Na daske varaždinskog HNK za početak sezone sletjela je kultna drama Dušana Kovačevića.
Historijski zapisi jasni su oko krize koja je Jugoslaviju pogodila krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća. Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980., iako su ekonomski nemiri počeli već ranije, situacija se rapidno počela mijenjati. Uz inflaciju, tu je bio ogroman inozemni dug i monetarna nelikvidnost.
Na to su se nadovezale mjere štednje, svakodnevne namirnice bile su iznimno skupe te je gospodarska kriza bila vidljiva na svakom koraku. Nadodajmo na to da su Sjedinjene Američke Države u posttitovsko vrijeme promijenile politiku prema Jugoslaviji pa ni politička snaga, kojom se bivša država voljela dičiti u Brozovo vrijeme, više nije bila spremna za pokazivanje mišića.
Osim oskudice nekih namirnica, neko vrijeme automobile se vozilo po pravilu par-nepar (pazili ste na koji vam je broj završavala registarska pločica), stajalo se u redovima, a na tjednoj bazi događale su se redukcije struje. Ako u sve to ubacimo jednopartijski sistem te sveopći nered na političkoj sceni, građanima nije bilo lako. Ali kako vole reći svi koji su doživjelo to vrijeme – „živjelo se“! Vjerojatno nešto lakše kada su na kulturnoj sceni u naponu snage bili dramski i scenaristički genijalci poput Dušana Kovačevića. Nimalo lako vrijeme za život, ali za satiričare – dušu dalo.
Da ne ulazimo u detaljne biografske podatke Kovačevićevog rada koji seže od početka sedamdesetih do danas, dovoljno je ponekad reći – ‘Balkanski špijun‘. Drama je napisana 1983. godine, po njoj je snimljen film 1984. koji je ostao zapisan u kolektivnoj memoriji svih naroda i narodnosti. Hrabar tekst u teška vremena, s monolozima i dijalozima koje su neki spremni i danas napamet citirati od riječi do riječi uz likove kao što su Ilija Čvorović… ustvari svi pripadnici obitelji Čvorović uz njihovog podstanara i krojača Petra Jakovljevića.
Bez pritiska
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu upravo je s ‘Balkanskim špijunom’ započelo sezonu 2024./2025. te u već nekoliko odigranih repriza napunilo gledalište. S obzirom na naslov, nije bilo teško očekivati da će za ovo podneblje ‘Špijun’ biti predstava koja se mora pogledati, ako ništa drugo, onda barem zbog najave da je to posljednja HNK premijera nacionalnog prvaka drame Ljubomira Kerekeša.
Hoće li biti tako ili neće, saznat ćemo početkom sljedeće godine kada padnu konačne odluke, ali do tada će ‘Balkanski špijun’ već imati staža u matičnom kazalištu kao i na gostovanjima. Režija je predana u ruke Vanji Jovanoviću (‘Mala zabava’, ‘Smrt trgovačkog putnika, ‘Čovjek jastuk’, ‘Caffe Kraljevstvo’…), redatelju mlađe generacije iz Osijeka koji je već režirao u popriličnom broju kazališta (Teatar ITD, GDK Gavella, Puna kuća, KL Zadar, GKL Rijeka, Kazalište Virovitica…) pa posljedično i vrijedno skupljao nagrade. Tako je Jovanović dobio tekst nastao deset godina prije njegovog rođenja, s glumačkom ekipom koja iza sebe ima već 40 godina kazališnog iskustva (Ljiljana Bogojević i Ljubomir Kerekeš), uz sporedne uloge koje nose glumci srednje (Marinko Leš) i mlađe generacije (Robert Španić i Elizabeta Brodić).
Iako bi se činilo da postoji pritisak od popularnosti filma pa i samog Kovačevićevog opusa, Jovanović je to odbacio i prije premijere kada je naglasio da ne postoji opterećenje time što je snimljeno i adaptirano godinama i desetljećima prije te da cijelom projektu pristupaju kao prema svježem materijalu.
„Nitko nije opasan sve dok se ne dokaže da jest“
Glumačke izvedbe u jednom mjestu radnje (u domu obitelji Čvorović u Beogradu) pritisnute su vanjskim stanjem stvari te se iz scene u scenu likovi vraćaju sve paranoičniji i uvjereniji u svoju zabludu.
