Vijesti / Kultura

kalibar bestival

INTERVJU Ante Zlatko Stolica: 'Smijeh mi je najdraža reakcija na ono što radim'

INTERVJU Ante Zlatko Stolica: 'Smijeh mi je najdraža reakcija na ono što radim'
Kalibar Bestival, Varaždinski.hr

U subotu će Ante Zlatko Stolica ponovo sjesti za vlak za Varaždin, no ovaj put to neće biti krivi, jer će biti gost na KaLibar bestivalu...

Mladi pisac Ante Zlatko Stolica u jednoj crtici iz svoje knjige 'Blizina svega' piše da ga je jedna djevojka navečer otpratila na vlak; ušao je u krivi, pa je umjesto u Zagrebu završio u Varaždinu.

Vezana vijest:

drugo izdanje u varaždinu KaLibar bestiVal od 24. do 26. rujna u Varaždinu, evo što vas očekuje!

Iz Varaždina je vlak za Zagreb išao tek nakon ponoći, pa je sjeo u birtiju i pio pivo. Pored njega sjela su dva boksača i pričala kako će sjeći hrastove.

U subotu će Ante Zlatko Stolica ponovo sjesti za vlak za Varaždin, no ovaj put to neće biti krivi, jer će biti gost na KaLibar bestivalu koji se od četvrtka održava u Centru za mlade P4. Njegova knjiga 'Blizina svega' izrasta iz mnoštva prepoznatljivih, svakodnevnih 'sitnica', knjiga čije smo momente i sami proživjeli - možda baš jučer ili prije sat vremena.

Kao kroz leću kamere kakva nikad neće biti izmišljena, Ante Zlatko Stolica otkriva nam magiju trenutka, začudnost običnosti, nenamjernu duhovitost svakodnevice, a o svemu tome popričali smo za intervju.

Mnogima je bavljenje književnošću bijeg od svakodnevice, a Vi u crticama od svakodnevice stvarate književnost. Jeste li Vi odabrali taj stil ili je on odabrao Vas? Zazirete li od prevelikog 'izmišljanja'? 

Jednom sam se vozio na roller coasteru i jedva sam čekao da završi vožnja. Dok sam bio gore u zraku, proklinjao sam sebe što sam to uradio i razmišljao sam kako volim svakodnevicu te da mi roller coaster stvarno ne treba. Ipak, svakodnevica koju zapisujem nije ista ona koja me okružuje jer jako manipuliram onim što pišem - mijenjam kontekst, ton i smisao. Ništa od toga ne biram, samo selektiram. Biranje stila i teme bliže mi je copywritingu nego pisanju, ali to je možda samo moja romantična predrasuda.

Slikoviti prizori iz crtica nalikuju na filmske scene. Koliko je Vaše bavljenje filmom povezano s Vašim pisanjem? Koja se strast javila ranije?

Svakako se prije javilo pisanje jer kad sam dobio prvi mobitel, bio sam već duboko u srednjoj školi, a ni taj mobitel nije imao kameru. Sada stasavaju generacije rođene od sredine devedesetih pa nadalje kojima je ta vizualna kultura prethodila pisanoj, bit će zanimljivo upratiti što će oni donijeti. U svakom slučaju bavljenje filmom svakako utječe i na pisanje... U filmu sam uvijek fokusiran na priču i dijaloge, a u književnosti na slike.

Ima epizoda u knjizi s kojom bi se sigurno mnogi pisci mogli poistovjetiti; kada lik pošalje priču na nagradni natječaj, priča bude objavljena, no ne osvoji nagradu. Jako je sretan, ali premda mu nagrada uopće nije bitna, svima govori da ju je pisao radi nagrade. Odakle stid i potreba pisca da se opravdava za svoje pisanje ako to ne donosi materijalnu korist?

To je kompleksno pitanje koje se upravo tiče različitih kompleksa. Mislim da nemamo zdrav odnos spram pisanja i umjetnosti. Ovdje spram umjetnosti postoji ili strahopoštovanje ili nepoštovanje, ništa od toga nije dobro. 

Razgovori za posao u raznim uredima, rad u marketinškim agencijama, boravci na zavodima za zapošljavanje kulise su života Vaših likova. Neizostavan je u njima humor kojim nadareni pojedinac nadilazi frustracije zbog bačenosti među mediokritete. Koliko su to Vaša iskustva ili iskustva onih koje poznajate? Donosi li pisanje o tome zadovoljštinu?

Sve je to moje iskustvo, a pisanje mi je svakako pomoglo da to preživim i proživim. Čak i lijepe stvari koje mi se dogode svoju puninu često dobiju tek kad nešto zapišem o njima. To je velika i poremećena potreba za komuniciranjem.

Na trenutke crtice djeluju kao dnevnički zapisi, kao da biste kad se vratite kući s faksa ili posla, uzeli papir i napravili nekoliko bilješki u dnevnik. Kako je izgledao proces pisanja knjige i koliko ste je dugo pisali?

Točno tako, samo nisam pisao na papir nego u mobitel. Proces pisanja knjige trajao je otprilike deset godina. Kraći fragmenti nastajali su usputno, otprilike ovako kao ste i opisali, a ove nešto dulje priče nastale su u zadnje dvije godine kada mi je urednik Andrija Škare predložio da krenemo slagati knjigu.

Ponekad se Vaš stil, bez namjere da Vam osporavamo originalnost i autentičnost, doimlje kao spoj Vlade Bulića i Semezdina Mehmedinovića sa šoljanovskom inteligentnom divljom slobodom, jesu li možda oni utjecali na Vas? Koje biste pisce nabrojali kao utjecaje i zašto?

Mehmedinović svakako... Nekako je ispalo da volim pisce Bosne i Hercegovine, od Andrića preko Jergovića do današnjih, mlađih pisaca i spisateljica. Gradim na temelju te literature neku sliku o zemlji koja mi je dovoljno blizu, a sasvim mi je strana jer je znam uglavnom iz fikcije. Bulić, Šoljan i Semezdin, koje ste ovdje naveli, čine mi se kao luda kombinacija, sviđa mi se usporedba.

Crtice često presijecaju rečenice u romantičarskoj lirskoj stihovnoj grafičkoj formi, samo što je njihov izraz uvjetno rečeno - banalan, ali efektan: 'Zoran Milanović spušta se niz livadu', 'Prolazi Zdravko Tomac kao da je sve jasno',... Spoj banalnog i uzvišenog izaziva smijeh. Koliko su u književnosti važni humor i ironija? 

Neću vas pitati što je u ovim crticama banalno, a što uzvišeno, iako me jako zanima. Humor mi je jako važan - smijeh mi je najdraža reakcija na ono što radim. To je možda i zato što dolazim iz Splita gdje je to odavno pretvoreno u sport.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Reci što misliš!