Knjiga 'Oteto zaboravu' ima 302 stranice, upotpunjena je fotografijama brojnih kolega i prijatelja fotografa, a pune četiri godine trebalo je od pripreme do realizacije...

'Oteto zaboravu - sjevernohrvatske putositnice' ime je knjige poznatog novinara Martina Lukavečkog čija je promocija održana u četvrtak, 27. veljače, u varaždinskoj Gradskoj knjižnici. 

Vezana galerija:

Martin Lukavečki predstavio knjigu u gradskoj knjižnici

- Martin Lukavečki, poznati hrvatski novinar i putopisac, koji svojim reportažama uveseljava ljude od 1971. godine, odlučio se u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu objediniti putopise iz sjeverne Hrvatske i izdati ih u prekrasno ilustriranom i vizualno zanimljivom izdanju. 

Autor svoje 'putositnice' iznosi u hrvatskom književnom jeziku uz koji povremeno uvodi moderne kajkavske izraze, u pokušaju da se čitatelju dočara moderni svakodnevni život i današnja situacija. Iako su povijesni temelji, legende i mitovi važni, autor naglasak stavlja na priče i probleme današnjeg življa koje u konačnici i najbolje poznaje svoj kraj - iznio je urednik knjige Ivan Pranjić.

'Raditi na terenu je  - prekrasno!'

Prva promocija bila je Čakovcu, a uoči one u Varaždinu gostovao je kod Dubravke Novak u emisiji radija Sjeverozapad.

- Moj prvi susret s novinarstvom bio je u Plavom vjesniku kod legendarnog urednika Nenada Brixyja, a prva reportaža bila je kratka crtica s Dolca u Zagrebu. Vijest sam proširio, uredniku se to dopalo i tako je to krenulo - kazao je uvodno Lukavečki koji je u svojoj bogatoj karijeri surađivao s mnogim listovima.

- Među njima su i Varaždinske vijesti koje je tad uređivao Antun Golob, a na televiziji je 1994. godine moj urednik bio Zlatko Mehun - prisjetio se.

Na pitanje kad se zaintrigirao za reportaže, odgovara:

- Od kud potreba? Za to 'krivim' svog dedeka Miška, svoje roditelje jer sve kreće od obitelji. Uvijek su doma bile neke priče pa sam naćulio uši i tako je to ostalo. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao sam u Gaćicama, a ostala četiri u Četvrtoj osnovnoj školi Varaždin gdje je bio učitelj Milihram. On je imao 'šlif', iz muhe je napravio slona i to te zaintrigira - kazao je i dodao da je mu je uvijek 'prekrasno biti na terenu i razgovarati s ljudima'. 

Ispričao je i kako dolazi do svojih priča.

- Jedanput sam razgovarao s pokojnim slikarom Ivanom Štefanekom. On je 50 godina slikao, imao desetak samostalnih izložbi, poznat je bio u ludbreškom krugu, a ja sam napravio prvu televizijsku priču o njemu. Treba doći do samozatajnih ljudi, to je bitno. Meni je to neobjašnjivo od kud. Jednom mi je ispričao priču: 'Kak ti Ivek vidiš tu cveta, a ja ne? Kak buš ga videl kad ti je glava uvijek v zraku, a ne onud kud hodaš. Moraš hodati po zemlji - upravo to mu se posebno urezalo u pamćenje.

- Neobjašnjivo mi je zašto taj interes, no meni je prekrasno kretati se među tim ljudima, ali morate imati strpljenja i nikad ih ne prevariti. U svojoj karijeri nisam doživio da su me 'cukali za rukav' i govorili mi 'kako si to mogao?' Nikad ljude nisam prevario.

Anegdota s terena

Martin Lukavečki dugogodišnji je novinar na HRT-u i u tom je periodu propješačio po raznim mjestima, bregima, a, kako kaže, imao je sreću da je televizija gajila formu reportaže o ljudima i krajevima.

- U tome sam vidio sebe. Na raspolaganju sam imao kameru i mogao sam to odraditi. Imao sam sreće da sam ponekad radio jednu reportažu, a usput pronašao još četiri. Kad krene jedna reportaža, pa druga, ljudi te zovu i onda vidiš je li to ono što tražiš i najčešće je.

Na terenu je često pronalazio neobične i zanimljive sugovornike, a u emisiji je prepričao jednu anegdotu.

- Ima ih napretek, no u sjećanju mi je ostalo Ljudvek, zvonar kapelice Svetog Josipa u istoimenom naselju, jedinom naselju u Hrvatskoj s imenom zaštitnika sveca Lijepe naše. Gospon Ljudvek je iz Bednje dolazio na brežuljak s batinom i sjekirom. Pitao sam ga 'Kak ste?' Odgovorio mi je: 'Dobro sam, fala Bogu, živim sam, fala bogu, deca su se razišla, fala bogu, a supruga je vmrla, fala bogu'. To je bio baš drag čovjek, veseljak, priču sam zabilježio i uvijek ga se sjetim - kazao je.

Knjiga 'Oteto zaboravu' ima 302 stranice, upotpunjena je fotografijama brojnih kolega i prijatelja fotografa, a pune četiri godine trebalo je od pripreme do realizacije, kazao je.

- Napisao sam šezdesetak priča mahom iz Varaždinske županije, no ima i nekih iz Međimurja, a sve je popraćeno s 430 fotografija. Najzanimljivije mi je domaćim ljudima prezentirati informacije koje ne znaju o svom kraju, to mi na neki način 'daje krila' - kazao je zaključno.

U fotogaleriji pogledajte kako je bilo na promociji u Varaždinu.