Stjepan Belović rođen je 1931. godine u Svetom Đurđu.
„Dišeča jutra“ naziv je zbirke poezije koju potpisuje Stjepan Belović, a koja je u srijedu predstavljena u Centru za kulturu i informiranje u Ludbregu koji je ujedno i nakladnik knjige. Uz autora Stjepana Belovića o knjizi su govorili profesorica Lidija Novosel i ravnatelj Centra Branko Dijanošić dok je pjesme čitala Ksenija Mihin.
Lidija Novosel naglasila je kako se učiteljem nikad ne prestaje biti i da na Stjepan Belović svojim neumornim poučavateljskim radom svjedoči.
– Njegovo prosvjetiteljsko djelovanje nije se zadržalo samo unutar učioničkih zidova za vrijeme njegova radnog vijeka niti je završilo odlaskom u mirovinu. Takva posvećenost i ustrajnost u javnome djelovanju zaslužuje veliko poštovanje, inspirira i obvezuje – kazala je Novosel.
Dodala je kako uz očuvanje materijalne baštine Belović otima zaboravu i jezično blago svoga rodnoga kraja skupljanjem rječničke građe govora Svetog Đurđa i Ludbrega, ali i literarnim zapisima kojima će, više od svega, djelovati na emocionalnu sferu, probuditi uspomene i tako autentično prenijeti duh i atmosferu minulih vremena ovih prostora.
– Knjiga se sastoji od lirskih pjesama od kojih je svaka tematski upotpunjena malim etnološkim zapisom kao svojevrsnim komentarom koji nudi kontekst te produbljuje lirski doživljaj. Sjećanja na tradicijski, ruralni način života koji se izgubio modernizacijom u poetskim su zapisima probuđena u suglasju svih osjetila – pojasnila je Novosel.
Vidljivo je to već iz naslova same zbirke, a upravo harmonija osjetila, predvođena prvenstveno upravo mirisom proteže se kroz pjesme, od zafrigane juhe, friškoga kruha, lipe…
– Epicentar svega je Sveti Đurđ, ali sve što je napisano do sada mojom rukom odnosi se na zavičaj. I prvijenac moj je bio pod naslovom Zavičajni sentimenti. Da je to bila sveobuhvatna knjiga Ludbreške Podravine, na zavičaj potvrđuju mi reagiranja različitih ljudi koji nisu s ovog područja. Kolegica koja je radila sa mnom u školi u Ludbregu, rođena u koprivničkom kraju, kaže mi smo baš tako živjeli kako je tu opisano. Isto ili slično potvrđuju mi ljudi rođeni u Bartolovcu, čak i jedna Ogulinka.Prema tome, ono što sam rekao, epicenter, ali obuhvaćen je zavičaj – kaže sam autor Stjepan Belović.
U večeras predstavljenoj knjizi svaku pjesmu prati i tekst.
– To sam učinio zbog toga što mnogi mladi ljudi ne znaju i ne mogu shvatiti značenje nekih riječi.
To su u prvom redu podravske, kajkavske riječi, kajkavske pjesmice. A ovaj popratni tekst je na standardnom jeziku koji ima za cilj pojašnjenje sadržaja ovih kajkavskih pjesmica. Bilo je u prvo vrijeme razmišljanje o tome da napravim slobodan prijevod na standardni jezik, ali se ipak odustalo tako da je ostalo ovako kako sad prikazujemo. To znači uz pjesmice, komentar i rječnik – pojasnio je Belović
Stjepan Belović rođen je 1931. godine u Svetom Đurđu. Ponikao je iz seljačke obitelji i odrastao u okruženju radišnih ljudi, što je karakteristično za ondašnji svijet ruralnih sredina. U Svetom Đurđu završio je pučku školu, građansku školu u Ludbregu, a učiteljsku u Čakovcu. Nakon toga radio je kao nastavnik u nekoliko mjesta, a uz rad je paralelno upisao trogodišnji studij na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, grupa povijest-zemljopis gdje je 1964. godine diplomirao i nakon toga kao nastavnik predavao na Osnovnoj školi Ludbreg. Kako je nekada misija seoskog učitelja bila mnogo šira negoli samo rad u razredima, puno je slobodnog vremena posvetio okupljanju mladih u kulturna i sportska društva. Tako je sa svojim učenicima 1965. godine počeo prikupljati predmete tradicijskog kulturnog nasljeđa. Ti su predmeti unutar seoskih domaćinstava postupno gubili funkciju i postajali uporabno bezvrijedni, ali sve dragocjeniji zbog svoje etnografske i povijesne vrijednosti. Da bi se spriječila devastacija i otuđivanje predmeta narodne kulturne baštine, osnovao je zavičajnu etnografsku zbirku. Osim na prikupljanju predmeta za Zavičajnu zbirku, intenzivno radi i na prikupljanju i evidentiranju riječi govora Svetog Đurđa kao i ludbreškog govornog područja, a bavi se i opisima života ljudi seoskih sredina iz doba svoga djetinjstva. Kao rezultat toga nastali su Zavičajni sentimenti, Rječnik govora Svetog Đurđa, Prevrtljiva žažara i Foringe.
