Vijesti / Kultura

UREĐUJE: LIDIJA DEDUŠ

MIROSLAV KIRIN Kozmičko planinarenje po maglovitoj zemlji Babaniji

MIROSLAV KIRIN Kozmičko planinarenje po maglovitoj zemlji Babaniji

Takav je Miroslav Kirin pisac. Nema kod njega ništa načisto. Taman kad mislite da nešto znate, shvatite da ste u slijepoj ulici.

Varaždinski.hr i udruga Katapult u rubrici iz područja književnosti 'Svila i kadifa' nedjeljom predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Crta između poezije i proze je ponekad toliko tanka da se ne zna gdje završava proza, a počinje poezija. Ili obrnuto. A prostor čovjekove imaginacije toliko je širok da se stvarnost ponekad prelijeva u maštu. Ili, isto tako, obrnuto. Pa tako čovjek može od stvarnog mjesta napraviti zamišljeno i uvjeriti čitatelja da to mjesto ne postoji zaista, osim u mašti autora, dok mu, prikazom ljudi, svijeta, prostora i vremena o kojem piše, istovremeno sugerira kako je baš to mjesto stvarno, kao i ljudi koji su njegovi glavni protagonisti.

Upravo takav je novi rukopis u nastajanju Miroslava Kirina radnog naslova Razglednice iz Babanije. Nije Babanija zaista neko stvarno mjesto, ali ona zaista postoji i to, ako čitatelj malo bolje razmisli o onome što čita, ne predaleko. Babanija je naše susjedstvo pa čak i naša bara, u kojoj se osjećamo sigurno i zaštićeno. Isto tako, Babanija je mjesto u kojoj žive čudne ličnosti. Ili, Babanija je neki kilometrima udaljen grad s kojim ne bismo htjeli ništa imati, ali nas njegova mistika ipak privlači dovoljno da bismo htjeli u njega proviriti.

Takav je Miroslav Kirin pisac. Nema kod njega ništa načisto. Taman kad mislite da nešto znate, shvatite da ste u slijepoj ulici. Srećom, svaka od tih slijepih ulica ima kraj u kojem se osjećamo kao i u vlastitoj zoni komfora – zaštićeno i sigurno.

 

[jezivi jozo i ćopavi ćoro]

Jozo ima šiltericu, i mornarsku majicu, i kratke hlače, i višak kila, i kuću kojoj je zaboravio adresu. Jozo je naš optimistični prorok, i kad grlenim glasom vikne Dobar daaan, dobar daaan!, to vikne kabasto dijete od četrdeseeetak godina, pa se nespretno okrene na petama i nasipom hoooda unatraške istodobno u ruuukama premećući štaaap kakav nose i mažoreeetkinjeee. Dobar dan, uzvraća mu malo poslije Ćoro, koji poslije kiše redovito bere mlade koprive na nasipu, zar nije danas baš dobar dan? Jozo malo zastane pa ispali: Dobar sam, dobar sam! A Ćoro se nato u koprive strovali.

 

[izmišljanje smrti]

On je panker i spava u mrtvačkom lijesu. Šteta što je volio piti. Šteta pankera koji je cijeli svoj kratki život uvježbavao smrt u mrtvačkom lijesu. Sad nismo sigurni je li njegova smrt stvarna, ili ju je on izmsilio.

 

[niotkud]

U gradu se niotkud pojavila skupina mladih čiji pripadnici jurišaju na zidove, probadaju se ružinim trnovima, a za poplava sa željeznog mosta skaču u nabujalu rijeku.

 

[košnja]

U ono doba kad noć smjenjuje sumrak začuje se lupanje na vratima susjedne kuće. Riječ je o zaselku, slabo osvijetljenom, u dijelu zemlje jednako slabo osvijetljenom. Otvara susjeda, čuje se škrti dijalog. “Došli smo u prošnju“, čuje se muški glas i otad sve postaje jedva čujno. Izmjenjuju se muški i ženski glas. Ženski se glas isprva doima uznemirenim, no glas ipak omekša, smiri se. Ti nepoznati gosti potom odlaze, čak neočekivano brzo, kao da su ondje bili tek zabunom, pozdravljaju susjedu, gube se u noći. Ubrzo nam stiže s upaljenom baterijskom svjetiljkom, bili smo krenuli večerati. „Došli su u vezi s košnjom“, objašnjava nam, „to je onaj mladi par o kojemu sam vam pričala. Ispričavaju se što nam u skoro vrijeme ne mogu doći pokositi, imaju posla preko glave kod kuće. ... A ja sam odmah pomislila na one migrante, i kako je noćas kombi s njima sletio u Kupu, kako je jedna žena poginula a vozač se dao u bijeg preko minskog polja, i mislila sam na svoga muža koji je otišao preko kod susjeda i ne zna da sam ja tu sama i noću otvaram vrata nepoznatima.“

