razine
županijske koncesije.
Zapravo dobrim dijelom pričamo o stvarima iz domene
uprave, a ne glavne urednice… No što bi rekla onima koji kažu
da vam je presudilo tržište?
Mislim da je tu najviše presudio niz loših odluka kroz godine.
Odnose se ne samo na investicije, nego i na marketing, na
kadrovsku politiku, na programsku politiku. Sve je bilo pogrešno.
Kako je tekla privatizacija tvrtke? Većinski vlasnik
danas je Termoplin s oko 80%. Varaždinska županija ima 7%, ostale
tvrtke ostatak.
Da, Termoplin je do tog postotka došao dokapitalizacijom. Kad je
nedostajalo novca, dao je pozajmicu, a onda to pretvarao u udio u
vlasništvu. Sve do sada, s time da je sada pojedinačno najveći
vjerovnik, Radio najviše duguje Termoplinu.
Može se steći dojam, promatrajući sa strane, da se
vlasnik pomalo i indolentno odnosio prema Radiju. Je li dovoljno
učinjeno da se u upravu postave ljudi koji mogu riješiti
probleme?
Mislim da jednostavno bolje nije znao. Pa kad niste u toj branši,
onda teško da možete reagirati na pravi način u pravom trenutku.
A ako u 11 godina promijeniš 8 direktora, onda znači da nešto
jako ne štima. Sama ta činjenica pokazuje da je i on sam bio
nezadovoljan tim direktorima. A takve promjene destabilizirale bi
i stabilnu tvrtku. Jer sa svakim direktorom mijenjali su se i
glavni urednici, mijenjala se glazbena i programska orijentacija
i to naprosto nije bilo dobro.
Podsjetimo se, nakon odlaska Branka Ostričkog u mirovinu
Radio je privremeno vodila šefica računovodstva Vilma Mrak, a
onda su dolazili redom Siniša Kalajdžija, Kristina Androlić,
Zlatko Mehun, ponovno Kristina Androlić, Darija Sakač, Anica
Sakač-Kociper i na kraju Sanja Vlašić. Sada je stečajni
upravitelj Dragan Čemerin. Ti si objavila prilično oštar komentar
u trenutku gašenja Radija. Evo ga u cijelosti: “Nema ga više.
Uništili su ga ljudi golemog ega i sićušnog znanja, oni koji vole
biti direktori, ali ne vole raditi, pravocrtni plivači u jatu,
kalkulanti koji ne znaju značenje riječi moral, mikro duše s mega
idejama, ignoranti raznih vrsta, ostavljači ‘upečatljivih’
dojmova bez pokrića, kompetitivni precjenitelji vlastitih
mogućnosti i podcjenitelji vrijednosti, ‘entuzijasti’ s
koncentracijom kućne muhe, prepotentni pozeri i samouvjereni
bleferi, čije je pogonsko gorivo ambicija, koja daleko nadilazi
njihove sposobnosti. Jeste li sada napokon sretni?” Nisi
navela pritom nijedno ime, no iza svake odluke uvijek se krije
ime i prezime…
Pa to su ti direktori, oni koji donose odluke. Jer ako sam ja
loše radila svoj posao, onda je meni trebalo dati otkaz. Zašto su
me držali cijelo to vrijeme?
Bilo je govora i da su direktori postavljani političkim
odlukama.
Ne znam jesu li bili politički postavljeni, ali da su bili
nedorasli funkciji, jesu. Ljudi bez iskustva u vođenju firmi.
Kako si rekla, malo vas je ostalo na kraju, svega četvero
u … Ti, Dunja Benković, Mirta Takač i Dario Graš.
A gdje ćeš naći ljude koji bi pristali raditi tu količinu posla
za plaću koja kasni? Tu mogu raditi samo entuzijasti.
Jesu li vam isplaćena sva potraživanja?
Ne, ja sam dobila dio plaće za siječanj. Poslije toga ništa.
Prije nekoliko godina isto je bila situacija da nekoliko
plaća zaredom niste dobili…
Da, to smo dobili na kraju, u jednom danu dobili smo pet plaća.
Bilo je to 2014.
Većinski vlasnik Radio Varaždina je Termoplin, a većinski
vlasnik Termoplina je Grad Varaždin. Ako to prevedemo u brojke,
onda je Grad indirektno 40%-tni vlasnik Radija. Postoji li
odgovornost i Grada u ovome slučaju?
Pa, evo, gradonačelnik Ivan Čehok je rekao da ne
postoji. Ja mislim da brojke govore za sebe. To je činjenica.
