'Čekajući Oresta' predstava je koju svakako vrijedi pogledati.
U petak, 28. lipnja, na arheološkom lokalitetu Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama premijerno je izvedena predstava ‘Čekajući Oresta’. Jezgru predstave čini sukob majke i kćeri, Elektre i Klitemnestre, igraju ih Dea Presečki i Nina Violić, tragičnih junakinja koje, kao i mnogi junaci antike, ne mogu pobjeći od svoje sudbine, ma gdje ona bila zapisana.
Dramatizacija Elektrinog kompleksa
Iako je predstava premijerno izvedena na specifičnom lokalitetu, o čemu ste se mogli osvjedočiti ili uživo ili gledajući fotografije, predstava nije usko vezana za taj lokalitet. Izvodit će se na klasičnim pozornicama, a u kolovozu će biti izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama, na još jednom specifičnom lokalitetu. Predstavu to neće radikalno promijeniti, no svakako svaka takva promjena mjesta donosi i promjenu u postavljanju tona predstave. Temeljna scenografija će zadržati svoj oblik, no ambijent će uvijek donijeti nešto svoje. I u ovom konkretnom slučaju to je od iznimne važnosti – scenografija, kao i brojni drugi elementi predstave, ovdje ne teži naturalizmu, oponašanju zbilje, već se okreće snu, nesvjesnom, potisnutim elementima psihe koji na pozornici samo zadobivaju svoje konkretne manifestacije. ‘Čekajući Oresta’ više je dramatizacija Elektrinog kompleksa, koncepta koji je Carl Gustav Jung stvorio kao pandan Edipovu kompleksu, nego nekog pokušaja rekreiranja sukoba između dvije povijesne ličnosti. I upravo je u tom kontekstu važan specifičan ambijent arheološkog nalazišta jer daje dodatnu razinu nestvarnosti koju scenografija već nosi sama po sebi. Slično će se dogoditi i na drugim mjestima izvođenja, ali ipak drugačije, pa su oni, koji su prisustvovali izvedbi u Varaždinskim Toplicama, prisustvovali nečem jedinstvenom.
Redateljica Livija Pandur upregnula je sve dostupne alate da se sukobu majke i kćeri ništa ne nađe na putu. Kostimi, za koje je zaslužan Leo Kulaš, glazba, skladateljica je Tamara Obrovac, svjetla i video Vesne Kolarec i Vande Petrović, i već spomenuta scenografija, iza koje stoji Marko Japelj, svi su ti elementi pomno organizirani kako ni u jednom trenu Elektra i Klitemnestra ne bi djelovale kao prolazni likovi u nekoj historijskoj drami. Junakinje drame dignute su na razinu arhetipskog odnosa majke i kćeri, s naglaskom na negativni aspekt odnosa, čije se pokretačke sile nalaze izvan njihovog i našeg domašaja.
Povijesno-mitološki kompleks
Tekstualni predložak napisala je Lada Kaštelan prema, kako je najavljeno, Sofoklovoj ‘Elektri’. Iako u tome ima istine, bilo bi pravednije reći da je Lada Kaštelan zagrabila u cjelokupan povijesno-mitološki kompleks koji vežemo uz Elektru i iz njega izvukla maksimum za komad ‘Čekajući Oresta’. Takav potez opravdava struktura teksta, od početnih monologa Elektre i Klitemnestre, do dijalogiziranih monologa koji slijede nakon toga pa do same finalne dijaloške konfrontacije dviju glavnih junakinja – u svakom trenu jasno je zašto se govori što se govori i koja je funkcija izgovorenog. Jer upravo taj povijesno-mitološki kompleks, kojim Lada Kaštelan znalački vlada a što nije čudno jer je riječ o osobi koja je diplomirala klasičnu filologiju i iza sebe ima niz prijevoda grčkih tragedija, taj povijesno-mitološki kompleks nužan je za glavni sukob predstave ‘Čekajući Oresta’.
