Autor je nagradu dobio za svoju zbirku soneta '101 zvonin'.
Stijepo Mijović Kočan dobitnik je književne nagrade “Zvonko Milković” za 2024. godinu. On je ovu nagradu – koju Gradska knjižnica i čitaonica “Metel Ožegović” i Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu dodjeljuju za najbolju knjigu pjesama s intimističkom ili zavičajnom tematikom – dobio za svoju zbirku pjesama 101 zvonin.
Osim pobjedničke zbirke, navedeno je još pet knjiga koje su ušle u najuži izbor. To su sljedeće knjige: Irena Skopljak Barić: Moja, Nino Bešlić: Boje riječi, Davor Grgurić: Kamov bi nam zamjerio štošta i Marko Pogačar: Ponoćni glagoli.
Sonet i zvonin
U pobjedničkoj zbirci Stijepe Mijovića Kočana krije se riječ zvonin. To je riječ kojom autor naziva sonet, odnosno hrvatski prijevod te riječi, a osmislio ju je sam autor.
“Ovu knjigu naslovio sam 101 zvonin. Zvonin je prijevod riječi sonet, koji također ima dva sloga i muškoga je roda. Prije mene prijevod na hrvatski napravio je Zvonimir Mrkonjić. On je sonet nazvao zvonjalica, što je zgodno, ali je ženskoga roda i ima četiri sloga”, kaže Stijepo Mijović Kočan.
U pobjedničkoj zbirci autor je objedinio čak 101 pjesmu napisanu u strogoj sonetnoj formi. No broj soneta koje je napisao, napominje, daleko je veći od onoga što je tiskano: “Dakle, tu je 101 zvonin, to kod nas još nitko nije napisao. Štoviše, to je izbor iz mnogo šireg rukopisa, ima ih tisuću i jedan.”
Na natječaj stiglo 30 naslova
Na ovogodišnji natječaj za nagradu “Zvonko Milković” pristiglo je 30 naslova, iznio je Robertino Bartolec, koji je, uz Ernesta Fišera i Tomislava Ribića, bio član ocjenjivačkog povjerenstva. Upravo on obrazložio je čime se povjerenstvo rukovodilo pri odabiru djela koje zaslužuje prvu nagradu.
“Logično je pitanje što se u ovim današnjim avangardnim, everything goes poetikama može reći sonetom. Prvu teoriju soneta napisao je 1332. godine Antonio da Tempo, a do tada je sonet postojao punih sto godina i od Sicilije se širio diljem Europe, pa i do same Engleske; znamo za sjajne Shakespearove sonete. Kako sonet ponovno može biti dolce stil nuovo, kako su ga nekad zvali, dakle jedan novi stil, otkrio nam je laureat već u drugom retku prve pjesme. Dao je definiciju, rekavši da su za to potrebni snaga, disciplina mašte te zanat i zakon akribije. Dakle, ako je sjajna mašta i ako se ta mašta zna poetski artikulirati, sonet uvijek može biti svjež”, kaže Bartolec.
Pričanje priče
Sonet osim vanjske forme ima i unutarnji zakonik, podsjetio je Bartolec te povukao paralelu s temom ovogodišnjeg Mjeseca knjige, a to je pričanje priče.
“Taj zakonik soneta je u tome da sonet mora pričati priču. Mora imati jasnu tezu, jasnu antitezu i jasnu sintezu. Kroz 101 sonet to nam je ovdje ponudio Stijepo Mijović Kočan i originalan je od prvog do zadnjeg soneta.”
Sonetto je talijanski naziv ove pjesničke forme, a izraz je nastao od riječi suono, što znači zvuk, podsjetio je Bartolec.
“Međutim, Stijepo Mijović Kočan traži zvono, kroz svoje sonete traži nešto alarmantno, budući da sve što se oko nas zbiva u ovome trenutku jest alarmantno, i to ova knjiga od prvog do posljednjeg soneta nudi. Čak i samim međunaslovima u pet poglavlja, gdje koristi boje – crven, bijeli i plavi – i konačni kolorit kojeg naziva mrkim”, iznio je Bartolec u obrazloženju nagrade.
Lik kontese
U sonetima, odnosno zvoninima, Stijepe Mijovića Kočana provlači se lik stanovite kontese.
“Autor vrlo inteligentno i rafinirano za polemiku i priču koristi lik kontese. U tom dijelu njegova poezija ima zavičajni i intimistički prizvuk”, ukazao je Bartolec, podsjetivši da je Stijepo Mijović Kočan rođen 1940. godine u Konavlima.
Autor navodi da njegovi soneti tematski zahvaćaju vrlo široko.
“Od soneta iz vremena renesanse ostala je forma, no sadržaj je potpuno otvoren. Ja sam prije ove knjige imao knjigu zvonina pod naslovom Sonet svinjcu… I Kati, naravno! Zbog riječi svinjac tadašnji izdavač odbio je tiskati knjigu pa sam je tiskao kod drugoga izdavača. A time sam zapravo razbijao klasično uvjerenje da se soneti, posebno oni petrarkistički, pišu isključivo o ljubavi. Ja pišem čak i o svinjcu, nema teme koja nije pod moje pero došla”, osvrnuo se pjesnik na tematiku svojih pjesama.
O hrvatskoj književnosti
Ernest Fišer u svome obraćanju iznio je podatak da Stijepo Mijović Kočan dosad nije dobio ni jednu pjesničku nagradu. “A zaslužio ih je bar deset. Pogotovo uspoređujući to sa svima onima koji su dobivali književne nagrade. Utoliko mi je draže što je dobio upravo ovu ekskluzivnu i uglednu nagradu”, kazao je Fišer. Napomenuo je pritom da nagrada “Zvonko Milković” nije lokalna pjesnička nagrada, već nacionalna, jednako kao što je sam Milković bio nacionalni, a ne lokalni pjesnik.
Književnik Ludwig Bauer u pogovoru prethodne knjige Stijepe Mijovića Kočana napisao je da bi ta knjiga soneta u nekoj velikoj književnosti bila veliki događaj. Ali da kod nas to nije tako, prenosi Bauerove riječi autor i dodaje: “Napisao je da on misli da će sve ovo što danas doživljava priznanja biti zaboravljeno, a da će moji zvonini ostati.”
Prilikom svečanosti dodjele nagrade, nekoliko soneta iz zbirke 101 zvonin pročitala je autorova supruga Mirjana Pejaković Kočan, također pjesnikinja.
