Koračao je težim putem te stoga ostao neshvaćen i žigosan, kažu neki koji su ga poznavali.
Dalmatinska pentalfa – pravi državni simbol Hrvatske
Vrlo provokativnim moglo se pokazati Špirančevo otkriće da se logogram kojim on grafički pokazuje korelaciju kaos i sklad u jednakoj mjeri odgovora Dalmatinskoj pentalfi (pentagramu) koju je čuveni arheolog Frane Bulić otkrio na jednoj od mramornih ploča pluteja s krsnog zdenca iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu (IX.-XI. stoljeće).
Špiranec žali što se Bulić ograničio na kršćansko tumačenje simbolike Signum Christi. Ovaj znak nudi mnogo dublje tumačenje i to ne samo moguće pitagorejsko već i suvremenije kvantnomehaničko. Ovaj pentagram nije samo ezoterijski simbol i neusporediva estetska konstrukcija, on ujedno predstavlja fizikalnu situaciju na fundamentalnoj (fizikalnoj) razini.
Cvijet u središtu simbolizira kaos, a pet alfa ili pentagram posvemašnji sklad. Nije čudo što su mnoge zemlje uzele pentagram ili petokraku kao svoj državni simbol. U Hrvatskoj je odbačena čak i prezrena zbog dobro znanih razloga.
No možda je ovo podsjećanje na Špiranecovu ostavštinu ujedno i trenutak za promišljanje o mogućem novom/starom vizualnom hrvatskom brendu. Dalamatinski pentagram je hrvatsko kulturno nasljeđe velike rijetkosti u Europi i morali bismo ga uzdići iznad ideoloških odrednica s obzirom na veliku vrijednost i značaj koji on nosi.
Naš čuveni kvadrat heraldički je mlađi barem pet stoljeća, a pleter je prisutan i u drugim mediteranskim zemljama pa čak i na sjeveru.
Problem valorizacije
Za svoje zamisli i izvedbe Špiranec je dobivao brojna priznanja i nagrade u zemlji i svijetu. Jedno od njih je i nagrada za otkriće projekcije budućih još neotkrivenih elemenata u periodičnom sustavu.
Unatoč tome, njegov rad, a to se posebno odnosi na njegovo životno djelo “Sklad”, nije stručno i sustavno valorizirano. Razloga za to je više. Prvi je svakako taj što on sam nije pripadao akademskim krugovima. Bio je svestrano obrazovan, posjedovao je više diploma iz tehničkih znanosti i informatike, ali nije bio dio ekipe koja donosi konačne zaključke i daje ili ne daje blagoslov za promociju. U vezi s tim citirat ćemo ulomak pisma koje je Špiranecu uputila biokemičarka Inga Đikić:
“Objaviti knjigu nije nipošto isto kao i napisati znanstveni rad i poslati ga u odgovarajući znanstveni časopis na recenziju. Ovo potonje ima svoje stroge zakonitosti i formu, prolazi kroz stručni peer-view i zato ima određenu težinu.”
Šutnja i ignorancija moćna su oruđa intelektualnih elita kojima se heretici drže izvan sustava, na marginama „rubnih znanosti“. Iako je Špiranec u svijetu znanosti ostao potisnut i krajnje marginaliziran, ne bi trebao takav ostati barem u našoj sredini. Grad mu se treba odužiti za njegov dugogodišnji obrazovni i znanstveni doprinos barem imenujući ulicu po njemu. Organiziranje znanstvenog kolokvija o djelu Vladimira Špiraneca bio bi veliki korak u reafirmaciji našega genijalca.
Njegovu dramu najbolje je definirao jedan drugi poznati Varaždinac Pavao Brajša:
“Autor je odlučio krenuti težim putem, a time je prihvatio i sve posljedice o kojima u knjizi i piše. Ostao je prilično osamljen, neshvaćen, žigosan i u najmanju ruku neobičan i čudan. To je sudbina mnogih koji otvaraju nove putove i ne žele ići utabanim stazama.”
(KRAJ)
