I ove godine Ministarstvo poljoprivrede i Večernji list
provode projekt Zlata vrijedan. Cilj je izbor najboljeg
obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva u Hrvatskoj, a svaku
županiju predstavlja jedan OPG. Varaždinsku županiju ove godine
predstavlja OPG Radoslav Moravec iz Nove Vesi Petrijanečke, a ovo
je priča o njima.
——————————————————————————————
Kad ti hobi s kojim si započeo iz nužde postane poslom, onda s
pravom možeš reći da si napravio – dobar posao. A baš tako je
započela priča o kozarstvu u obitelji Moravec iz Nove
Vesi Petrijanečke nedaleko od Varaždina, u kraju gdje
kozarstvo nije tipična grana poljoprivrede, zbog čega je selo
bilo i podozrivo i podrugljivo, vjerujući kako nikada neće
uspjeti. Moravčevi su im i pokazali i dokazali da ni izbliza nisu
bili u pravu.
Prvi je sir bio – nejestiv
Ima već više od tri desetljeća otkako je vrsni biciklist
Radoslav, tada zaposlen u tvornici namještaja,
dok je njegova supruga Biserka radila u tiskari,
bio obolio i liječnik je ustanovio da je alergičan na konzervanse
pa stoga u prehranu treba uvrstiti prirodnu, domaću hranu te
pokušati s kozjim mlijekom jer ono ‘čini čuda’.
– Bilo je rano proljeće 1987. godine i izgledalo je egzotično
kada su dopeljali kozu s dvama jarićima – govori Biserkin i
Radoslavov sin Alan Moravec, prisjetivši se
potom kakav je bio njihov prvi sir koji su napravili šest godina
poslije.
– Nejestiv. Išao sam na maturalac i htjeli smo ga probati, ali
nije se moglo jer nije odležao mjesec dana, kako treba, što tada
nismo znali – smije se.
Danas, 26 godina nakon te početničke pogreške u preradi kozjega
mlijeka, obitelj Moravec za svoje je sireve dobila već 120 što
zlatnih što srebrnih plaketa, a upravo je njezin kozji sir šest
puta bio proglašen šampionskim.
‘Pedikura’ za koze
Proizvedu ga 13,5 tona godišnje. U stadu kao snijeg bijelih koza
sanske pasmine sada je 136 životinja, stotinu ih je u mužnji,
ostalo je pomladak. Prosjek stada u laktaciji je iznad četiri
litre mlijeka dnevno.
– Neke daju tri, neke šest litara. Sve je to dobro –
zadovoljan je Alan.
– Mužnja je strojna, dvaput dnevno, u 6 i 18 sati – objašnjava
Radoslav dok iz jednoga boksa namijenjenog kozama viri glava
njihova njemačkog ovčara, pastira Ringa.
– Koze koje imaju obilježenu crtu na glavi bile su na ‘pedikuri’.
Obilježim ih da znam kojoj sam uredio papke – kaže Radoslav
vodeći nas prema dijelu farme u kojemu su jarci koji su mu
neposredno prije našega dolaska bili pobjegli pa ih je cijela
obitelj morala loviti.
– Jedan jarac u sezoni može oploditi 25 pa i 30 koza – tumači
Alan. Moravčevi strogo vode računa o rasplodu, pomlatku, krvnim
linijama…
Planovi za budućnost
Namjeravaju proširiti i staju i stado u kojemu će biti od 150 do
180 koza te napraviti novu, veću siranu, za što imaju i projekt i
dozvolu.
– Bili smo ustrajni, puno smo radili, ponavljali recepte,
educirali se u Austriji, surađivali sa Slovencima… I uspjeli.
Naposljetku sam dala otkaz i sada smo svi posvećeni ovome poslu –
govori Biserka Moravec.
– Imao sam sreće pa sam 2001. godine išao na studijsko putovanje
u Dansku gdje sam vidio kako farma koza može dobro izgledati. Tu
sam vidio i svoju budućnost – kaže Alan, 39-godišnjak sa
završenom višom ekonomskom školom, koji je u poljoprivredi već 21
godinu, od punoljetstva.
Bez kredita i fondova EU
Sve što imaju Moravčevi su postigli bez kredita i fondova EU,
investirajući onoliko novca koliko su imali i uzdajući se u
vlastite snage. Uz Biserku, Radoslava i Alana je i Alanova
supruga, fitofarmaceutkinja Jasmina. Napajajući
jariće, baki i djedu pomažu Jasminini i Alanovi sinovi
Aleks i Emil, uskoči i Alanova
sestra Manuela. Imaju i troje zaposlenih – na
farmi, u sirani i u prodaji.
– Teško je kaj se tiče radnika. Nemreš ih baš naći. A posla ima
za sve. Kad imamo jariće, prva dva-tri dana hranimo ih na dudu.
Svi se iz familije uključimo pa brže budemo gotovi – govori
Biserka dok se njezin unuk Emil zadovoljno smijulji jer je sada
na ljetnim praznicima pa može s bratom još više uživati na farmi.
Taj je dječak završio drugi razred. U učionici je bilo svega
osmero đaka. Kada je njegov otac išao na nastavu, u selu ih je
bilo dvadeset i četvero. Prošlih godina mnogi su iz ovoga kraja
otišli put Njemačke. Alan i njegova obitelj takve planove nemaju.
Koze jedu domaće krmivo
Na 19 hektara svoje zemlje imaju livade, kukuruz, zob i ječam, s
njih ubiru hranu za životinje.
– Ne dajemo im smjesu – kaže Radoslav.
Koza se hrane isključivo domaćim ekološkim krmivom i žitaricama
pasu svježu travu na otvorenim pašnjacima, a za takvu brigu
vlasnicima uzvraćaju visokokvalitetnim mlijekom koje Moravčevi u
svojoj maloj sirani prerađuju u dvadesetak vrsta mliječnih
proizvoda koje prodaju na zagrebačkim tržnicama Dolac i Kvatrić
te na kućnome pragu.
– U kilogram polutvrdoga sira ide od 10 do 12 litara mlijeka
– tumači Biserka.
Jedna od odlika ovoga sira jest i svježina jer OPG ne proizvodi
zalihe, već pravi onoliko kolika je potražnja. Od kozjega mlijeka
pravi svježi, mekani, polutvrdi, dimljeni sir, sir u vosku,
jogurt, kefir, skutu, feta sir… U svomu poslu svi žele biti
najbolji, a priznanja koja su dobili za kvalitetu pokazuju da su
na pravome putu. Posebnost je njihovih proizvoda, naglašavaju, i
u začinima iz varaždinskoga kraja – sir oplemenjuju hrenom,
bučinim uljem i košticama te vlascem. Posebno su ponosni na sir u
vosku, koji u Hrvatskoj jedino oni proizvode. Receptura je,
naravno, tajna.
Što se tiče Radoslavove alergije, zbog koje je uspješna
obiteljska priča o kozarstvu u obitelji Moravec i započela, nakon
godinu i malo više dana otkada je počeo piti mlijeko svoje prve
koze, ona je nestala, kao rukom odnesena.