Ovosezonski čvarci, koji posljednjih tjedana stižu u maloprodaju, koštaju u prosjeku između 120 i 170 kuna. Oni 'premium' i do 300 kuna
Zbog tržišnih poremećaja izazvanih koronavirusom te pojave
afričke svinjske kuge na nekim najvećim europskim
farmama-izvoznicama kojima je Kina zatvorila vrata, EU svinjetina
nikad nije bila jeftinija. A gdje će jeftini europski viškovi
nego u Hrvatsku, koja je i sada najveća EU uvoznica, pa se i
svježi but s kožom za sušenje ovih dana prodaje na akciji za samo
14-ak kuna u nekim trgovačkim lancima.
Gubici domaćih farmera prisiljenih da svinjsku polovicu daju za
manje od 2 eura/kg primiču se vrtoglavoj brojci od oko 100
milijuna kuna, upozoravaju iz Hrvatske udruge proizvođača svinja.
Jedino što odolijeva pandemiji su čvarci, kojima ni pored sve te
drame cijena nije pala ni za kunu.
Marže dižu cijenu u nebo
Dapače, ovisno o trgovcu, ovosezonski čvarci, koji posljednjih
tjedana stižu u maloprodaju, koštaju u prosjeku između 120 i 170
kuna, a 90-gramsko pakiranje za grickanje poput čipsa s
predznakom “premium” proizvođača Silme iz Petkovca čak 26,99
kuna, što znači da se cijeni na vrtoglavih 299,89 kn/kg.
Igor Miljak, predsjednik uprave karlovačkog PPK
u sastavu Grupe Pivac, kaže da je cijena čvaraka postojana makar
bi, s obzirom na ulaznu cijenu sirovine, trebali biti nešto
jeftiniji.
– No činjenica je da je proizvodni postupak vrlo zahtjevan i
troši energiju, a od oko 100 kg kvalitetne masnoće dobije se samo
12-13% kvalitetnih čvaraka, 50-60% svinjske masti, a ostalo
ispari. Zna li se da je cijena masti od 6 do 8 kn/kg, jasno je da
cijenom čvaraka morate kompenzirati sve ostalo. A dok se dobro
prodaju na tržištu i imaju imidž proizvoda koji je
visokokvalitetan, s visokim udjelom proteina, što se s novim
trendovima prehrane jako traži, tko god ih radi uspijeva ih dobro
i prodati – kaže Miljak.
Pitanje je samo koliku maržu “beru” trgovci. Primjerice, isti
čvarci PPK negdje se u maloprodaji prodaju za 120, a negdje i za
170 kn.
– Ne radi ih puno proizvođača, a što je najbolje, nema ni uvoza.
Godišnja proizvodnja, ono što se regularno proda, u Hrvatskoj je
najviše 400-450 tona, od čega mi radimo 200 t – objašnjava Miljak
te dodaje kako ni sa svinjskom masti nema problema s plasmanom.
No kad su u pitanju suhomesnati proizvodi poput pršuta, izostanak
turističke sezone, lockdowna u HoReCa kanalu (hoteli, restorani,
catering), a i brojnih svetkovina, ili su one u “novoj
normalnosti” puno skromnije, mnogi se ovih dana pitaju isplati li
im se, makar je sirovina i više od 30 posto jeftinija nego lani,
ove godine puniti pušnice.
Pršutari, koji su vezani upravo na ugostiteljstvo, neke poznate
kuće i na turizam te proizvedu po nekoliko tisuća komada, imaju i
više od 50 posto neprodanih zaliha, a kako počinje novi ciklus
proizvodnje, neki su na akciji i za manje od 100 kn/kg u
trgovačkim lancima. Da priča bude apsurdnija, godišnja
proizvodnja u RH je tek 350-400 tisuća komada za tržište, a do
pojave pandemije COVID-19 trošilo ih se i milijun.
– Posljednjih godina pojačano radimo pršute i za izvoz, a kako ne
ovisimo samo o HoReCa-i nego imamo i trgovačke centre, kod nas je
manje od 10 posto neprodanog – kaže Miljak. – Lani je sirovina
bila preskupa, a sad je prejeftina. No tko ima primarnu
proizvodnju svinja, a mi tovimo oko 150.000 komada godišnje s
kooperacijom, jasno je da je u tom stočarskom dijelu s potonućem
cijene tovne prasadi i još većim uvozom izvukao deblji kraj.
Svinjogojci tako s pravom očekuju pomoć države, neke skrivene
subvencije i slično, kako to rade druge članice EU – napominje.