Nova knjiga Tomislava Ribića predstavljena je u Gradskoj knjižnici.
Knjiga Otočki blues – zapisi o prolaznosti u 59 slika varaždinskog književnika Tomislava Ribića predstavljena je proteklog četvrtka, 6. studenoga, u Gradskoj knjižnici i čitaonici “Metel Ožegović” u Varaždinu.
Riječ je o zbirci pjesama u prozi, prepoznatoj i na nacionalnoj razini. Autoru je za pjesmu Otočki blues u ožujku ove godine pripalo prvo mjesto na pjesničkom natječaju “Na tragu pjesnika” u organizaciji Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu.
Brojne nagrade i priznanja
To je tek jedna u nizu Ribićevih književnih nagrada, kojih je pedesetak. Ovaj diplomirani ekonomist i književnik autor je devet zbirki pjesama i jedne zbirke priča. Pjesme su mu uvrštene u antologiju poezije 20. stoljeća te preglede suvremene kajkavske poezije.
Tri puta je nagrađen za cjeloviti pjesnički opus na recitalu “Dragutin Domjanić”. Godine 2018. dobio je nagradu “Katarina Patačić” za najbolju zbirku kajkavskih pjesama Odhajanja, a 2022. nagradu “Zvonko Milković” za knjigu Dve rali zmeržnjenoga jognja, koja je dobila i nagradu “Janko Polić Kamov” za knjigu godine. Iste je godine za rukopis Koordinate straha / dijagrami nestajanja dobio nagradu “Tea Benčić Rimay” za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi. Također je dobitnik druge nagrade Matice hrvatske Osijek na natječaju za novo prozno djelo 2005. za zbirku priča Madona na prozoru.
Pjesme i priče su mu prevedene na engleski, talijanski, njemački i makedonski jezik te objavljene u 80-ak književnih časopisa i zbornika u zemlji i inozemstvu.
Pjesme čitale polaznice Centra izvrsnosti
Ribićev Otočki blues varaždinskoj je književnoj publici predstavljen u formi razgovora između autora te novinarke i književnice Andree Žigić Dolenec. Odabrane pjesme iz zbirke čitale su Korina Kovačić i Marta Pintarić, polaznice Centra izvrsnosti za hrvatski jezik Varaždinske županije, pod vodstvom profesorice Valentine Šinjori.
Ova zbirka nastala je u svojoj prvoj verziji prije nešto više od 20 godina, otkrio je Ribić, tijekom ljetovanja na otoku Viru. No nikada nije bila dovršena, već je stajala po strani; tek joj se povremeno vraćao i dopunjavao je. Posljednjih godinu dana intenzivnije joj se posvetio, u predasima rada na novom romanu.
– Zbilja sam je brusio. Ništa ne radim na silu, ništa na brzinu. Uvijek mi je nešto smetalo. I kad knjiga izađe, nikad nisam do kraja zadovoljan. Uvijek vidim što je moglo biti bolje, no ovoga puta jesam zadovoljan – osvrnuo se uvodno autor na novu zbirku pjesama.
Život koji polako nestaje
Kaže da je prvotna ideja bila napraviti jedno „prpošno” djelo o ljetu i moru, ali to se izjalovilo. Razlog tomu bile su velike promjene i devastacije morske obale kojima je svjedočio iz godine u godinu.
– Htio sam prikazati jedan normalan život koji polako nestaje. U tim slikama macaklina, životinja poput muflona na stazi, čagljeva u Virskoj šumi, pa onda Ankine kuće… Ljudi odlaze, a iza njih ostaju porušene kuće. Na jednom otoku kino je postalo hotel. Dakle, važnija je dobit, nema više kulture – iznio je neke detalje Ribić.
Recenzent Mladen Kopjar kaže da Ribićeva otočka poezija nije puka figuracija morskog okoliša.
– On u njemu nalazi motive za svoje naturalne i meditativne prizore, poput ribara sumornih lica koji mrežama hvataju anđele i bacaju ih na dno čamca. Tu su i pelikani koji iz utrobe izbacuju leteće žabe, a rakovi su personificirani ljubavnici koji su si nekoć klještima u zanosu probadali tijela, dok su danas tek usamljene ljušture – piše Kopjar.
Napominje da je Ribićeva poezija jednako ljubavna koliko i egzistencijalna.
– More u Ribićevim stihovima ima moć postati tkivom koje se razlijeva iz lirskog pripovjedača i oplakuje brodogradilišta u koja dolaze rezači i izrezuju fragmente ljeta – piše Kopjar. Pjesnik se, kako dodaje, više puta vraća motivu ugašenih i napuštenih škverova, čime tekstu daje jasnu socijalnu dimenziju.
Spoj svakodnevice i mitološkog
Urednica izdanja Zorka Jelić u pogovoru navodi kako autor spretno spaja svakodnevicu i mitološke elemente, prikazujući otok kao prostor u kojem se priroda i ljudi stapaju u neprestanoj igri sjećanja i zaborava.
– Tekst je izgrađen kao niz poetsko-proznih fragmenata koji funkcioniraju poput unutarnjih monologa ili pjesničkih zapisa iz dnevnika. Fragmenti su povezani motivima prolaznosti, nestajanja, prirode i gubitaka, a pisac se često koristi metaforama, simbolima i nadrealnim slikama – piše Jelić.
Time tekst, dodaje, zadobiva gotovo mističnu dimenziju.
– Otočki blues lirski je testament identiteta, prostora i jezika – svojevrsna mediteranska elegija ispisana rukom autora koji još pamti i zna da se i to njegovo pamćenje rasipa poput pijeska u cipeli – dio je osvrta urednice na pjesme Tomislava Ribića.
Nova knjiga bit će – roman
U zbirci je 59 pjesama, no u tome broju nema nikakve simbolike, napominje autor. Jednako tako, pojam bluesa nema nikakve druge reference osim što se odnosi na pojam koji se koristi za „nešto tužno, žalosno, melankolično”, uz taj osjećaj koji proizlazi iz autorova opažanja propadanja otoka, odnosno postojećeg načina života.
Tomislav Ribić najavljuje već svoje novo djelo. U proljeće iduće godine trebao bi izaći roman na kojem, kaže, radi već tri godine. Više detalja zasad – nije otkrio.
