Vijesti / Kultura

UREĐUJE: LIDIJA DEDUŠ

SELVEDIN AVDIĆ Autobusne bilješke ili bilješke o slobodi

SELVEDIN AVDIĆ Autobusne bilješke ili bilješke o slobodi

Promatrajući ljude oko sebe, Selvedin Avdić ispisao je knjigu o sebi. Putujući kroz prostor, ispisao je svoja unutrašnja putovanja.

Varaždinski.hr i udruga Katapult u rubrici iz područja književnosti 'Svila i kadifa' nedjeljom predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Svatko tko je ikad negdje putovao zna da su ljudi uvijek i u svemu najveća inspiracija. Promatrati ih na ulicama, na trgovima, na stanicama i peronima, pa i u tijeku samog putovanja, razgovarati s njima ili ih samo promatrati i slušati što govore drugima ili sami sebi izgovaraju naglas kao opomenu ili potvrdu dobrog djelovanja znači upoznavati i mjesta i gradove i ljude, ali ponajviše sebe. To je vjerojatno zato što ti ljudi i ta mjesta od nas ništa ne traže. Ništa im ne dugujemo, ničime se prema njima ne obavezujemo, jednostavno – koreliramo jedni s drugima u vremenu i prostoru, mjerimo sebe njihovom veličinom i uzimamo ono što nam treba za vlastiti rast.

Ovaj uvod je u stvari parafraza je pjesme Sloboda Danijela Dragojevića na koju sam mislila cijelo vrijeme čitajući Autobusne bilješke Selvedina Avdića. Promatrajući ljude oko sebe, Selvedin Avdić ispisao je knjigu o sebi. Putujući kroz prostor, ispisao je svoja unutrašnja putovanja. Ona možda nisu na prvu očigledna, jer svaka bilješka govori o nekim tamo ljudima s kojima se na tim putovanjima susretao. Ali ono što, ako se čita pažljivije, između redaka stoji u svakoj od bilježaka je suština pisca koji, radoznalo promatrajući svijet oko sebe, govori o sasvim posebnom i dragocjenom svijetu unutar sebe. A  taj svijet ima isti zajednički nazivnik kao i Dragojevićev, i ime mu je sloboda. 

Autobusne bilješke

1

Za nas život stoji. Samo nam se čini da se pomjeramo.

Kao kada sjedimo u parkiranom autobusu − vozilo pored našega polazi sa perona a nama se učini da se i mi krećemo. Ali ne, nigdje mi ne idemo. Vrijeme prolazi, život stoji. Sjedimo u parkiranom autobusu.

64

Autobus je zaglavljen u blatu.

Uz krajnji napor motora, točkovi nas povuku pedalj ili dva pa nas vrate nazad. U jarak pun prljave vode. Prestali smo da se ljutimo. Ljuljamo se u mjestu, čitamo jučerašnje novine, razgovaramo, drijemamo. Kao da blata nema, kao da negdje putujemo. Kao da ćemo negdje zaista stići.

2

Na zagrebačkom kolodvoru bunim se zato što vozilo koje sam dočekao više liči na porodični automobil nego na autobus. Tješi me zemljak, sezonski radnik: “Smiri se, vidjećeš kako je unutra lijepo, ima klimu i kožna sjedišta”.

Godinama se vozim autobusima. Izbjegao sam bezbroj nesreća, prespavao lijepe prizore, slušao svađe, ogovaranja, udvaranja, prijetnje, molbe, poljupce, šamare, šuškanja petinga i vrećica od kikirikija. Pročitao sam puno knjiga i novina. Satima razgovarao sa ljudima koje više nikada nisam sreo. Čekao. Jednom sam i ja vidio risa i jednom sam prisustvovao otvaranju svijeta.

Sprijateljio sam se s nekoliko vozača, častili su me bronhi bombonama i kafom u plastičnim čašama. Kada su pitali putnike koji film žele da gledaju − “akcioni ili ljubavni”, glasao sam za akcioni. Neki od njih vozili su bez prestanka 20 sati, mijenjali košulje na benzinskim pumpama i govorili: “Eto, sad sam ko nov”.

Neke sam ispratio u mirovinu. Sreo sam jednog. Nosio je plastičnu vrećicu s paradajzom i rekao mi: “Eh, kakva su to zlatna vremena bila. Ali, nije ni sada loše... Vidi, sad i ja mogu da nosim papuče”.

Klap, klap, otklapao je kao stari “Man”, vješto pretekao dječija kolica i skrenuo iza tezge sa sirom.

82

Vozovi imaju kolodvore i perone. Tu su drama i romansa.

Autobusi imaju stanice i stajališta. Tu se čeka, tu se stoji.

Vozovi voze u ritmu bluesa.

Autobusi stenju.

Vozovi imaju pjesme, njih ispraćaju muškarci u čuvenim, plavim, kišnim mantilima.

Autobusi imaju viceve, njih dočekuju ljudi u kineskim “nike” vjetrovkama.

Vozovi otmjeno stare. Čak i dok ih ubijaju za njima plaču filmski partizani.

Autobusi trule. Rintaju od zore do jutra, kao balkanski bauštelci.

Kad lokomotive umirove pretvaraju ih u spomenike čitavim epohama.

Kad autobusi umru, nikoga ne zanima gdje odlaze.

Mogu se ovi redovi sažeti:

Vozovi su seksi, a autobuse niko ne jebe.

Ipak da dodam prije nego što uđem u autobus:

Ljudi koji umišljaju da su vozovi, često završavaju kao autobusi.

3

Mislim da sam prije desetak godina imao dobru šansu da smanjim svakodnevnu nervozu samo da sam imao bolju koncentraciju. Putovao sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili. Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju postavio filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to sasvim male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im se posvetim.

Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio. Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem ribar.

I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u njemu badelov konjačić za ribara, a za ribe zdenka sir i vekna hljeba. Da sve radim kako se nekada činilo − do okuke rijeke dođem lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen.

I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.

(Iz knjige „Autobusne bilješke“, Jesenski i Turk, Zagreb 2020.)

 

Selvedin Avdić rođen je 1969. godine u Zenici. Radi kao urednik online magazina Žurnal.

Do sada je objavio zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, romane Sedam strahova, Kap veselja, “intimnu monografiju” Moja fabrika i Autobusne bilješke.

Roman Sedam strahova objavljen je u Bosni i Hercegovini (dva izdanja), Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Egiptu, Turskoj, Velikoj Britaniji (dva izdanja), Danskoj i Španiji. Ušao je u širi izbor za nagradu IMPAC Dublin Award i u uže izbore za nagrade Science Fiction and Fantasy Translation Award u Kaliforniji, Jutarnjeg lista u Zagrebu i Meša Selimović u Tuzli. Britanski Guardian uvrstio je roman među najbolja “paperback” izdanja objavljena u 2014. godini. Prema motivima knjige Moja fabrika napravljena je višestruko nagrađivana pozorišna predstava. Roman Kap veselja do sada je objavljen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. U pripremi su englesko i makedonsko izdanje.

Autobusne bilješke objavljene su u Srbiji i Hrvatskoj, uskoro u BiH.

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.