ZVJEZDANA PRAŠINA

‘Lako i za Brežnjeva i za Liz Taylor, najveći uspjeh mi je propusnica za Hajduka!’

Jadran Lazić, svjetski poznati fotograf slavnih, ima veliku izložbu u palači Sermage. Prisjetio se svojih početaka, ali i svih blefova i trikova koje je morao odigrati kako bi ugrabio priliku i iskočio iz prosječnosti…

Kad je prvi put, tada još kao gimnazijalac, zakoračio na Hajdukov Stari plac kako bi napravio par fotografija omiljenog kluba za svoj školski list, Jadran Lazić, sasvim je izvjesno, nije mogao znati kuda i kamo će ga sve odvesti njegov životni put. Ali već u načinu na koji se domogao te propusnice bilo je upisano nešto od onoga što će mu omogućiti da se u godinama koje su uslijedile nađe u prilikama koje se ne nude svakome. Bilo je to nešto od onoga što, barem u vrsti posla kojim će se baviti, razlikuje prosječne od iznimnih. Ta kombinacija mediteranskog šarma, drskosti i lukavosti koja mu je bila data, pa još zapakirana u neku životnu lakoću, to je ono što će ga voditi od jedne do druge prilike u 50 godina dugoj fotografskoj karijeri.

Birani presjek stvaralaštva jednog od vodećih portretnih fotografa jet-seta u globalnoj industriji zabave, od sedamdesetih godina naovamo, od jučer možemo razgledati i u Varaždinu. Izložba pod nazivom ‘Zvjezdana prašina / Stardust’ otvorena je u Galeriji umjetnina Gradskog muzeja Varaždin i ona nam nudi pogled na više od dvije stotine fotografija svjetskih zvijezda proteklog vremena.

(Foto: Fran Bijelić / FB Media)

U palači Sermage očekuju vas brojna lica koje poznajete iz svijeta show businessa. Evo samo manjeg broja onih koji nam sada padaju na pamet: Elizabeth Taylor, Orson Welles, Kirk Douglas, Robert De Niro, Marlon Brando, David Bowie, Jack Nicholson, Sean Connery, Sophia Loren, Jodie Foster, Joan Collins… Cijeli je to niz planetarno popularnih zvijezda koje je Lazićev objektiv zabilježio u pedesetak godina rada, a sve to prate njegovi zapisi o tome kako su te fotografije nastale.

Sve je počelo s Hajdukom

Sve je, dakle, počelo s Hajdukom. Kao da, ako se živi u Splitu, drukčije nije ni moglo biti.

– Moji prijatelji i ja htjeli smo na utakmice Hajduka, ali nismo imali novaca pa smo preskakali preko zidova, snalazili se na svakojake načine. Dojadilo mi je to pa sam razmišljao kako se domoći terena. Bio sam u trećem razredu gimnazije i smislio sam da bih mogao osnovati školski list. Tako je i bilo. List se zvao Staze i onda sam ja kao gimnazijalac tražio prijem kod Tita Kirigina, tadašnjeg predsjednika Hajduka, najvećeg predsjednika Hajduka u povijesti! “Mali, što hoćeš?” pitao me on kad sam došao. “Druže Tito! Ja sam urednik lista Staze, Gimnazija Ćiro Gamulin. Imamo magazin koji pokriva razne teme, a ima i sporta. Treba mi propusnica.” Tito Kirigin je k sebi pozvao jednoga potrčka, u svakome klubu ima tih koji sve rješavaju, ovaj se zvao Kanta. Rekao mu je: “Kanta, daj malome propusnicu”. I tako sam dobio tu propusnicu. Što da vam kažem, pored svega ovoga što sam slikao u životu, od Elizabeth Taylor do Brežnjeva, ovo kad sam dobio propusnicu za Hajduka mi je najveći uspjeh u životu – prisjetio se Jadran Lazić, u razgovoru za VTV Televiziju, početka svoje karijere.

I zaista je fotografirao, nije to bio blef koji bi služio samo tome da mu omogući uživanje u potezima svojih sportskih idola. I svi oni drugi blefovi koje će tijekom karijere napraviti služit će tome da se domogne neke prilike da napravi fotografiju. Fotografija je bila na prvome mjestu.

Za uspjeh je potrebna i sreća

Za uspjeh je potrebno imati i nešto sreće. A i ona je Lazića pratila u stopu. Kad je počeo slikati Hajdukove utakmice, već nakon pet, šest susreta dobio je novu priliku.

– Donosio sam te svoje fotografije splitskim fotoreporterima i onda se dogodilo da Andro Luetić iz Vjesnika u to vrijeme odlazi u penziju. Razmišljali su tko bi ga mogao zamijeniti i netko se sjetio mene: “Pa vidi kako mali slika!” Pitali su me onda: “Bi li ti radio za Vjesnik?”, a ja sam, naravno, pristao – ispričao je Lazić kako je počeo raditi za veliku jugoslavensku novinsku kuću.

