Mlada i talentirana glumica upisala je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu nakon godina pohađanja Kazališnog studija mladih HNK Varaždin.
Dok njezini vršnjaci još traže svoje puteve, ona je već napravila prve ozbiljne korake prema svojoj budućnosti. Mlada i talentirana, Matea Vrabec iz Vrbanovca pokraj Varaždina upravo je upisala prestižnu Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, smjer gluma, ostvarivši san koji se mnogima čini nedostižnim.
Matea, kako si se razvijala kroz dramski izraz, i u kojem si trenutku osjetila da je gluma tvoj životni poziv, a ne samo interes?
Interes za glumu pojavio se u osnovnoj školi kada smo morali odabrati jednu izvanškolsku aktivnost. Za mene je to bila dramska. Nisam odmah shvaćala što je gluma, kako glumiti, ali kroz školske priredbe usvojila sam osnove. Upisom u srednju školu, upisala sam se i u Kazališni studio mladih HNK u Varaždinu te sam tada shvatila da želim i mogu više od školskih priredbi. Tako da bih rekla da je poziv sve vrijeme bio u meni, samo sam trebala samoj sebi to dopustiti i odgovoriti na njega. Moje umjetničko razvijanje u KSM krenulo je polako, ali sigurno. Nisam radila samo na umijeću glume, već i na poboljšanju i boljem razumijevanju svog unutarnjeg svijeta.
“Bez bolnih iskustava nema ljepote ni umjetnosti”
Što te najviše oblikovalo kao mladu umjetnicu – učitelji, tekstovi, publika, procesi?
Rekla bih da me najviše oblikovalo to što me nije strah biti svojom. Oduvijek sam nastojala biti onakva kakva želim, a da pritom ne štetim ni sebi ni drugima oko sebe. Život me nešto ranije naučio da može biti grub, a kad se srce jednom slomi, od tih milijun malih komadića nastane mozaik. A bez bolnih iskustva nema ljepote ni umjetnosti.
Također, okružila sam se s ljudima koji su me gurali prema naprijed i koji su prepoznali potencijal u meni, a najviše želim istaknuti svoju razrednicu iz srednje škole – Valentinu Galevski. Kad sam najviše sumnjala u sebe i brinula za budućnost, ona je bila ta koja me potapšala po leđima i uvjerila da uvijek ima nade.
Zašto baš Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu? Jesi li razmišljala i o drugim akademijama – primjerice u Zagrebu ili drugdje u regiji?
Sarajevo je za mene živ grad koji ima dušu, a uz to nudi mnogo prostora za razvijanje senzibiliteta za umjetnost. Osjećam da tamo postoji sloboda u kojoj mogu izraziti svoj bogat unutarnji svijet, bez potrebe prikrivanja ranjivosti i emocija. Svakome je potreban prostor u kojem će se osjećati kao da mu pripada i u kojemu može dodatno širiti svoje vidike i talente te obogaćivati svoju osobnost. Za mene to je Sarajevo – i zato sam odabrala ASU!
U suvremenom kazalištu često se traži interdisciplinarnost – glumci danas sve češće pjevaju, plešu, pa čak i režiraju. U kojem smjeru vidiš svoj daljnji razvoj?
S obzirom na to da sam tek upisala akademiju, vjerujem da imam dovoljno vremena i prostora za razvoj u različitim disciplinama. Svjesna sam koliko je interdisciplinarnost važna u suvremenom kazalištu – od glume, preko pjevanja i plesa, pa sve do režije – i veselim se prilici da dodatno usavršim sve vještine koje će mi omogućiti širi umjetnički izraz. Za sada poznajem osnove, ali motivirana sam kontinuirano učiti i napredovati.
Rad na ‘Slučaju vlastite pogibelji’
Koliko ti je važno klasično kazalište nasuprot suvremenim eksperimentalnim formama? Privlači li te neka konkretna estetika ili autorski pristup?
Smatram da je nužno eksperimentirati, isprobavati nove forme i ideje jer to pridonosi novim otkrićima emocija, kazališta i kazališnih formi. Međutim, klasično kazalište ima svoju posebnu čaroliju koja na mene djeluje tako da osjećam potpuni doživljaj kazališne umjetnosti. Ne privlači me neka konkretna estetika ni autorski pristup jer u svemu ima magije i posebnosti.
Tvoj dosadašnji kazališni put već je uključivao profesionalni angažman u HNK-u Varaždin uključenjem u predstavu „Slučaj vlastite pogibelji“ Kristijana Novaka. Kako je izgledalo tvoje prvo profesionalno iskustvo u HNK-u Varaždin? S kojim si se izazovima suočila, a što ti je donijelo najveće zadovoljstvo?
