UREĐUJE: LIDIJA DEDUŠ

KATJA GOREČAN Kava, vino i vikanje na zvijezde

Ona je junakinja i dvadeset prvog stoljeća, ali i svih vremena - mlada žena suočena sa svakodnevnim, ženskim bolima.

Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Jedan od težih zadataka pjesnika, ili pisca općenito, je
introspektivno pisanje. Pronalaženje pravog načina da se izraze
vlastiti strahovi, nelagode, da se opišu socijalno neprihvatljive
situacije, da se pročeprka po vlastitoj unutrašnjosti i da se
pritom izbjegne jeftini sentiment, možda je i najveći izazov
pisanja. Pronalaženje pravog odmaka u odmjeravanju s unutrašnjim
svijetom, odnosno granice preko koje bi se on mogao preliti u
vanjski, a da se pritom zadrži dostojanstvo, da se ne sklizne u
patos, je ono što zovemo književnim talentom. 

Takav talent ima i mlada Katja Gorečan koja je ispisala zbirku
poezije o svakodnevnom suočavanju sa životom iz perspektive mlade
hane. hana, s malim početnim slovom u imenu, nije tako nazvana
bezrazložno. Njena je pojavnost lišena humanosti, ali istovremeno
i veoma ranjiva. Ona je junakinja i dvadeset prvog stoljeća, ali
i svih vremena – mlada žena suočena sa svakodnevnim, ženskim
bolima. I iako naslovom možda sugerira da bi se tu moglo raditi o
romantičarskoj duši, pandanu mladog Werthera, poezija mlade hane,
ili mlade Katje, njezina je suprotnost. hana je možda u sukobu sa
samom sobom, otuda i malo početno slovo u imenu, ali njezine su
noge čvrsto na zemlji. Realnost kojom je ispisana poezija Katje
Gorečan bolna je, na momente šokantna, ali snažna i nadasve –
jasna.

Hana

hana je pjesnikinja.

odnosno želi postati.

odnosno mora pričekati da je ostali potvrde.

traži svoj glas.

naravno, pa tko ga ne traži.

hana traži svoj glas tako da

šalje svim (većinom) uobraženim pjesnicima svoje pjesme.

hana naravno šalje i na natječaje,

mada je svake godine

iznova i

iznova zaborave.

ona još voli pisati, iako nema

pojma, što će uopće sljedećih godina napraviti od sebe.

ali zna,

da ne želim

veliku obiteljsku kuću,

savršenoga muškarca niti stalan

posao, koji bi jednom možda trebala imati.

hana trenutno ima

dvadeset i jednu godinu, iako je u svakoj trgovini

još pitaju za osobnu iskaznicu

kada si kupuje cigarete.

bez cigareta ne može preživjeti dan.

nokte si je izgrizla tako duboko

da se na njezinim rukama vide 

krvave mrlje. uopće ne djeluje

živčano, ali je u stalnom čekanju,

iako ne zna točno, što ili koga čeka.

nastavimo dalje.

Hana i cigarete

hana je počela pušiti s petnaest godina,

kada ju je dečko ostavio s izgovorom

da su samo prijatelji.

tada se i prvi put 

napila i povraćala te je počela 

nekontrolirano ganjati muškarce. kao kakva kuja,

rekao bi gospodin X.

od tada nadalje ne provodi ni dana bez cigarete.

osim kada joj ponestane novca,

a to se pak često događa.

kada hana napokon skupi novac za kutiju cigareta,

uđe u robnu kuću, koja je jedina još otvorena.

pred njom stoji ljubazni stariji muškarac s tri sijede dlake

i gole glave.

prvo joj da kompliment.

djevojčice, kako su ti samo zdravi i rumeni obrazi.

hana mu se pristojno nasmiješi, pa se vrati svojim mislima.

zatim dođe na blagajnu, ljuta i živčana, jer onaj
muškarac

o kojemu ovisi njezino sutra, ne odgovara,

kaže trgovkinji za cigarete … muratti plave, molim.

blagajnica joj bijesno uzvrati djevojčice, možeš li mi, molim
te, pokazati osobnu.

već sam imala dosta sranja zbog maloljetnica.