U Vjesniku ne slika samo sport, već sva događanja, fotografira glumce, pjevače, ali i prometne nesreće, bilježi komunalne probleme… Pravi fotoreporterski posao. No kaže da ga to nije u potpunosti ispunjavalo, sanjao je o nekom drugom svijetu. U Vjesniku je, kaže, mogao napredovati tek tako da postane urednik fotografije, ali toga se grozio.

Odlučio krenuti u svijet

– I onda sam odlučio: idem ja u svijet. Kad sam svojima u Semaforu, to je bila kultna diskoteka u Splitu, držao ju je Dikan Radeljak, rekao da idem u Pariz, njihova reakcija je bila posprdna: “Ti? U Pariz? Da, samo tebe čekaju u Parizu”. Rekao sam im da ako ja ne odem u Pariz, neću znati čeka li me ili me ne čeka. A vas znam gdje ću vas naći, tu na istom mjestu.

U Pariz je otišao krajem 1974. godine, ostavivši svoju ekipu u Semaforu. Ali u francuskoj prijestolnici nije mu bilo lako.

– Bilo je svega. Sjećam se da sam ostao bez novaca toliko da jednom pet dana nisam imao što jesti. Ali znao sam da se ne smijem vratiti u Split, jer ovi moji bi me zajebavali. To me držalo da izdržim – opisuje kako se nosio s teškoćama.

Lukavstvom do korice kruha

Kad nije bilo posla, opet se služio svojim lukavstvima da dođe do novaca. Evo jedne takve priče:

– Pet dana ništa nisam stavio u stomak. Imao samo neki stari Peugeot, sav izudaran. Vozio sam tako po gradu i onda u jednoj maloj uličici koja izlazi na Champs-Élysées vidim iza sebe neku babu, vozi luksuznu crnu Citroen žabu. Luksuzni auto, ona u bundi. I onda ja naglo zakočim i ona me udari. Izađem van, lovim se za glavu, kao što ću sad s tom štetom na autu… Ona veli: “Žuri mi se”, a ja: “Tko će ovo platiti?”. Pita ona: “Pa koliko to vrijedi?”, ja lupim: “Pa 500 franaka”. I vadi ona novčanik, u njemu hrpa novčanica od 500 franaka, vadi jednu i daje mi. Za mene je to bio novac velik kao kuća! Pet dana sam mogao živjeti od toga.

Kako je fotografirao Charlotte Rampling.

Prva poznata zvijezda koju je u Parizu fotografirao bila je britanska glumaca Charlotte Rampling. I opet je za taj posao upotrijebio svoje lukavstvo i snalažljivost.

– Zahvaljujući tim fotografijama dobio sam posao u agenciji Sipa press. Gazda mi je tamo bio Goksin Sipahioglu, bio mi je kao otac. No kad sam prvi put došao k njemu, noseći preporuku Vjesnika i svoje fotografije, nije prošlo dobro. Pita on mene govorim li francuski. Ne govorim. Pita me imam li papire za boravak. Nemam. “Pa što onda tražiš tu?” Otišao sam, ali nisam odustao. Dolazio sam ponovno i jednom mi se potrefilo, bog je to namjestio, sudbina bila na mojoj strani. U posjetu Parizu toga dana bio je egipatski predsjednik el-Sadat i svi fotografi bili su na tome angažirani. Goksin me gleda, vidi da sam uporan i siguran u sebe. Pa mi kaže: “Charlotte Rampling je u hotelu Lancaster. Možeš li je slikati?” Ja velim: “Mogu”. A ne znam gdje je hotel, ne znam ni tko je Charlotte Rampling. I, što, potražio sam u telefonskom imeniku hotel, nazvao, tražio njezinu sobu, oni me spojili. Danas to više ne možeš, ali nekad se moglo. Javi se neki muški glas, ja kažem: “Ja sam Jadran Lazić, fotograf tjednika Ici Paris. Trebala bi nam serija fotografija”. A zašto sam baš to rekao? Pa nešto sam morao izmisliti, a Ici Paris mi je pao na pamet jer je tamo kao karikaturist radio Davor Štambuk. A i dobro je zvučalo.

I upalilo je, opet.

– On kaže: “Samo malo” pa tišina pa onda: “Ok, sutra u četiri sata, soba ta i ta”.

Još jedan blef koji je uspio

I došao je, spreman, idućeg dana. Ali za puni uspjeh trebalo je odigrati još jedan potez.

– Ja obučem odijelo, dovučem aparate, kucam na vrata… Ona sjedi u fotelji, puši, desno kod prozora muškarac, na kauču jedna gospođa. A ja, bez riječi, jer ne znam što i kako reći, vadim aparat, fotografiram… Završavam, pakiram se i spremam se izaći. A neobično je sve to bilo, ni riječ nisam izgovorio. Ovi vide da je nešto čudno. Krenem prema vratima i onda ovaj tip diže telefon i pita me: “Kako se zove tvoj urednik u Ici Parisu?”. Ja lupim nešto bez veze: “Jean Louis Nešto Nešto”. A on, nema pojma tko je tamo urednik, ali da ne bi pred ovima ispao budala, veli: “Ok, ok”. Ja zatvorim vrata i fiju.

