Sanja Baković predstavit će se sa svojom zbirkom pjesama na varaždinskom KaLibar bestiValu koji počinje u četvrtak, 24. rujna.

Sanja Baković, pjesnikinja, novinarka, voditeljica poetskih tribina, autorica projekta 'Odvalimo se poezijom', predstavit će se sa svojom novom zbirkom pjesama 'Autobus za Trnavu' u petak 25. rujna u sklopu Festivala književnosti i kulture KaLibar bestiVala. koji će se održati u varaždinskom Centru za mlade i nezavisnu kulturu P4. 

Vezana vijest:

drugo izdanje u varaždinu KaLibar bestiVal od 24. do 26. rujna u Varaždinu, evo što vas očekuje!

Tim povodom razgovarali smo o njezinim poetskim preokupacijama u kojima progovara o spoju dvaju geografskih mikrokozmosa otoka i kopna (Brača i Zagreba) što prožimaju jednakomjerno surovost i krutost te nemogućnosti spajanja tih svjetova, ali i nemogućnosti uspostavljanja dijaloga sa samim sobom pa onda tako i prema drugima 'sveto nemoguće vidjeti se u komadu'.

Sanja u svojim pjesmama govori o generacijskoj svakodnevici, tematizira očekivanja i osobne pretpostavke s kojima ulazimo u partnerske odnose, no ponajveći dio zbirke odnosi se na pjesme koje tematiziraju izloženost žena nasilju i teroru od vlastitih očeva i majki ('očevi iz ljubavi mlate kćeri dok im dušu ne ubiju i tijelo pripreme za hitnu pomoć') ili partnera i supružnika.

Svi ti odnosi temelje se na potiskivanju, skrivanju, sramu, šutnji i u njima fizičke rane divlje zacjeljuju. Pjesme propitkuju i nemogućnosti da se takvi domovi i nasilnici ostave kao da je psihološko i verbalno teroriziranje naučeno i time prihvatljivo. Pjesme su ispjevane iz vizura različitih žena (djevojčica, samohranih majki, starica, Romkinja), no obrazac društvenog odnosa je gotovo istovjetan.

Prvi dio Vaše nove zbirke 'Autobus za Trnavu' pomalo me podsjeća na notes sa skicama i predstavlja motive (nona, nono, majka, sestra, kava 'blato pod jezikom') koji su bili prisutni i u prvoj zbirci 'Plovna mjesta'. Iako, sažeti i kratki, stihovi otvaraju teme koje razvijate kasnije. Je li taj svijet otoka, bilja, pučke pobožnosti i, kako kažete u pjesmi Majka „tri svete knjige: priručnik o krojenju i šivanju, recepte i kolače dr. Oetkera, liječenje domaćim ljekovitim biljem“, temelj Vašem promatranju svijeta i na koje je sve načine on Vaše 'sidrište, plovno mjesto'? Kako se u tu sliku uklapa naziv prvog dijela Južni uroci?

Mislim da identitet nije nešto nepomično i fiksirano. Čine ga mnogi slojevi i pritoci našeg iskustva koji se stalno nadograđuju kroz obitelj, obrazovanje, dodir s literaturom i umjetnošću, društvene grupe kojima pripadamo... Svijet promatramo često i pod utjecajem manjih i većih životnih padova i gubitaka, kao i svih psihičkih iskustava, pa je taj pogled ponekad i traumatski. Meni otok jest polazišna točka, neka vrsta višestruko izgubljenog i vraćenog zavičaja, točka polaska i povratka, nešto čvrsto, stjenovito i organski lijepo, ali istovremeno i iskustveni prostor koji je valjalo kroz sebe rastvoriti da bi se mogli dogoditi neki novi, dublji i drugačiji povratci. Knjiga 'Autobus za Trnavu' donosi kronologiju prije svega ženskog iskustva, kroz istraživanje obitelji, ljubavi, bilježenje ženskih života u bliskoj okolici, susret sa samoćom i susret sa ženskim iskustvom u nekom dalekom prostoru svijeta.