 

[kozmički planinari]

Upravo su se dovezli, da, jesu, malo prije podneva, iz Zagreba. Upravo tako izgledaju, kao mališani iz vrtića Mali istraživač, samo triput veći i šareniji. Ako ona nije viša i jača od njega, onda plaćam rundu piva svima. Dakle, ona je viša, a on ispred nje, ona ga stalno lovi, pocupkuje u skupocjenim gojzericama za njim, a oboje u punoj planinarskoj opremi, onakvoj kakvu se zamišlja u časopisima za žene i muškarce feministe. Ti kozmički planinari nisu od ovoga svijeta, to je jasno, a ni gora u koju su se zaputili jednako tako nije od našega svijeta. Dogodio se rat – znamo, znamo - i zamračio goru, pokrio je pepelom i krvlju, pa tko želi, neka ide, neka mu veselo pucketa pod nogama, neka katkad malo odleti u zrak, mahne zviježđu Malog medvjeda, ono će ga rado prigrliti. Elem, živopisni je par krenuo od mosta na Petrinjčici u Gupčevoj ulici i žustro hodao šetnicom sve do do zapuštene vile Gavrilović, da bi nakon stotinjak metara uzbrdo skrenuli nalijevo kroz šumicu pa prema selu Cepeliš. A kad su se nakon gotovo dva sata hoda popeli na najvišu točku, na svoje zaprepaštenje shvatili su sljedeće: Hrastovička gora nije obuhvaćena nijednim planinarskim zemljovidom. S vrha vidikovca nema vidika, a koordinate N 45° 23' 45.3'' E 16° 16' 15.6 samo su koordinate Velike Praznine! Do neba ima još samo pola sata lagane šetnje. Divota!

 

[pouka o don kihotu]

Na prilazu gradu bešćutno pokapaju još žive starce. Bez liturgije, bez ijedne izgovorene riječi. Jedan mladić se našao ondje da malo protestira, da viče, čak i da plače, koja bezobraština, da ometa ono što je ionako neumitno. Ti divni starci, jer tako tim starim dudovima posađenima prije stotinjak godina tepa taj divni mladić, a možda i još netko, još do prekjučer su hranili siromašne i sve one koji su se slučajno zatekli uz tu cestu. No nitko više ne brine ni o starcima ni o gladnima. Van iz grada s njima, samo nam ometaju svakodnevni život, kao da se čuje iz dubine malenoga grada. A onaj mladić, zašto je uopće silne sate protratio u gradskoj knjižnici, čemu ta pouka o Don Kihotu.

 

[mika]

Tamo gdje se tok Gline načas prije mosta zaustavio, na suhoj blatini stoji Mika. Mika je ime za vrijeme koje je stalo desetljećima prije. S tim svojim desetljećima Mika je svakodnevno. Da ne bude zabune, Mika uz rijeku ne stoji nizašto. U ruci mu je ribički štap, trenutna egzistencija je osigurana, mozak se polako prazni od samoga sebe, neka i to maleno ladanje, neka, a o tome što će biti sutra ionako ne valja razbijati glavu. Dobri čovjek Mika. Eno ga jutrom kako na nečijem imanju kosi travu. Eno ga popodne kako sa zidarom radi na obnovi porušene kuće. Eno ga bradata kako se predvečer vuče svojoj kući. Jeste li ikad bili kod njega u kući? Upoznali njegovu obitelj? Naravno da niste. Eno ga, Mike, dobroga čovjeka. Samo se pojavi u dvorištu da kaže riječ-dvije i popije milodarno pivo. Potom šuti sve dok ne stigne još jedno pivo. Pa nešto kaže. I opet šuti. Dobri čovjek Mika. Tko se uopće danas zove Mika? Gdje si sad, Mika, dobri čovječe?

(Iz rukopisa u nastajanju radnog naslova Razglednice iz Babanije)

 

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Piše poeziju, prozu, eseje te prevodi. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Član je programskog odbora Goranova proljeća i odbora Hrvatskog centra PEN-a.

Knjige:

Od nje do vječnosti, poezija (Goranovo proljeće,1989., nagrada Goran za mlade pjesnike)

Tantalon, poezija (Meandar, Zagreb, 1998.)

Album, roman (Vuković & Runjić, Zagreb, 2001.)

Zukva, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.)

Iza renesanse, poezija (Matica hrvatska, Sisak, 2004.)

Jalozi, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.)

Zbiljka, poezija, (Vuković & Runjić, Zagreb, 2009.)

Iskopano, fotografije i kratki eseji o fotografiji (Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.)

Zenzancije, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2013.)

Zimska potraga, slikovnica za djecu (Mala zvona, 2015.)

Hipernovalis, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2015.)

Lirka, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2018.)

Malešne, poezija (Fraktura, Zagreb, 2019.)

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.