UREĐUJE: LIDIJA DEDUŠ

FERIDA DURAKOVIĆ Ljubav i rast kao smjernice za život

29.11.2020 17:00

Lidija Deduš

Poezija Feride Duraković je, u tom smislu, ljubavna poezija. Ona govori o rastu kroz žaljenje zbog gubitka ljepote koju čovjek kroz život stvara.

Varaždinski.hr i udruga Katapult u rubrici iz područja književnosti 'Svila i kadifa' nedjeljom predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Ljubav je riječ na koju se najčešće pomišlja kad govorimo o poeziji, ali ona ne mora biti izraz emocije prema drugom biću. Ljubav je ono što osjećamo kada nas boli život koji ide svojim, a nama nepoznatim, tokom. Ljubav je sadržana u žaljenju koje taj život sobom nosi kada se dogodi rat ili bilo šta drugo što će nas doživotno promijeniti.

Poezija Feride Duraković je, u tom smislu, ljubavna poezija. Ona govori o rastu kroz žaljenje zbog gubitka ljepote koju čovjek kroz život stvara. Taj je rast utoliko veći što je veći gubitak. Utoliko je korjenitija i promjena. Samo, neke promjene nikada neće moći vratiti život na njegov početak. Promjena dovodi do transformacije, a transformacija do novog oblika življenja. A ako u svemu nema ljubavi, nema ni života.

Nestajanje domovine

Prvo je bila talijanska lutka na bračnom krevetu

prekrivenom bordo pokrivačem

preko kojeg se prebacivala koperdeka od bijele čipke.

Kad je domovina počela da nestaje,

lutka se preselila

u srce što boli, a bračni krevet izgorio je

zajedno sa koperdekom i kućom.

Onda je bilo more: ti si bila mala,

a ono veliko plavo.

Kad je domovina počela da nestaje,

ti si bila velika i stara kao bol,

a more se smanjilo do Neuma i postalo krvavo.

Zatim je bilo narodnjaka, kojima je sve bilo u šaci.

Patila si zbog pogibije Silvane Armenulić

kao da ti je majka.

Kad je domovina počela da nestaje,

nestalo je, napokon, i Silvane,

koja uostalom i nije bila Silvana nego Zilha.

Narodnjaci su otišli: patili su i pjevali

o svojoj domovini daleko od nje,

što dalje, toliko daleko da se rat koji je buknuo

smanjio na ništicu

i time prestao da bude njihov a postao tvoj.

Bilo je i kolektivne smrti, ali samo u knjigama:

logori su bili noćna mora djedova i roditelja.

Kad je domovina počela da nestaje,

Srebrenica je postala tvoja noćna mora.

Djeca su ostala pod zemljom,

a djedovi i roditelji sklupčali su se

među srušenim zidovima kuća,

umirali od stida i odbijali da odu.

Na kraju, bila je tvoja ulica,

strma kao put u komunizam:

juriš na gvozdenim sankama,

s vrha do dna, kao da sanjaš,

misleći o tome kako će ti neko

jednog dana u uho šapnuti:

– Ja vas volim, Nađenjka!…

Kad je domovina počela da nestaje,

sjurila si niz strmu ulicu

posljednji put, zajedno s komunizmom,

odvodeći djedove i roditelje,

i njihove djedove i roditelje,

što dalje od plamena koji je, napokon, zacvrčao

i ispekao plastično meso talijanske lutke.

Lutka se preselila u srce što boli, s plamenom

koji je tri duga dana radosno gutao tvoje knjige.

Knjige su vikale za tobom:

– Rukopisi ne gore! Rukopisi ne gore! Ja vas volim, Nađenjka!

Od svega je ostala država.

Domovina je ionako bila démodé.

Ne otvaraj... To ljubav kuca na vrata

Darku Cvijetiću,

koji ispisuje riječi iz naslova

Ne otvaraj! Pred vratima neko moli

S rukama što kao grane grle nebo

S rukama što u zemlju propadaju od stida

S rukama što vade vrelo kamenje iz vatre

Da drugom toplije bude...

Ne smiješ to! Taj žar i taj dodir

Spaljuje staze ispred nas, iza nas,

Na pustopoljini ostavljajuć srce samotno

Crveno kao na japanskom drvorezu.

Ne otvaraj! Ne znaš ni sa vlastitom

Ljubavlju šta bi, pa kako znati šta s ovom

U vremenima kad i konje ubijaju, zar ne?

Taj dodir doći će nam glave... Ne daj!

Ne otvaraj... To ljubav kuca na vrata!

Šta ako još koga sa sobom dovede?

Majku na umoru? Sestru nesretnu?

Domovinu? Kućicu u cvijeću

I dijete u njoj –

Ljubav ni s jednom usporedivu?

Ne otva...

Ma daj!

Otvaraj!