'Razmještanje interpunkcija' razvija problem nemogućnosti preklapanja svjetova i nemogućnosti uspostavljanja dijaloga; 'sveto nemoguće vidjeti se u komadu'. Rijetki ste koji tako diskretno, a precizno progovarate o neskladu očekivanja unutar intimnog odnosa, ali i određenom olakšanju kada se on prekine (pjesme Rat i mir i Peljar za male brodove i Na televizoru je ogrlica od ogrca). Što, po Vama, dovodi do toga da se ljudski odnosi relativno brzo istroše, svedu na zajedljivost komentiranja fizičkog izgleda i ponašanja između nedavno bliskih i intimnih partnera? Je li možda zametak tog problema (živimo u svijetu u kojem se ljudi lako rastaju ili relativno brzo odustaju od partnerskih odnosa) što sami sebe ne možemo prihvatiti i spoznati pa to nekako prenosimo u ostale odnose?

'Razmještanje interpunkcija' zapravo je ciklus o iščašenim ljubavima i upravo kako navodite u pitanju, o nemogućnosti uspostavljanja dijaloga, o nečem što u zanosu zabljesne kao mogućnost, a završi kao nemoć, tišina u slijepoj ulici. Zametak nesklada između dvoje, dvije ili dvojice je u sjenkama koje svatko pojedinačno nosi u sebi. U onom preko puta sebe tražimo ispunjenje, zadovoljenje potreba, projiciramo sliku vlastitih očekivanja. Kada se to ne dogodi, nastaje emocionalni vrtlog koji završava u destrukciji, završetku, rastanku, osamljenosti. Odnos često postaje ples sjenki, tada je u najopasnijoj točki, ali i najzanimljivijoj i najpotentnijoj – otvara mogućnost preskakanja barijera i rast, no može završiti u bolnoj stranputici. Za mene ne postoji ništa začudnije od susreta dva svijeta u jednom odnosu. Odnos je otvaranje tajni i otvaranje rana, ali i prilika za spajanje rašivenih dijelova.

Dijelovi zbirke Ubodne rane i Nakon ciklona izrazito su potresni jer iznose stvarnosne činjenice i konkretne žrtve partnerskog nasilja, ali i svih drugih razina verbalnog, psihološkog i neverbalnog nasilja ili pak nemogućnosti da se žrtva odvoji od nasilnika. U pjesmi kuhinjski nož iz torbice Calvin Klein koristite i medijske tekstove i stvarate kontrast koji pojačava užas cijelog događaja. Tema je složena, no koliko smo mi kao društvo koje u ovakvim temama često pokazuje odsustvo empatije pridonijeli tome da se događaju ovako strašni obiteljski zločini kao ubojstvo ove 18-godišnje djevojke koje se dogodilo nedaleko Vašeg mjesta stanovanja? Koje slojeve tog društvenog, a zapravo privatnog i intimnog problema, nastojite iznijeti?

Nasilje je imanentno ljudskoj prirodi, nikakvo posebno otkriće. Svi mu zajedno svjedočimo na suptilnim razinama u javnom prostoru, svakodnevno. Nekako smo istrenirani da je nasilje podnošljivo kada je psihološko i verbalno, u obliku sitnih zloća, čak i kada one dolaze od bližnjih, prijatelja, znanaca, ljudima kojima vjerujemo. Neprestano se jedni u drugima ogledamo, neprestano nešto žulja, svjedoči, pritišće, izaziva reakciju. No, kada nasilje postane ekstremno, nemoguće je da se ne upali crveni alarm. Čak i ako to nasilje nije dio našeg života, ako ga ne promišljamo šire, kao društveni problem, javlja se misao: pa ta pretučena, ubijena, izvrijeđana žena, to sutra mogu biti ja, moja sestra, moja najbolja prijateljica, moja kolegica. U moj su vidni prostor u jednom trenutku upale 'crnokronikaške' priče koje su bile više od priče. Bile su brutalna stvarnost koja se događa pred nosom, u dvorištu, pod prozorom, u svjedočanstvima znanica. Ono što me najviše zanimalo je osvijetliti tamna mjesta psihe u kojima su žene (iako nasilje često podnose i muškarci) zamrznute u nekoj vrsti paralize i ne mogu se oduprijeti nasilju, ostaju šutljive i pokorene vlastitim autodestruktivnim uvjerenjem.