onda hana jednostavno iz navike pokaže vozačku dozvolu,

kako bi ispala sasvim odrasla.

iz pozadine se začuje glas muškarca s tri sijede dlake.

balavice, koliko ti imaš godina pa da pušiš

ne znaš da to uzrokuje rak.

sa svojim barbarskim navikama možeš pravac za bosnu.

hana ne registrira događanja oko sebe,

nego plati i otiđe u svoj brlog,

gdje će moći na miru umrijeti od pušenja.

hana se odmah sjetila  jako

zanimljive izjave bivše kolegice.

ako nemaš boljeg razloga za umrijeti, onda pušiš.

hana je nekad mislila da će umrijeti zbog ili od ljubavi.

od ljubavi, mislila je, od ljubavi ću umrijeti.

nekoga ću silno voljeti i onda ću se zbog njega ubiti,

jer će me najvjerojatnije baciti u kantu za smeće.

ali, nažalost, hana to još nije doživjela,

iako je nakon gubitka prvoga dečka pokušala počiniti
samoubojstvo.

popila je približno pet tableta,

a onda se sljedećeg dana onesvijestila u školi.

njezina se mama i danas smije tome.

i hani je to sada postalo nevjerojatno smiješno

da je ostala  živa i da ne zna

što da točno radi sa svojim životom.

osim toga da puši.

Hana i menstruacija

možda će vam se činiti odvratnim,

ali hana često voli mirisati svoju

menstrualnu krv.

čini joj se osvježavajućom i posebnom.

sjeća se dana kada je dobila prvu menstruaciju.

još bolje se sjeća da tada nije imala skoro nijednu dlaku na

vagini, no više o tome u sljedećem poglavlju.

hani menstruacija stvara osobite poteškoće.

obično ima strahovite grčeve, ponekad

se čak pretvara da ih ima,

ponekad sama od sebe padne u nesvijest da pokaže svoju slabost.

hana je nakon prve menstruacije shvatila

da je postala žena!

onda je išla sa svojom mamom u trgovinu i kupila najveće moguće
uloške,

koji se uglavnom upotrebljavaju noću jer imaju krilca.

tako je hana shvatila da je žena.

i da je plodna, ali da još nije vrijeme

za prvi seks.

no, budimo realni – nije se ni imala s kime jebati,

jer je naivno odlučila da će nevinost izgubiti

s pravim muškarcem, kojega će voljeti

i s kime će živjeti do kraja života.

takve su me misli spopadale kada sam imala jedanaest
godina.

hana je prvi put pomirisala svoju

menstrualnu krv sa sedamnaest godina.

sviđao joj se miris, zato je to mnogo puta ponovila,

ali nikome o tome nije govorila, jer bi ljudi mislili

da nije sva svoja.

naravno, kasnije bi joj posvetili posebnu biografiju o tome

kako je bila poseban čovjek.

i naravno, kako su je svi obožavali. iako me nitko nije
poznavao.

dakle, očito je.

hana i njezina menstruacija imaju poseban odnos.

hana je upravo opet priznala laž.

svoju zgodu s kušanjem krvi prepričala je

bivšem dečku, koji ju je, naravno, smatrao

pokvarenom,

odvratnom

te prije svega 

NEŽENOM.

što je napisano u ovoj knjizi

same su tajne i neka to i ostanu.

pa naša je država jedna od rijetkih država, gdje su ljudi
sposobni

čuvati svoje i susjedove tajne.

hana je ovdje označena kao nežena,

jer je probala menstrualnu krv.

menstrualna krv je tekućina

koju ne smijemo dotaknuti,

jer je otrovna i može prouzročiti teško oštećenje

dišnog sustava i srca.

ili razuma.

