Sanja Baković predstavit će se sa svojom zbirkom pjesama na varaždinskom KaLibar bestiValu koji počinje u četvrtak, 24. rujna.
Sanja Baković, pjesnikinja, novinarka, voditeljica poetskih
tribina, autorica projekta ‘Odvalimo se
poezijom’, predstavit će se sa svojom novom zbirkom
pjesama ‘Autobus za Trnavu’ u petak 25.
rujna u sklopu Festivala književnosti i kulture KaLibar
bestiVala. koji će se održati u varaždinskom Centru
za mlade i nezavisnu kulturu P4.
Tim povodom razgovarali smo o njezinim poetskim preokupacijama u
kojima progovara o spoju dvaju geografskih mikrokozmosa otoka i
kopna (Brača i Zagreba) što prožimaju jednakomjerno surovost i
krutost te nemogućnosti spajanja tih svjetova, ali i nemogućnosti
uspostavljanja dijaloga sa samim sobom pa onda tako i prema
drugima ‘sveto nemoguće vidjeti se u komadu’.
Sanja u svojim pjesmama govori o generacijskoj svakodnevici,
tematizira očekivanja i osobne pretpostavke s kojima ulazimo u
partnerske odnose, no ponajveći dio zbirke odnosi se na pjesme
koje tematiziraju izloženost žena nasilju i teroru od vlastitih
očeva i majki (‘očevi iz ljubavi mlate kćeri dok im dušu ne ubiju
i tijelo pripreme za hitnu pomoć’) ili partnera i supružnika.
Svi ti odnosi temelje se na potiskivanju, skrivanju, sramu,
šutnji i u njima fizičke rane divlje zacjeljuju. Pjesme
propitkuju i nemogućnosti da se takvi domovi i nasilnici ostave
kao da je psihološko i verbalno teroriziranje naučeno i time
prihvatljivo. Pjesme su ispjevane iz vizura različitih žena
(djevojčica, samohranih majki, starica, Romkinja), no obrazac
društvenog odnosa je gotovo istovjetan.
Prvi dio Vaše nove zbirke ‘Autobus
za Trnavu’ pomalo me podsjeća na notes sa
skicama i predstavlja motive (nona, nono, majka, sestra, kava
‘blato pod jezikom’) koji su bili prisutni i u prvoj zbirci
‘Plovna mjesta’. Iako, sažeti i kratki, stihovi otvaraju teme
koje razvijate kasnije. Je li taj svijet otoka, bilja, pučke
pobožnosti i, kako kažete u pjesmi Majka “tri svete knjige:
priručnik o krojenju i šivanju, recepte i kolače dr. Oetkera,
liječenje domaćim ljekovitim
biljem“, temelj
Vašem promatranju svijeta i na koje je sve načine on
Vaše ‘sidrište, plovno mjesto’? Kako se u
tu sliku uklapa naziv prvog dijela Južni uroci?
Mislim da identitet nije nešto nepomično i fiksirano. Čine ga
mnogi slojevi i pritoci našeg iskustva koji se stalno nadograđuju
kroz obitelj, obrazovanje, dodir s literaturom i umjetnošću,
društvene grupe kojima pripadamo… Svijet promatramo često i pod
utjecajem manjih i većih životnih padova i gubitaka, kao i svih
psihičkih iskustava, pa je taj pogled ponekad i traumatski. Meni
otok jest polazišna točka, neka vrsta višestruko izgubljenog i
vraćenog zavičaja, točka polaska i povratka, nešto čvrsto,
stjenovito i organski lijepo, ali istovremeno i iskustveni
prostor koji je valjalo kroz sebe rastvoriti da bi se mogli
dogoditi neki novi, dublji i drugačiji povratci. Knjiga
‘Autobus za Trnavu‘ donosi kronologiju prije
svega ženskog iskustva, kroz istraživanje obitelji, ljubavi,
bilježenje ženskih života u bliskoj okolici, susret sa samoćom i
susret sa ženskim iskustvom u nekom dalekom prostoru svijeta.