Često me pitaju može li angažirana poezija biti dio borbe nasilja nad ženama. Bilo bi naivno vjerovati da može, što ne znači da o tome nećemo govoriti, pisati, razgovarati, raspravljati. Moj je medij 'slučajno' pisanje i ovim, uvjetno rečeno, mračnim pjesničkim ciklusom 'Ubodne rane' kojeg sam počela pisati još 2017. godine kad su nastale prve pjesme, bavim se nasiljem nad ženama. Indijska pjesnikinja Meena Kandasamy u pjesmi 'Savjet od jednog daha' piše: „radoznalost će te dostići draga jer pjesnikinja si i imaš ovlast da potreseš svijet stotinu hiljadu i jednom riječi/ umjesto opčaravajućim osmijehom ili nekim povremenim migom…“ Valja pisati pa kako god bilo!

U svojim pjesmama govorite o plodnosti i neplodnosti žena, kao i stigmatizaciji djevojčica i žena menstruacijom. Gotovo je nevjerojatno da danas moramo razgovarati o ovoj temi kao o području ljudskih prava. Mislite li da se tu može učiniti pomak ili se kao društvo još dugo nećemo nadići nad patrijarhalnim modelima? Postoji cijeli set tema koji proizlazi iz ovoga, a malo o njima govorimo.

O patrijarhalnim obrascima pišem i kao sudionica i kao promatračica, a most između to dvoje prepoznajem kao zajedničko, kolektivno žensko iskustvo iz kojega nismo izuzete u bilo kojem kraju svijeta. U našim krajevima žene se potvrđuje kroz zadane društvene i biološke uloge (inače s njima nešto nije u redu), dok sam u drugom kraju svijeta susrela još nevjerojatniju stvarnost - djevojčice zatvaraju u štale jer imaju menstruaciju zbog nečistoće. Sve ovo zalazi u polje neshvatljivog, mitskog, nerazumljivog, zalazi u duboki mrak isključivanja žena zbog njezinog prirodnog i biološkog obilježja zbog kojeg ispada da je 'kriva'. Htjela sam ukazati da je patnja prisutna na različitim razinama, svugdje. Kaže Adrienne Rich u pjesmi 'Moć': Možete mi pokazati pjesme neke žene/moje dobi ili mlađe /prevedene sa svog jezika//Javljaju se određene riječi: neprijatelj, pećnica, tuga/dovoljno da mi kažu/ona je žena mog vremena/Opsjednuta/s ljubavlju..

Vaše pjesme, unatoč težini tema, prati mirnoća i mjera za riječ. Pogotovo u ovoj zbirci posvećeni ste sažetosti riječi, a da pritom niste izgubili snagu misli. Odakle dolazi ta mirnoća? Djelujete kao promatrač s unutarnjim kompasom koji je svjestan kuda tekst kreće. Sve djeluje promišljeno i zaokruženo. Imate li plan pri pisanju, nastaju li te pjesme spontano ili su rezultat dugog promišljanja?

Plan pisanja kao predanost osmišljenom konceptu nešto je čemu se divim kod mnogih autorica i autora. Primjerice, kanadska pjesnikinja Anne Carson, koja je prošle godine bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnosti, svoje knjige piše kao konceptualna, zatvorena djela. Iz njezinih je knjiga teško iščupati pjesmu ako je ne čitamo kao dio cjeline, što mi je fascinantno. Ako iz neke njezine knjige kao što su 'Ljepota supruga' ili 'Vježba zvana Albertina' (Kulturtreger i Multimedijalni institut, 2019., u prijevodu Miroslava Kirina) istrgnemo pojedinačnu pjesmu, sebi uskraćujemo potpun užitak u tekstu. Inzistira na cjelini. Pjesme u knjizi 'Autobus za Trnavu' nastajale su spontano, no kako su bile refleksija zaokupljenosti određenim temama, na kraju su se sklopile u cjelinu posve neracionalnim postupkom, kontinuitetom bavljenja istom temom i naravno, uslijed uredničkih zahvata i intervencija (urednici knjige su Nada Topić i Miroslav Mičanović). A mirnoća, ako je tako vidite, samo je ustrajnost u dugom izdržavanju nemira.