Hana i brijanje

svima nama se čini logičnim

suprotno od onoga 

što misli hana.

tako je i po pitanju brijanja

hana nije znala da je prirodno brijati se po pipici,

sve dok u srednjoj školi nije otišla na bazen s prijateljicama.

ispod donjeg dijela kupaćeg vidjele su joj se

svijetle,

ali vrlo guste dlake. naravno,

jer smo mi ljudi vrlo ljubazna i obzirna bića,

njezine su prijateljice zavrištale,

toliko da je odjekivalo čitavim bazenskim kompleksom.

naša je hana plačući došla kući,

gdje ju je mama tješila da su dlake

baš super i da se u njezina vremena nijedna nije brijala.

hana je odlučila da se ni ona neće,

osim kada ide na bazen.

kada je hana odrasla došla je do važnog zaključka.

volim svoje dlake, rekla si je

te se pomazila. nikad se neću oprostiti od njih.

nijedan muškarac me neće natjerati da se brijem!

držala se toga stava oko pola godine,

kada je opet došla do drugog zaključka.

muškarci ne vole dlakave žene.

zato ću se brijati samo onda

kada sam sasvim sigurna da će doći do općenja.

trenutno se hana ne jebe baš puno, zato na sebi ima prašumu.

hana mrzi britvice.

hana se uvijek brije odviše nespretno (ili kad je pijana)

onda ima noge napola obrijane i napola dlakave.

to vrijedi i za ostale dijelove tijela.

hana voli slušati svoje prijateljice koje objašnjavaju

volim se brijati, barem zbog svog dragog

da, i ja, znam da bi mu bilo neugodno, a i meni bi

pa hana, kako možeš biti tako dlakava,

kupi si vosak ili odi na depilaciju

hana, to nije higijenski, nije ni čudo da si sama

hana, ti si k’o medvjed

znaš šta, hana, žena se mora brinuti o sebi,

inače je muškarac zamijeni drugom.

zar ti misliš da oni vole kad

imaju dlake među zubima kad ti je ližu.

kažem ti, počni se brinuti o sebi!

počni se brinuti da jednom ne bi bila zamijenjena,

jer ćeš inače ostati sama samcata samica

i sve ostale riječi koje u sebi imaju – SAM,

a jednostavno su strašne i nezamislive!!!

hana je u tom trenu šutjela da bi na koncu zamijetila

da dlakavost ima svoju pozitivnu stranu

nikad mi nije hladno zimi

Hana i penisi

hana je jednom imala razdoblje slikanja penisa.

primjećivala je prvenstveno oblik.

kada je imala prijemne ispite,

izlila se s dušom i naslikala ih na velikom formatu.

kasnije joj se njihov oblik jako svidio.

zato je izradila puno platna s falusima.

ljudi oko nje

to su vidjeli prije svega kao vulgarnost.

hana je prestala slikati i crtati,

jer ju je profesorica slikarstva izribala

da ne zna ni wc školjku nacrtati.

kada je hana vidjela slike marca chagalla,

fride kahlo i hundertwassera,

nastavila sam.

jer nitko ne može to ubiti u meni.


Iz zbirke Patnje mlade hane, Jesenski&Turk, Zagreb,
2020.

Sa slovenskoga prevela Paula Ćaćić

Katja Gorečan (Celje, Slovenija, 1989.)
prvostupnica je komparativne književnosti i teorije
književnosti (Sveučilište u Ljubljani) te magistra
dramaturgije i scenske umjetnosti (Akademija za kazalište,
radio, film i televiziju u Ljubljani). Sudjelovala je na tečaju
kreativnog pisanja te se specijalizirala za dramaturgiju, što je
rezultiralo uprizorenjem njene jednočinke ‘Sedam djevojačkih
pitanja’. 

Godine 2012. njena druga pjesnička zbirka Patnje mlade Hane
(Trpljenje mlade Hane), nominirana je za Jenkovu nagradu,
najugledniju pjesničku nagradu u Sloveniji. Ista zbirka bila je
odabrana za Bijenale mladih umjetnika iz mediteranske Europe
(BJCEM, Biennale des jeunes créateurs de l’Europe et de la
Méditerranée).

Godine 2017. objavljena je njezina druga zbirka koreopjesama
(koreografiranih, koje se izvode kao performance, uz pokret i
glazbu) Neke noći neke djevojčice negdje umiru (Neke noči neke
deklice nekje umirajo) u izdanju Poetikona. 

Pjesme su joj prevedene na ruski, hrvatski, poljski, francuski,
nizozemski, flamanski, španjolski, engleski, litavski i grčki
jezik.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije