Glumci kroz pjesmu istražuju opsesiju, krivnju i nasilje koje proizlazi iz emocionalnih izbora te time slijede klasičan obrazac „murder ballad“ tradicije.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu 10. listopada održana je prva ovosezonska premijera: “Ubojita balada” u režiji Nine Kleflin.
Ne znam kada se posljednji put dogodilo da jedan mjuzikl na komornoj Sceni Rogoz otvori sezonu, ali u svakom je slučaju riječ o iznenađujućoj promjeni u odnosu na sada već uobičajene velike i poznate dramske naslove — barem za širu publiku, piše Filip Kušter za Glazbu.hr.
Iako naslov vuče — barem ljubitelje Nicka Cavea — na album Murder Ballads iz 1996., ne bih povlačio prevelike paralele između pjesama koje smo čuli u predstavi i onih koje nam je australski pjevač donio s The Bad Seedsima. „Ubojitu baladu“ napisale su i uglazbile američke dramatičarke i spisateljice Julia Jordan i Juliana Nash. Mjuzikl je praizveden 2012. godine u Manhattan Theatre Clubu, a godinu poslije postavljen je za komercijalnu off-Broadway izvedbu. Bio je nominiran za sedam kritičarskih nagrada, uključujući Lucille Lortel, Drama League i Outer Critics, a igran je u Londonu, Tokiju, Šangaju, Pekingu i SAD-u.
Na Sceni Rogoz za ovu je priliku proširena pozornica. Četvero glumaca dobilo je veći prostor za razmah od lijeva na desno te mali prednji most, na kojem se često odvijao intimniji dio mjuzikla. Svojevrsna pista poslužila je i kako bi publika bila potpuno uključena u predstavu, praktički sjedeći metar od glumaca.
Priča koja ide samo kroz pjesmu
Priča je poprilično bazična: Sara (Hana Hegedušić) nalazi se u strastvenoj vezi s konobarom Tomom (Lovro Rimac). Nakon burnog raskida, odlučuje se za mirniji, obiteljski život s Marcom (Robert Španić), sveučilišnim profesorom koji je sušta Tomova suprotnost. Pravi zaplet nastaje kad Saru ponovno privuče stara ljubav i način života.
U radnju nas uvodi Pripovjedačica (Dea Presečki), koja započinje prvi od 42 glazbena broja izvedena u sat i 15 minuta dugom djelu. Mjuzikl nema govorenih dijelova — sve je ispričano kroz pjesmu. Osim što se na prvu čini da su glumci iznijeli kvalitetan, ponajprije pjevački posao, to isto vrijedi i za pozadinske glazbene prilike. Bend, koji neprestano stvara dinamiku i dodaje emocionalnu notu likovima čak i kada ne pjevaju, čine: David Vuković (voditelj, klavijature), Hrvoje Šenjug (električna gitara i mandolina), Vid Novak Kralj (akustična gitara), Aleksandar Vešić (bas) i Damir Hodić (bubnjevi).
Scenografija je decentna, s prigušenim svjetlima. S lijeve strane nalazi se bar i šank, dok desna više služi kao Sarin i Marcov dom — barem kad je ona u njemu. Premda bend stoji na vidljivom mjestu, događaji među protagonistima dovoljno su intenzivni da ponekad i zaboravite na glazbenike koji u sjeni suvereno prate scenske trenutke. Koreograf Igor Barberić pobrinuo se da glumci pokretima već u uvodnih desetak minuta nagovijeste tko je kakav lik, a prisutne su i za mjuzikl tipične, ponešto prenaglašene geste koje dodatno pojačavaju emocionalne tenzije među likovima.
Pjevačkim solo dionicama dominira Sara, odnosno Hana Hegedušić, što nije iznenađenje s obzirom na njezinu pjevačku karijeru i nezaboravnu ulogu Cathy u mjuziklu Prošlih pet godina na daskama istog kazališta. Ovaj put, na pozornici nekoliko metara niže, donosi nezaustavljivu jazzy divljinu, strastvenost, ali i unutarnje borbe i nedoumice Sarina lika, koji se stalno nalazi na granici između njujorških izlazaka s ljubavnikom i obiteljskog života s mužem i djetetom.
Nemoguće je bilo upamtiti sve songove, ali jedan od upečatljivijih trenutaka jest Tomova — odnosno Rimčeva — izvedba „Sare“ uz vibrantnu pozadinu klavijatura i gitare, koja odmah priziva atmosferu zadimljenih, oronulih američkih barova u kojima nesretnici uzimaju posljednji viski prije počinka. Presečki je vrlo uvjerljiva u ulozi Pripovjedačice; odlično se snašla u pjevački zahtjevnoj, pomalo robusno-sarkastičnoj ulozi koja nas vodi kroz „podrume sjećanja“ i čini sponu u ljubavnom trokutu.
Fatalizam žanra u praksi
U trenucima četveroglasja dolazi do zaključaka pojedinih scena, pa tada znamo da slijedi novi blok koji donosi nove zaplete. Kraj, iako bi na neki način trebao biti plot twist, ne djeluje kao iznenađenje, nego kao logičan slijed radnje koji nam je napokon objelodanjen. Fatalizam žanra nalaže da ne može sve završiti dobro za sve uključene, pa tako imamo i pomalo relaksirajuću, zafrkantsku završnicu, nakon koje možda sve viđeno prije toga shvaćamo manje ozbiljno.
Često se ističe da je Ubojita balada mala rock opera — i to djelomično stoji, iako su partiture u njoj češće oslonjene na pop i indie/pop-rock idiome s konstantnim grooveom, a manje na sirovu rock raskalašenost. Predaha u mjuziklu nema; glumci kroz pjesmu istražuju opsesiju, krivnju i nasilje koje proizlazi iz emocionalnih izbora, čime slijede klasični obrazac murder ballad tradicije: izdaja, osveta i zločin iz strasti. Poveznica s Caveovim djelom tako je ipak nešto bliža nego što se u početku čini.
Redateljica Kleflin vrlo je fluidnim režijskim rješenjima omogućila da publika preko Pripovjedačice postupno postaje dio priče, ne dopuštajući joj da ostane samo vanjski promatrač. Napetost se gradila između likova i njihove fizičke ekspresije, a posve se iskoristila i prostorna kompozicija pozornice, na kojoj su se gdjekad odvijale paralelne radnje. Tako su i dvije „istine“ istodobno koegzistirale na sceni, bez gubitka tempa i ritma predstave.
„Ubojitu baladu“ prevela je Anja Maksić Japundžić, a glazbeni voditelj je David Vuković. Scenograf je Stefano Katunar, kostimografkinja Ana Mikulić, oblikovatelj rasvjete Tomislav Maglečić, korepetitor David Vuković, inspicijent Miro Pačalat, a asistentica scenografa Mateja Ozmec. Suradnik-pjevački pedagog je Filip Hozjak.