Ne odnosi se to na sve – i dok kćer Sonja Čvorović (Brodić) i podstanar Petar Jakovljević (Španić) koliko toliko napreduju u svojim životima, ne zanoseći se ‘nevidljivim neprijateljima’, Ilija (Kerekeš), Danica (Bogojević) i Đura (Leš) spremni su istjerati svoju istinu do kraja – sve dok se ta ‘istina’ slaže s njihovom umišljenom pričom o podstanaru teroristu koji iznutra ruši državu. Ilija preuzima pravdu i sve obavještajne ovlasti u svoje ruke, Danica nema prevelikog izbora nego vjerovati u suprugova naklapanja, a u priču se u drugom dijelu predstave upliće Đura, impulzivni brat blizanac glavnog lika.
S ekavicom nitko nije imao većih problema, na premijeri i jednoj od repriza, dogodila se jedna do dvije omaške. Kada smo pogledali predstavu na jednoj od repriza, činilo nam se da je tempo, pogotovo prvog dijela predstave u kojoj polako upoznajemo likove nešto ubrzan, ali na kraju smo ponovno došli do sat i 45 minuta trajanja, što je za nekoliko minuta više nego filmsko uprizorenje. Dojam je da tempo pada sve do treće četvrtine predstave i Ilijinog ‘odlaska u Niš’ da bi potom u finalu te ‘konačnom obračunu’ između protagonista i podstanara sve stalo na svoje noge, stavivši zaključak tamo negdje kad nam „nije odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima…“.
Raspad
Uz Ilijino amnestiranje zločinaca, odnosno monolog koji izlaže Jakovljeviću, kod autorske ekipe varaždinske adaptacije ‘Balkanskog špijuna’ kao da nije bilo sumnje da se tekst ne treba dodatno podcrtavati (post)modernim vremenima. Nema radikalnih zahvata koje bi mijenjale strukturu, ton ili priču koju većina koja dolazi gledati zna u kojem smjeru ide.
Za to nije bilo ni potrebe jer Kovačevićev tekst sasvim dobro ocrtava što je ne tako davno prevladavalo u pandemiji. Dalo se iščitati kako je vrijeme možda drugo, ali paranoja ne poznaje što je to protok vremena. Nije se povodilo za filmom i pokušalo ga prevesti na daske, već se prepričavanjem događaja (koji ipak povremeno odugovlače scensku igru) gledatelju objašnjava gdje se to Ilija smucao po Beogradu i Nišu te što je sve uhvatio fotoaparatom.
Scenografija je postavljena tako da je publika četvrti zid dnevne sobe i kuhinje Čvorovićevih, na prosceniju su stolovi i stolice, dok je je prostor prema horizontu iskorišten u završetku djela. Klasična je to jugoslavenska prostorija s početka osamdesetih, na kojoj su zidovi obloženi tapetama, kuhinjski prozor zavjesama, sa slikama mrtve prirode bez velike vrijednosti. I da, više-manje sve je u poluraspadnutom stanju s očitim prodorima vlage. Još jednom, teška vremena, prijatelju moj.
Kostimografija prati likove pa je odmah uočljiva razlika između podstanara Jakovljevića koji, osim što je godinama živio u Parizu, nudi proeuropsku perspektivu u izražaju i razmišljanju, u odnosu na Čvoroviće koji su zatvoreni u jugoslavenskom balonu inflacije, ideologije i gospodarskog kolapsa, sa stalnim crvom sumnje u glavi – ‘ma šta će ljudi reći’ ili još gore ‘tko to želi da nas sabotira’.
Pa šta?
Baloneri, sakoi, šeširi , naočale, veste i košulje koje su danas sasvim legitimna retro moda na sve više ljudi, postali su dio inventara koji je neodvojiv od ostatka ‘Špijuna’ u bilo kojem uprizorenju te je u ovom slučaju jedini razuman izbor. Autor glazbe Šimun Matašić nije se odvajao od duha zvuka s početka osamdesetih u jednoj radničkoj obitelji, ali nije se mogao ni odvojiti od filmskog ekvivalenta Vojislava Kostića.
Nedavno sam naletio na zanimljivu snimku arhitekta Dragoljuba Bakića koji je prije nekoliko godina komentirao građevinske projekte u Beogradu. Djelomično ću izmijeniti njegove navode, ali suština ostaje ista.
„Jesmo li ga lažno optužili? Pa šta. Jesmo li ga uznemiravali? Pa šta. Jesmo li mu lagali? Pa šta. Jesmo li ga prebili? Pa šta. Jesmo li prekršili tu i tamo koji zakon? Pa šta. – e to „pa šta“ će nas uništiti.“
Ili će mu Đura (narod) na kraju sve oprostiti.