‘Razmještanje interpunkcija’ razvija problem
nemogućnosti preklapanja svjetova i nemogućnosti uspostavljanja
dijaloga; ‘sveto
nemoguće vidjeti se u komadu’. Rijetki ste koji tako diskretno, a
precizno progovarate o neskladu očekivanja unutar intimnog
odnosa, ali i određenom olakšanju kada se on prekine (pjesme Rat
i mir i Peljar za male brodove i Na televizoru je ogrlica od
ogrca). Što, po Vama, dovodi do toga da se ljudski odnosi
relativno brzo istroše, svedu na zajedljivost komentiranja
fizičkog izgleda i ponašanja između nedavno bliskih i intimnih
partnera? Je li možda zametak tog problema (živimo u svijetu u
kojem se ljudi lako rastaju ili relativno brzo odustaju od
partnerskih odnosa) što sami sebe ne možemo prihvatiti i spoznati
pa to nekako prenosimo u ostale odnose?
‘Razmještanje interpunkcija’ zapravo je ciklus o iščašenim
ljubavima i upravo kako navodite u pitanju, o nemogućnosti
uspostavljanja dijaloga, o nečem što u zanosu zabljesne kao
mogućnost, a završi kao nemoć, tišina u slijepoj ulici. Zametak
nesklada između dvoje, dvije ili dvojice je u sjenkama koje
svatko pojedinačno nosi u sebi. U onom preko puta sebe tražimo
ispunjenje, zadovoljenje potreba, projiciramo sliku vlastitih
očekivanja. Kada se to ne dogodi, nastaje emocionalni vrtlog koji
završava u destrukciji, završetku, rastanku, osamljenosti. Odnos
često postaje ples sjenki, tada je u najopasnijoj točki, ali i
najzanimljivijoj i najpotentnijoj – otvara mogućnost preskakanja
barijera i rast, no može završiti u bolnoj stranputici. Za mene
ne postoji ništa začudnije od susreta dva svijeta u jednom
odnosu. Odnos je otvaranje tajni i otvaranje rana, ali i prilika
za spajanje rašivenih dijelova.
Dijelovi zbirke Ubodne rane i Nakon ciklona izrazito su
potresni jer iznose stvarnosne činjenice i konkretne žrtve
partnerskog nasilja, ali i svih drugih razina verbalnog,
psihološkog i neverbalnog nasilja ili pak nemogućnosti da se
žrtva odvoji od nasilnika. U
pjesmi kuhinjski nož iz torbice Calvin
Klein koristite i
medijske tekstove i stvarate kontrast koji pojačava užas cijelog
događaja. Tema je složena, no koliko smo mi kao društvo koje u
ovakvim temama često pokazuje odsustvo empatije pridonijeli tome
da se događaju ovako strašni obiteljski zločini kao ubojstvo ove
18-godišnje djevojke koje se dogodilo nedaleko Vašeg mjesta
stanovanja? Koje slojeve tog društvenog, a
zapravo privatnog i intimnog problema, nastojite
iznijeti?
Nasilje je imanentno ljudskoj prirodi, nikakvo posebno otkriće.
Svi mu zajedno svjedočimo na suptilnim razinama u javnom
prostoru, svakodnevno. Nekako smo istrenirani da je nasilje
podnošljivo kada je psihološko i verbalno, u obliku sitnih zloća,
čak i kada one dolaze od bližnjih, prijatelja, znanaca, ljudima
kojima vjerujemo. Neprestano se jedni u drugima ogledamo,
neprestano nešto žulja, svjedoči, pritišće, izaziva reakciju. No,
kada nasilje postane ekstremno, nemoguće je da se ne upali crveni
alarm. Čak i ako to nasilje nije dio našeg života, ako ga ne
promišljamo šire, kao društveni problem, javlja se misao: pa ta
pretučena, ubijena, izvrijeđana žena, to sutra mogu biti ja, moja
sestra, moja najbolja prijateljica, moja kolegica. U moj su vidni
prostor u jednom trenutku upale ‘crnokronikaške’ priče koje
su bile više od priče. Bile su brutalna stvarnost koja se događa
pred nosom, u dvorištu, pod prozorom, u svjedočanstvima znanica.
Ono što me najviše zanimalo je osvijetliti tamna mjesta psihe u
kojima su žene (iako nasilje često podnose i muškarci) zamrznute
u nekoj vrsti paralize i ne mogu se oduprijeti nasilju, ostaju
šutljive i pokorene vlastitim autodestruktivnim uvjerenjem.