Otvaraj! Neka niko više nikad ne moli

S rukama što kao grane grle nebo

S rukama što u zemlju propadaju od stida

S rukama što vade vrelo kamenje iz vatre

Da drugom toplije bude...

Smiješ ti to!

Možeš ti to!

Neka taj žar i taj dodir

Spale staze ispred nas, iza nas,

Na pustopoljini ostavljajući srce samotno

Crveno kao na japanskom drvorezu

I voljeno!

Otvori! Tek kad otvoriš, znaćeš

Šta s ljubavlju svojom!

Pa kako ne bi znao

U vremenima kad i konje ubijaju, zar ne?

Naravno, taj dodir doći će ti glave,.

Zato otvori!

Nek glava plati to čega se srce plaši

I što sanja od trena

Kad na pustopoljinu je palo

Golo

Krvavo i

Voljeno

Voljeno!

Kao kiša u japanskim filmovima

Nekad je volio njene ruke

Njene duge prste s lijepo zaobljenim

Noktima bezazlenim

Bez laka

Nekad je govorio Ah te tvoje ruke

Koje će držati sve što volim

Baš sve

I te ruke držale su

Sve

Baš sve što on voli

Sve

Njegovo

Sve njihovo

Sve na svijetu njene su ruke za njega držale

A onda iznenada

Na kraju dana

S jeseni

Tek glavu tešku od olova držale su

Te lijepe ruke

Njeni dugi prsti s lijepo zaobljenim

Noktima bezazlenim

Bez laka

Nije bilo njega

Ni njih

Nije bilo oca brata sina rođaka prijatelja

Nije bilo majke sestre kćeri rođake prijateljice

Bila je samo ta kiša oktobarska

Kao kiša u japanskim filmovima

Gusta zavjesa od kiše

Kiša

Koja

Potapa

Prekriva

Guši

Uranja

Otkriva

Oslobađa

Ko plače iza zida

Sarajevo, s obje strane zida,

s obje strane rijeke, 1993.

Ko plače iza zida?

Ako je naš

Da ga žalimo

Ako je njihov

Da ga pustimo

Nek plače

Neka krepa

Neka gladuje

Neka samuje

Ali

Ako starica kakva iza zida plače?

Ako usamljeno dijete iza zida plače?

Djevojčica silovana?

Nemoćni roda nemaju

Ni vojske ni partije

Ni riječi utjehe

Šta sa nemoćnim?

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

A nisu ni njihovi

Vidiš da su ih nama ostavili

Nek plaču

Neka krepaju

Neka gladuju

Neka samuju

Ali ako nisu ni njihovi ni naši

Čiji su onda?

Mislim da su naši

Treba da su naši

Mi smo nemoćni oni su nemoćni

Naši su

Nisu naši

Neka ih

Jebat ih

Nisu naši

Nisu ničiji

Ko im je kriv

E vidi kakva si ─

Eto tvoji su

Ma tebe treba ostavit iza zida ko i njih!

Post scriptum:.

I ove, 2012. godine, u mojim mislima odvija se rat kroz koji sam prošla od 1992. do 1995. godine. Ova pjesma još je jedan način da, mimo ideologija, politika i novoformiranih 'država', progovorim o tome da nema pravednog rata, da civili, u svakom ratu, nemaju ništa osim ove pjesme, kojom se mogu pokriti ako ih neko ponižava, tuče, muči, zatvara, ranjava ili ubija. Civili – kolateralna šteta svakog rata i svih sukoba svih vojski i svih ideologija na ovim prostorima, posebno nacionalističkih.

Moja nana, koja je umrla 1995. godine, a rođena je 1911., kroz svoj život preturila je tri rata: Prvi svjetski, Drugi svjetski, i ovaj, ko zna koji balkanski. Moja majka, rođena 1930., doživjela je, i preživjela Drugi svjetski rat, i ovaj, ko zna koji balkanski. Ja sam pregrmila ovaj, ko zna koji balkanski.

Slijedimo li ove brojke i njihovu simboliku, moja kćer, rođena 1996. godine, neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici. I živjet će zdravo, sretno i dugovječno... Samo da zlo ne čuje.

Ferida Duraković diplomirala je književnost i sh/hs jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila, između ostalih, knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju, Srce tame, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora. Piše i knjige za djecu: Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj, Ezopove basne, Mrak čudak. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj, Italiji i SAD. Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993, Nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write New England 1999, Nagradu BH Radija 1 za najbolju radio igru 2015., te Nagradu za najbolju priču za djecu manifestacije Ćopićevim stazama djetinjstva 2018. Radila kao profesorica maternjeg jezika, urednica u Domu mladih Skenderija, lektorica, a kao izvršna direktorica PEN International – Centar u BiH radila od 1992. do 2013. godine, kad je umirovljena prije vremena. Živi s mužem, kćerkom i četiri mačke u Sarajevu. Knjiga krakih proza Ne lažem Tita mi upravo je u tiskari.