Gazda agencije u kojoj se želio zaposliti očekivao je od njega paparazzi fotografije s ulice, kaže Lazić. A on mu je donio nešto bitno bolje.

– Ulazim u agenciju, pita me: “Jesi snimio?”. Računa da nisam. “Jesam”. “A gdje si ju snimio?” “Pa u sobi”. On ne može vjerovati! Da je poslao svog fotografa, ovaj bi čekao vani da izađe pa je hvatao kao paparazzi. Kaže mi: “Daj filmove”, razvije ih, čestita mi, kaže da nije to očekivao. I tako sam ostao u Sipa pressu.

Paparazzi bonton

Lazića često predstavljaju kao paparazzi fotografa, no on kaže da taj posao nije izgledao onako kako se često zamišlja.

– Evo jednog primjera.. Znali smo recimo da je David Bowie u nekom hotelu. Čekali smo da izađe i onda bismo mu pristupili, rekli: “Oprostite, bismo li vas mogli fotografirati?” Pa smo zamolili da stane tu i tu, radi pozadine, nekog detalja… Dakle, bilo je neke pristojnosti – kaže Lazić, ali onda iskreno dodaje: – A oni koji nisu htjeli, njih smo slikali bez pitanja.

Važno je bilo, napominje, imati svoje informatore. Prvi saznati tko je u gradu, gdje odsjeda.

– Ja sam imao jednu Amerikanku koja je izdavala celebrity bilten. Ona je to prodavala agencijama i magazinima, u njemu su bile informacije o tome tko od zvijezda dolazi, gdje su smještene. Zvala se Maggie i voljela je šampanjac. Tako sam joj ja donosio šampanjac prije nego što bi ona izdala svoj bilten, da prije ostalih vidim tko dolazi u grad.

Uspješni i nezgodni

Iskustva sa zvijezdama imao je, kaže, svakakvih.

– Jedna od najviše fotografirana bila je Karolina od Monaka. I svi oni kao ne žele da ih fotografiraš, ali kad ih dovoljno dugo pratiš, najupornijem daju šansu.

Teško mu je reći koja zvijezda je bila najprofesionalnija.

– Tko je bio uspješan, bio je kompliciran. Većinom žene. Faye Dunaway je bila nezgodna, Shannen Doherty isto, pa Gillian Anderson.

Ali, kaže, problemi su bili samo na početku.

– Nakon snimanja je uvijek bio happy end. Dalmoš kad dođe sa svojim šarmom, rastopi to sve. Pa onda slijedi rastanak uz zagrljaj, poljubac…

Slikao vjenčanje Chucka Norrisa

Globalnu slavu Jadran Lazić stekao je 1982. godine kad je snimio, kao jedini fotograf na svijetu, sovjetskog vođu Leonida Brežnjeva na njegovu mrtvačkom odru. Taj rad Newsweek je proglasio svjetskom fotografijom godine.

(Foto: Andrej Švoger / GMV)

No mnogima će biti zanimljivo da je Lazić uspio dobiti ekskluzivu za fotografiranje vjenčanja – Chucka Norrisa!

– Moj prijatelj bio je njegov agent i on mi je sredio neko slikanje s Chuckom Norrisom na njegovom ranču blizu Dallasa. Saznao sam da se on uskoro ženi pa sam ga pitao mogu li dobiti ekskluzivu za njegovo vjenčanje. I to tako, rekao sam mu, da na pozivnici napiše ‘no cameras allowed’. I on veli da može. Moja agencija je to vjenčanje prodala za 100 tisuća dolara u tri magazina!

Društvene mreže i novo doba

Fotografije Jadrana Lazića, koje se mnoge mogu vidjeti na izložbi ‘Zvjezdana prašina’ u palači Sermage, pričaju priču o jednom svijetu blještavila i o jednoj impozantnoj fotografskoj karijeri, ali i svjedoče o vremenu koje je prošlo. Danas, u eri društvenih mreža, sve je u svijetu fotografije glamura drukčije nego tada.

– To je prošlost. Magazini su propali s dolaskom društvenih mreža. Ovo malo što je ostalo, tiraži su nikakvi. Zvijezde same na Instagramu objavljuju svoje fotke i naplaćuju veliku lovu za reklamiranje brendova – nema dilema Lazić oko toga da zanimanje kojim se bavio više ne postoji u tome obliku.

(Foto: Fran Bijelić / FB Media)

Zato je tu sjećanje, a fotografije pomažu sjećanju. O iznimnom Lazićevu stvaralaštvu 2021. godine objavljena je i opsežna dvotomna monografija ‘Jadran Lazić – 50 godina fotografije’ u nakladi Hrvatske autorske agencije – Centra za intelektualno vlasništvo d.o.o. Ta izdanja na tisuću stranica predstavljaju svojevrsnu foto-povijest svjetskoga glamura jednog vremena. To je vrijeme možda prošlo, ali interes za ono što se tada događalo i kako se tada živjelo itekako je živo prisutan. To je bilo vidljivo i na sinoćnjem otvorenju izložbe. Oni koji su propustili otvorenje, priliku za razgled ove reprezentativne izložbe imaju sve do 1. rujna.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Najnovije