Mislm da ne bi bilo dobro politički utjecati, ali da je trebalo
na vrijeme reagirati i voditi brigu, trebalo je. Mi smo bili u
gradskom prostoru. Ta zgrada u Preradovićevoj je gradski prostor,
dakle Radio je uložio u tuđu zgradu, gradsku. Na više načina bili
smo povezani s Gradom. Da je trebalo biti više interesa od strane
Grada, da je netko trebao ranije pokazati više zanimanja za ono
što se događa na radiju, trebalo je.
Kako je bilo s prijašnjom vlašću, jesu li bili
zainteresiraniji po tom pitanju?
Ne, nisu bili. Svojevremeno, prema mojim informacijama, dolazili
su ljudi iz HRT-a u vrijeme kad je Zlatko Mehun
bio prokurist. Njegova ideja bila je da Radio Varaždin uđe u
sustav HRT-a. Tad sam razgovarala s bivšim gradonačelnikom
Goranom Habušem, koji mi je rekao da od toga
ionako ne može biti ništa jer je donesena politička odluka da HRT
bude u Čakovcu, a ne u Varaždinu.
Misliš li da su i sami djelatnici mogli reagirati i nešto
postići?
Djelatnici Radija i jesu reagirali. Bilo je to 2014. godine, kada
smo održali press-konferenciju u vrijeme kada je Radio bio u
blokadi, a blokirao ga je većinski vlasnik. No mi nismo mogli
utjecati na izbor uprave.
Što je bilo cilj konferencije, što ste poručili?
Mi smo rekli ako vlasnik nema interesa, ako je blokirao vlastitu
tvrtku, neka nas proda. To je bila naša poruka, da je možda onda
bolje pronaći novog vlasnika. No većinski vlasnik je u više
navrata rekao da nije bilo zainteresiranog kupca.
Posljednja direktorica bila je Sanja Vlašić. Ona vam je
dala informaciju o tome da se ide u stečaj?
Da, rekla je da je to način da se možda Radio spasi kroz
pronalaženje strateškog partnera. Ona ja dala otkaz 11. travnja,
dan prije proglašenja stečaja. Kako piše i u odluci Trgovačkog
suda, ona je pokrenula stečaj zbog neisplate plaće za siječanja i
dala je izvanredni otkaz.
Je li vam se obratio netko iz redova skupštine, većinski
vlasnik?
Ne, nije nam se obratio.
Tko vam je službeno dao informaciju da će se ugasiti
program?
Mi smo mislili da se neće ugasiti. No došao je stečajni
upravitelj, koji je rekao da su troškovi takvi da on naprosto ne
može nastaviti raditi i da je u dogovoru s Termoplinom odlučeno
da se radio ugasi.
Ima li Radio kakvu imovinu?
Prema informacijama stečajnog upravitelja, imovina Radija je oko
120.000 kuna. Tehnička oprema, jedan auto… Prostor nemamo, bili
smo u najmu. Dakle, šanse da od prodaje opreme dobijemo zaostale
plaće i otpremnine su male. Dobit ćemo od državne Agencije za
osiguranje radničkih tražbina minimalac za tri mjeseca i
vjerojatno pola otpremnine, kako propisuje Zakon o radu.
Dakle, to je to? Nema natrag?
Nema natrag. Radio je poslao obavijest da se odriče koncesije,
naprosto zato da ne bi dalje stvarali troškove. Demontirana je
sva oprema i to je kraj. Koncesija je slobodna, slijedi
eventualno raspisivanje natječaja za koncesiju, na koju se može
javiti bilo tko.
Trebali ste u srpnju proslaviti 74 godine, Radio Varaždin
je, uz Varaždinske vijesti, najdugovječniji županijski
medij.
Da, ali mislim da tu ne treba biti previše sentimentalan. Puno se
govori o tome da je to varaždinski brend. No ja sam više
sentimentalna zbog slušatelja koji su očekivali da će Radio
raditi i dalje.
Misliš li da im je bitno da postoji baš Radio
Varaždin?
Mislim da je. To se vidjelo i po reakcijama na Facebooku, i po
porukama koje smo dobivali privatno.
Rekla si da ne treba biti sentimentalan, no emocije su
tu. Je li u pitanju tvoja emotivna vezanost uz Radio ili je to
zbog egzistencijalnih razloga? U kojoj mjeri osjećaš lojalnost
tvrtki?
Svojevremeno sam radila honorarno na više mjesta, imala sam
mogućnosti otići. Više puta. I nisam otišla. Nije stvar u tome da
se identificiraš s tvrtkom, nego jednostavno se na tome mjestu
dobro osjećaš. Osjećaš da je to posao koji ti je lijepo raditi.
Što dalje?
Svi smo na burzi sada. Hoću li nastaviti raditi u medijskom
prostoru, ne znam. Rado bih nešto drugo, ali s toliko godina iza
sebe, mislim da nemam baš puno izbora.