'Povijest pčela' Maje Lunde u području književnosti ostavila je trag nakon kojeg su ljudi počeli zamišljeno ali i s pažnjom cijeniti, ako već dotad nisu, što pčele znače za život na Zemlji. 'Medena zemlja' progovara drugačijim jezikom o pčelinjim zajednicama. On je vizualiziran kroz protagonisticu koja ima osobine toliko rijetke da ih praktički možemo vidjeti samo u ovakvim djelima koja mogu pomicati planine.

Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Indijanski poglavica Seattle

Zapadnoj civilizaciji 21. stoljeća, nazovimo je tako, teško je pojmiti i shvatiti život ljudi na selu. Ne shvaćamo žrtvu, trud i znoj potrošene na poljima i poslovima koji zahtijevaju mukotrpni cjelogodišnji rad, strpljivost, pažnju i vrijednosti koje priroda nudi ako se prema njoj odnosiš s poštovanjem.

Ako sada iz gornje jednadžbe izbacimo selo i stavimo izolirano planinsko mjestašce sa žarkim ljetima i nesnosnim zimama, pedeset-i-nešto-godišnju ženu te njezinu bolesnu majku, jedno od prvih pitanja koje se nameće samo od sebe je pitanje – što ih drži na tom mjestu?

Medena zemlja (Honeyland) dojmljiv je dokumentarni film iz Sjeverne Makedonije, izašao na velika svjetska vrata dvostrukom nominacijom za Oscara (kategorije: Najbolji strani film i Najbolji dokumentarni film). Redatelji – Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov – više su od tri godine proveli u zabačenom makedonskom mjestu s, prvotno, doslovno dvije stanovnice u krugu od nekoliko kilometara.

To su Hatidže Muratova i njena majka Nazife. Njih dvije ne žive u kući, iako bi bilo lijepo kamenu nastambu nazvati domom, već u trošnoj prostoriji koja im služi i kao dnevna soba, spavaća soba, hodnik, kuhinja. U dokumentarcu nam nije prikazan cjeloviti izgled obitavališta ‘na zatvorenom’, ali uvjeti života su im ispod svake granice koje suvremeno društvo može zamisliti. Tu dolazi do prvih razmišljanja i osvješćivanja, a dolazak glavne teme približava se kao zvuk zujanja pčele.

Dolazak ‘kapitalizma’

Hatidže je prijateljica pčela, ona o njima brine, na nekoliko mjesta u okolici ima nekoliko primitivnih, ali prirodnih vrsta košnica iz kojih uvijek uzima po principu ‘pola meni, pola ostavljam vama’. Košnice s nepokretnim saćem daju joj priliku da bude zahvalna životinjskim radilicama na tome što njezinom životu daju poseban smisao.

Pčele je rijetko kad bodu, Hatidže ima razvijene i mehanizme koji joj dopuštaju bivanje u njihovoj blizini pa je tako cijela situacija o njezinom odnosu s njima prikazana vrlo neprerađeno.

U Medenoj zemlji nema mjesta idealiziranju i pretjerivanju. Med koji s vremena na vrijeme nosi na prodaju u Skoplje kupci neizmjerno cijene. Znaju što mogu za nešto više od desetak eura dobiti, ali isto tako, često ostanu i praznih ruku. Naime, proizvod koji Hatidže dobiva od svojih vjernih pomagačica iznimne je i visoke kvalitete, ali isto tako ona ga proizvodi u ograničenim i malim količinama. Život i zdravlje pčela na prvom joj je mjestu.

Dolazak 'kapitalizma', pod debelim navodnicima, označava Hussein Sam, njegova žena Ljutvie i sedmero djece koji pristižu u neposrednu blizinu Hatidžine nastambe u svojoj kamp prikolici.

Oni su podrijetlom Turčini koji se pomalo bave pčelarstvom, uzgajaju stoku i primjetno su disfunkcionalna obitelj. Hussein je ‘glava obitelji’, a karakterizira ga nedostatak empatije, pa i osjećaja općenito, koji stalno ponavlja da samo on radi (što nije istina), a posla ima napretek (što je djelomično istina). Pokazuje da kao pater familias nema dovoljno znanja ni mogućnosti ovladati nad svojom obitelji i imovinom kako bi sam to želio (što je istina).

Oni su suvremeni nomadi, a djeca pokazuju nepatvorenu ljubav prema Hatidže, kao i ona prema njima.

Pustoš iza nas

Dokumentarac se tada dijeli na dva svijeta koji se do njegova kraja neprekidno miješaju.

Iza Hatidže je dug i vrijedan rad s pčelama. Hussein želi instant proizvod u kojem nema suosjećanja s onima koji ti taj proizvod omogućavaju.

Ljudska pohlepa pokazala se još jednom kao ‘rupa bez dna’, jer čovjek s njom ne dobiva konačno zadovoljstvo, već privremeno osobno zadovoljavanje potreba.

‘Pusta zemlja’ koju Hatidže promatra zbog iracionalnosti i kršenja prirodnih zakona ostavlja ožiljke, ostavlja blagu i poštenu, nemoćnu ljudsku dušu u borbi sa samoćom. Ostavlja ju samom s bolesnom i nepokretnom majkom u divljini bogu iza leđa.

'Povijest pčela' Maje Lunde u području književnosti ostavila je trag nakon kojeg su ljudi počeli zamišljeno ali i s pažnjom cijeniti, ako već dotad nisu, što pčele znače za život na Zemlji. 'Medena zemlja' progovara drugačijim jezikom o pčelinjim zajednicama. On je vizualiziran kroz protagonisticu koja ima osobine toliko rijetke da ih praktički možemo vidjeti samo u ovakvim djelima koja mogu pomicati planine.

Kotevska i Stefanov ovim su dokumentarnim filmom vjerojatno napravili vlastiti životni pothvat nakon kojeg ostaje knedla u grlu.

Dokumentarac Medena zemlja debitirao je na prošlogodišnjem Sundance film festivalu. Uzeo je nagrade od Atene, Camerimagea, Montclaira pa do Barcelone, São Paula i Mumbaija.

Oscari su najpoznatije priznanje za filmska postignuća na svijetu i iz jedne perspektive, ponekad, sasvim proizvoljna nagrada. Ali isto kao što su klimatske promjene globalni izazov, tako bi nagrada filmu globalno odjeknula i kod gledatelja potaknula više razmišljanja i angažmana prema prirodi u smjeru kojim nas je kroz Honeyland vodila jedna od posljednjih čuvarica pčela.