Varaždinska glumica početkom ove godine osnovala je kazalište Peripetija, na scenu postavila predstavu te krenula s izvedbama.
Varaždinska glumica Tena Antonija Torjanac ove je godine okrenula novo poglavlje u svojoj karijeri – početkom 2024. godine s ocem Dubravkom Torjancem osnovala je kazalište Peripetija.
Ove godine Peripetija će producirati dvije predstave – ‘Lisica bez repa‘ broji preko 25 izvedbi u nešto manje od pola godine, dok će druga dječja predstava ‘Šašavo drvce‘ izaći netom prije Božića. Uz glumačku karijeru, Torjanac je povezana s glazbom, ponajprije preko benda Če bo bo – če na na. Kako je Torjanac završila u glumačkim i glazbenim vodama, rekla nam je u intervjuu.
– Odrastala sam uz kazalište, s njime, često i u njemu, uz roditelje i gotovo cijelu obitelj kazalištaraca, pa se moj odabir glume većini podrazumijevao. Kaže se da jabuka ne pada daleko od stabla. No, nije to pravilo, često djeca odaberu potpuno suprotan put, kao npr. moja sestra Ana, brucošica prava. Tijekom srednje škole sam razmišljala o pjevanju, montaži, a odluka o glumi je došla netom prije prijamnog ispita. Upravo zato što sam poznavala kazališni život, nisam imala ružičastu sliku pred sobom, nisam sanjala o sapunicama i slavi, znala sam da je to težak i odgovoran posao. I neizmjerno lijep – ističe.
Kazalište Peripetija
Studirala je smjer Glume i medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
– Bila je to klasa koju je vodio Rade Šerbedžija, ujedno i jedan od pokretača studija. On je prepoznao moju ljubav prema glazbi i poticao me da se aktivnije njome bavim, pa sam tijekom studija pjevala u bendu Če bo bo – če na na i održala brojne koncerte po Hrvatskoj i šire. Završila sam studij 2018., a odlaskom iz Rijeke i mojim povremenim angažmanima u HNK u Varaždinu, bilo je nemoguće ostati dio benda koji još i danas svira. Uglavnom, glazba je moja velika ljubav te bih voljela i ovdje pronaći neki oblik aktivnijeg bavljenja njome. U vrijeme pandemije, u nedostatku posla, čak sam i pjevala na sprovodima – objašnjava Torjanac.
Kako smo naveli, početkom ove godine njezin otac Dubravko Torjanac i Tena pokrenuli su kazalište Peripetija. Promišljanje o utemeljenju kazališta nije bila nagla i brza odluka, već je sve krenulo prije dvije godine kada je Dubravko otišao u mirovinu.
– Bila sam bez posla, a on je imao potrebu raditi i dalje, naravno. Stalno smo doma razgovarali o naslovima, razmjenjivali ideje o predstavama, pa sam mu predložila da otvorimo svoju umjetničku organizaciju. Iako on ima ogromno kazališno iskustvo, djelovanje u vlastitoj umjetničkoj organizaciji, bavljenje organizacijom i financijama itd., uz umjetnički posao, oboje nas je stavilo u poziciju početnika. U Varaždinu nedostaje kazališni repertoar za djecu, pa smo odlučili početi s ‘Lisicom bez repa’, namijenjenoj najmlađoj publici, koja se može igrati u najrazličitijim kazališnim i nekazališnim prostorima, vrtićima, školama, ali i u eksterijeru. S tatom sam radila dvije predstave – ‘Hoću – neću‘ u Gradskom kazalištu Žar ptica u Zagrebu i u HNK u Varaždinu, ‘Hamlet v hudom saftu‘. Dobro se slažemo na sceni, razumijemo se, imamo sličan kazališni ukus. Želimo se baviti suvremenim temama u nama zanimljivim izvedbenim oblicima, od uličnog kazališta, commedije dell’arte, klauniranja i cirkusa, do klasičnih dramskih formi – kazala je Tena Torjanac.
Dječja predstava ‘Lisica bez repa’
Tako je prva na red došla ‘Lisica bez repa’, spoj basni u kojima je glavni lik lisica.
– Odlučili smo istražiti basne u kojima je glavni lik lisica, dramaturški ih obraditi, spojiti u jednu cjelinu. Radi se o sedam likova lisice te smo je nazvali po istoimenoj basni ‘Lisica bez repa’. Lisica koju igram je zapravo negativan lik, lukavošću pokušava publiku uvući u svoje spačke. U interakciji s djecom dolazi do njihovog protivljenja – djeca znaju što je dobro, što loše – navodi Torjanac te dodaje:
– Premijera je bila 29. ožujka ove godine, a do sada sam imala više od 25 repriza. Mi nemamo na raspolaganju svoj kazališni prostor, pa nam je u susret izašla UO Gllugl u prostoru Centra za mlade, sa svojom logističkom i kolegijalnom podrškom. To što smo „beskućnici“ trenutno nije hendikep, jer mi odlazimo k publici: uzmem spakiranu predstavu u koferu i odem kamo me zovu – ističe Torjanac.