Moje prvo profesionalno iskustvo s predstavom „Slučaj vlastite pogibelji“ bilo je vrlo uzbudljivo i posebno! Iskreno, ne bih rekla da sam se suočila s nekim većim izazovima – atmosfera je bila opuštena, a rad s glumcima i prijateljima iz Kazališnog studija mladih bio je jako zabavan i motivirajući.
Bilo je inspirativno promatrati profesionalce na djelu, ali još ljepše što sam i ja mogla sudjelovati i doprinositi. Najveće zadovoljstvo mi je bilo to što sam mogla raditi ono što volim, u okruženju koje je bilo puno podrške, kreativnosti i zajedničke strasti prema kazalištu. To iskustvo mi je samo dodatno potvrdilo da se želim baviti ovim poslom i da je kazalište moj prostor slobode i izražavanja.
“Možemo dotaknuti ljude”
Jesi li imala mentore unutar HNK-a ili kazališnog studija koji su ti pomogli da sazreš kao umjetnica?
Naravno, imala sam mentore koji su odigrali veliku ulogu u mom umjetničkom razvoju, i na tome sam im izuzetno zahvalna. U kazališnom studiju posebno su se istaknuli voditelji – ne samo kao profesionalci koji su nas učili glumačkoj disciplini i tehnikama, već i kao ljudi koji su nas znali saslušati, usmjeriti i podržati kad je bilo najpotrebnije. Njihov pristup bio je kombinacija stručnosti i istinske ljudskosti, što je za mene bilo neprocjenjivo u formativnim godinama.
Također, posebno bih izdvojila i glumce, koji su mi nesebično pomogli u pripremama za prijemni ispit. Njihovo iskustvo i savjeti dali su mi ne samo praktične smjernice, već i dodatnu sigurnost i motivaciju. U vremenu kada je lako posumnjati u sebe, njihova podrška značila mi je jako puno.
Svakako bih zahvalila i Intendantici Senki Bulić koja je nama mladima davala veliku podršku i time što nam je otvarala prostor za sudjelovanje u profesionalnim produkcijama HNK-a, što je za nas bilo iznimno važno iskustvo i poticaj za daljnji umjetnički razvoj.
Kako vidiš ulogu mlade glumice u društvu danas, u vremenu koje često zanemaruje umjetnost i kulturu?
Uloga mlade glumice danas je, po mom mišljenju, više nego ikad prije važna – iako je često nedovoljno prepoznata. Umjetnost i kultura sve više padaju u drugi plan pred komercijalnim sadržajem i brzim, površnim informacijama. Upravo zato mladi ambiciozni umjetnici, kao nositelji priče, emocije i ljudskog iskustva, imaju zadatak podsjetiti društvo na ono što nas čini ljudima. Osjećam da imamo odgovornost govoriti o bitnim temama, pokretati pitanja i stvarati prostor za empatiju. Možda nećemo odmah promijeniti svijet, ali možemo dotaknuti ljude – i to je već velika stvar.
Ostati vjerna sebi
Kako kao mlada osoba doživljavaš nesigurnosti koje donosi umjetničko zanimanje – od financijske stabilnosti do vidljivosti i priznanja?
Što se tiče financijske stabilnosti, naravno da to može biti zastrašujuće, pogotovo kad znaš da nema sigurnih puteva i stalnih primanja. No, vjerujem da se uz dovoljno truda, predanosti i strpljenja, i taj izazov može savladati. Svaki je početak težak i zahtjeva puno rada, odricanja i vjere u sebe. Iako sam svjesna da će biti teških trenutaka, vjerujem da kad nešto istinski želiš i voliš, ništa nije nemoguće – ni nebo ti tada nije granica.
Što se tiče vidljivosti i priznanja, smatram da je najvažnije ostati vjeran sebi. Ako si dobar i pošten čovjek, ako radiš svoj posao s ljubavlju i iskrenošću, sve ostalo dođe s vremenom. Ne tražim slavu, nego želim ostaviti trag koji ima smisla – i mislim da se to najviše cijeni.
Gdje se vidiš za pet ili deset godina – na sceni, u filmu, u inozemstvu, na daskama domaćih kazališta?
Život je nepredvidiv, nikad ne znamo gdje ćemo završiti. Zato ne volim razmišljati o tako dalekoj budućnosti. Za sada plan je prvo školovati se i završiti akademiju. Razmišljanja i mišljenja se često mijenjaju. Za sada vidim se samo na kazališnim daskama, ali što će biti za pet ili deset godina, ne znam, do tada ću uživati u blagodatima života i njegovim nepredvidivim smjerovima.