Sučeljavanje Elektre i Klitemnestre, majke i kćeri, događa se, grubo govoreći, tek u trećem dijelu predstave. Prije toga publika se uvodno upoznaje sa svijetom u kojem se odvija sukob, upoznaje Elektru kao osobu koju muče i razvlače sile koje ni sama ne razumije, te kroz monologe glavnih junakinja iznosi njihove slučajeve. I tu do pravog izražaja dolazi znanje Lade Kaštelan jer i jednoj i drugoj junakinji daje pregršt argumenata zbog čega je to što čine i planiraju učiniti opravdano, pravedno, ispravno – Elektra nam objašnjava zašto je osveta njena oca Agamemnona i smrt njene majke nužnost, Klitemnestra nam daje argumente zbog čega je ubojstvo njenog muža Agamemnona bilo opravdano. Kroz monologe, obje junakinje postavljaju šahovske figure i pripremaju se za završni sukob.
Eho komora
U drugom činu Lada Kaštelan odlučuje se na ponavljanje istog teksta, no ovog puta kroz formu dijalogiziranog monologa. Na pozornicu dolazi ono što bismo mogli usporediti sa zborom u antičkim tragedijama. Naravno, to je problematično jer jasna funkcija zbora nikad nije utvrđena, kao i to da u antičkim tragedijama zbor jest odvojen aktant, dok se u ‘Čekajući Oresta’ to što nazivamo zborom ponaša kao ‘echo chamber’, na hrvatskom jeziku eho komora, dakle, specifičan kontekst u kojem osoba susreće samo one informacije i mišljenja u kojima se potvrđuje ono što već zna i zastupa. Taj naš zbor igraju Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić i Elizabeta Brodić i mi zapravo nikad ne saznajemo njihov status unutar drame: radi li se tu samo o na sceni materijaliziranim glasovima unutarnjeg svijeta naših junakinja ili o poopćenim ulizicama iz vanjskog svijeta (ili obojem), njihov ontološki status mi nikada ne saznajemo. No to i nije bitno, njihov značaj je upravo u tome da učvrste rovove, pripreme artiljeriju i kristaliziraju fikcije kojima Elektra i Klitemnestra ulaze u završni sukob u kojem će se svi ti argumenti spektakularno rasprsnuti poput predimenzioniranog mjehura od sapunice.
Poraz junakinja
Upravo taj završni sukob ukazuje na samu jezgru drame, ali i pokazuje glavne glumice, Deu Presečki i Ninu Violić, u najboljem svjetlu. Monološke forme u sebi uvijek nose dozu artificijelnosti, dok je dijalog ono što nam svima prirodno leži kad su sukobi u pitanju. Baš ta dijaloška konfrontacija Elektre i Klitemnestre, Dee i Nine, sve te kroz monologe brižno građene fikcije dokida, sloj po sloj, sve dok ispred nas ne ostanu dvije žene, ogoljele do svoje emotivne biti, koje, ne zbog svoje krivnje, ne mogu razriješiti sukob u kojem se nalaze. Ni kroz razgovor, ni kroz fizički sukob. Na kraju im ostaje pomirenje sa sudbinom, pa bila ona zapisana u zvijezdama ili genomu. Tek u prihvaćanju poraza, nemogućnosti da se ishod njihova sukoba promijeni, Elektra i Klitemnestra otkrivaju da kod njih postoji i ljubav koju gaje jedna za drugu, no koju je obilje mržnje jednostavno potisnulo izvan njihova dosega.
Nezahvalno je pričati o kvaliteti glume, najbolje bi bilo mjeriti razine emocionalnih reakcija kod publike i na temelju toga reći koliko su glumci na pozornici bili ‘uvjerljivi’. Meni ostaje samo dojam, a po njemu su Dea Presečki i Nina Violić svoje uloge odigrale fantastično, u potpunosti su okupirale pažnju gledatelja i na kraju im isporučile, kao što drame bez sretnih završetak i trebaju, osjećaj mučnine i grča u želucu. ‘Čekajući Oresta’ predstava je koju svakako vrijedi pogledati.