Na predstavi su radili redom Varaždinci.
– Idejna rješenja za kostime, kao i rekvizitu i masku koje je izradio, potpisuje Ivan Duić, dugogodišnji Dubravkov suradnik. Redatelj i autor teksta je Dubravko Torjanac. Kostim mi je izradio Mladen Grof Jerneić Erdödy, dok su glazbu radili Varaždinci – bend Zmajar koji čine Krešo Avar, Jura Šćapec i Kristijan Vučaj te reper Jantar. Kao što vidite, Lisica u predstavi i repa te mi se ostvario i taj san (smijeh). Monika Rusak je napravila cijeli vizualni identitet.
Suradnja s Teatrom 002
Za novu predstavu neće se dugo čekati. Izlazi do kraja ove godine.
– Lisica je ljeto provela u različitim prostorima, uveseljava djecu od Hvara, Mošćenica, do Čakovca i Špancirfesta u Varaždinu. U rujnu i listopadu gotovo su popunjeni termini pa igram Lisicu koji put po dva ili tri put dnevno. Paralelno s igranjem, počinju probe za novu predstavu čija će premijera biti početkom prosinca. Riječ je o ‘Šašavom drvcu’, autorice Vesne Kosec-Torjanac, duhovitoj priči o željama i tajnama svakog člana brojne obitelji, uključujući i kućne ljubimce. Što se dogodi kad se u dobroj namjeri upletu zidovi “koji imaju uši” i jedno radoznalo drvce? Ovu komičnu obiteljsku priču radim u suradnji s Teatrom 002, a puno različitih likova dijelim s kolegom Brunom Kontrecom – najavljuje Torjanac.
Postoje i dugoročni planovi za Peripetiju.
– Naravno da planova ima, jer se bez planiranja u privatnim vodama ne može. Mi ćemo dati svoj maksimum da naše ideje budu realizirane, barem većim dijelom, a to uvelike ovisi i o financijama. U 2025. ćemo raditi jednu večernju predstavu i jednu za mlade od 12 do 15 godina, pa će nam, s dvije prethodne, repertoar pokrivati sve dobne skupine. Predstava za odrasle, ‘Runda’, kao i za mlade, ‘Stakleni bomboni’, bit će autorski projekti s aktualnim temama u društvu usamljenih, apatičnih, anksioznih, zlostavljanih i zlostavljača, ljudi i djece oko nas… No, u središtu nam je topla ljudska priča, priča koja izaziva emociju, bilo suzu ili smijeh – govori Tena te nastavlja:
– Smatram da je komedija najteži oblik kazališta. Glumački je teško to iznijeti. Sam zadatak da glumac mora biti ozbiljan u ulozi te je sklizak teren između nekog prvoloptaškog humora i nekog koji ulazi dublje u temu.
Nada za Kulturni centar
Nakon završetka fakulteta imala je priliku raditi nekoliko predstava u varaždinskom HNK.
– Za mladu glumicu je jako važno baciti se u vatru, raditi što više, stjecati iskustvo, griješiti, ispravljati greške, učiti, učiti… Zatim se dogodila pauza, a kad ona dugo traje, može biti pogubna za glumca. U Hrvatskoj je previše glumačkih akademija, premala smo zemlja, kazališta su pretijesna za sve i većina nas je „na cesti“. Nezavisna scena, dio koje sam i ja, nema komociju koju pruža institucija, ali to i nije loše. U Varaždinu je sve više mladih glumaca i sve više umjetničkih organizacija, ponajprije Gllugl, Favela itd. Zanimljivo je kako svi rade nešto svoje i originalno, istražuju vlastiti izričaj. To je pravo rasadište kreativnosti i veselim se mogućim koprodukcijama u budućnosti. Nezavisna scena je vrlo važna, ali nedovoljno financirana i prostorom potkapacitirana – ističe Torjanac.
Nada se da će se realizirati ono što mnogi kulturnjaci u gradu već godinama, ako ne i desetljećima čekaju.
– Postoji P4, zgrada je iskorištena najbolje što je moguće, ali premali je to prostor za toliko udruga i organizacija. Kerekesh teatar je gotovo neformalna institucija, ma Ljubo Kerekeš je sam po sebi institucija! Ima svoju brojnu publiku, odličnu organizaciju i upornost kojom će izgraditi Kulturni centar. Kapa dolje. Jan Kerekeš je svojevremeno u jednom intervju izjavio da će Kulturni centar moći koristiti slobodni umjetnici, likovnjaci, folkloraši i ostali. To bi bilo odlično – navodi Torjanac te zaključuje s osvrtom na Peripetiju.
– Peripetija tek broji prve korake. Bitan je kontinuitet koji je moguće postići kvalitetnim predstavama. Ovisimo o publici i promašaj je teško nadoknaditi. Peripetija se u prve dvije-tri godine treba profilirati kao kazalište koje crpi teme iz svoje neposredne sredine i brusiti prepoznatljiv kazališni rukopis.