Često me pitaju može li angažirana poezija biti dio borbe nasilja
nad ženama. Bilo bi naivno vjerovati da može, što ne znači da o
tome nećemo govoriti, pisati, razgovarati, raspravljati. Moj je
medij ‘slučajno’ pisanje i ovim, uvjetno rečeno, mračnim
pjesničkim ciklusom ‘Ubodne rane’ kojeg sam počela pisati
još 2017. godine kad su nastale prve pjesme, bavim se nasiljem
nad ženama. Indijska pjesnikinja Meena Kandasamy u pjesmi ‘Savjet
od jednog daha’ piše: “radoznalost će te dostići draga jer
pjesnikinja si i imaš ovlast da potreseš svijet stotinu hiljadu i
jednom riječi/ umjesto opčaravajućim osmijehom ili nekim
povremenim migom…” Valja pisati pa kako god bilo!
U svojim pjesmama govorite o
plodnosti i neplodnosti žena, kao i stigmatizaciji djevojčica i
žena menstruacijom. Gotovo je nevjerojatno da danas moramo
razgovarati o ovoj temi kao o području ljudskih prava. Mislite li
da se tu može učiniti pomak ili se kao društvo još dugo nećemo
nadići nad patrijarhalnim modelima? Postoji cijeli set tema koji
proizlazi iz ovoga, a malo o njima govorimo.
O patrijarhalnim obrascima pišem i kao sudionica i kao
promatračica, a most između to dvoje prepoznajem kao zajedničko,
kolektivno žensko iskustvo iz kojega nismo izuzete u bilo kojem
kraju svijeta. U našim krajevima žene se potvrđuje kroz zadane
društvene i biološke uloge (inače s njima nešto nije u redu), dok
sam u drugom kraju svijeta susrela još nevjerojatniju stvarnost –
djevojčice zatvaraju u štale jer imaju menstruaciju zbog
nečistoće. Sve ovo zalazi u polje neshvatljivog, mitskog,
nerazumljivog, zalazi u duboki mrak isključivanja žena zbog
njezinog prirodnog i biološkog obilježja zbog kojeg ispada da je
‘kriva’. Htjela sam ukazati da je patnja prisutna na različitim
razinama, svugdje. Kaže Adrienne Rich u pjesmi ‘Moć’: Možete mi
pokazati pjesme neke žene/moje dobi ili mlađe /prevedene sa svog
jezika//Javljaju se određene riječi: neprijatelj, pećnica,
tuga/dovoljno da mi kažu/ona je žena mog vremena/Opsjednuta/s
ljubavlju..
Vaše pjesme, unatoč težini tema, prati mirnoća i mjera za
riječ. Pogotovo u ovoj zbirci posvećeni ste sažetosti riječi, a
da pritom niste izgubili snagu misli. Odakle dolazi ta mirnoća?
Djelujete kao promatrač s unutarnjim kompasom koji je svjestan
kuda tekst kreće. Sve djeluje promišljeno i zaokruženo. Imate li
plan pri pisanju, nastaju li te pjesme spontano ili su rezultat
dugog promišljanja?
Plan pisanja kao predanost osmišljenom konceptu nešto je čemu se
divim kod mnogih autorica i autora. Primjerice, kanadska
pjesnikinja Anne Carson, koja je prošle godine bila nominirana za
Nobelovu nagradu za književnosti, svoje knjige piše kao
konceptualna, zatvorena djela. Iz njezinih je knjiga teško
iščupati pjesmu ako je ne čitamo kao dio cjeline, što mi je
fascinantno. Ako iz neke njezine knjige kao što su
‘Ljepota supruga’ ili ‘Vježba zvana
Albertina’ (Kulturtreger i Multimedijalni institut,
2019., u prijevodu Miroslava Kirina) istrgnemo pojedinačnu
pjesmu, sebi uskraćujemo potpun užitak u tekstu. Inzistira na
cjelini. Pjesme u knjizi ‘Autobus za Trnavu’ nastajale su
spontano, no kako su bile refleksija zaokupljenosti određenim
temama, na kraju su se sklopile u cjelinu posve neracionalnim
postupkom, kontinuitetom bavljenja istom temom i naravno, uslijed
uredničkih zahvata i intervencija (urednici knjige su Nada Topić
i Miroslav Mičanović). A mirnoća, ako je tako vidite, samo je
ustrajnost u dugom izdržavanju nemira.