Cvijetić ne piše fikciju, njegov je rad usmjeren na sudbine koje su se zatekle u devedesetima. U Bosni.

Varaždinski.hr i udruga Katapult u rubrici iz područja književnosti 'Svila i kadifa' nedjeljom predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:/A kto je ta šta je ta da prostiš/Gdje li je ta/Odakle je/Kuda je/Ta/Bosna/Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:/Bosna da prostiš jedna zemlja imade/I posna/I bosa da prostiš/I hladna/I gladna/I k tomu još/Da prostiš/Prkosna/Od/Sna.

Epitaf je ovo čuvenog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, sačuvan u zbirci “Kameni spavač” iz 1966. g. O Bosni se u međuvremenu puno pisalo, puno raspravljalo, Bosnu se puno rastavljalo i sastavljalo, Bosna se šila kao prekrivač sačinjen od najrazličitijih krpica, tankim koncem na vezovima, kako bi se opet mogla rašivati i dijeliti onako kako je nekome po pravdi. I sve od “Kamenog spavača” do današnjih dana, Bosna je ostala postojana; ako se i promijenila politički, geografski, ali prije svega duhovno, još uvijek stoji u istim okvirima. Ipak, teško je reći da se ljudi nisu promijenili. Novije vrijeme donijelo je i neko novo breme; nekad nadaleko poznata bosanska razbibrižnost, kojom se još uvijek tjeraju zli duhovi svakodnevice, zasjenjena je velikim gubicima i tragedijama posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, na individualnom i kolektivnom nivou.

Iz te sjene potekao je rad Darka Cvijetića. Bosna je i dalje ta ista, i hladna, i gladna, i posna, i bosa, i prkosna od sna, samo su protagonisti stasali na takvim kulisama mračniji i strašniji, a njihova je bol snažnija i veća. Cvijetić ne piše fikciju, njegov je rad usmjeren na sudbine koje su se zatekle u devedesetima. U Bosni. Njegovi likovi nisu izmišljeni – oni su krv, meso i duhovnost koja je sve svoje postupno skrivala ispod svakog bosanskog kamena sa svakim novim metkom ili udarcem. Cvijetićeva Bosna nije izmišljen, distopijski krajolik u kojem se indijanci i kauboji igraju rata. Ona je stvarna zemlja u kojoj se stvarni ljudi ne igraju, nego ratuju. A Cvijetić je pri tome ne slijepi pjesnik, kao Homer, nego svevideći književni Kiklop koji i svoje treće oko usmjerava prema boli i ranjivosti ostaloj kao naslijeđu, u ranjenoj, pustoj, ali živoj i, kulturološki, emocionalno i inspirativno, vrijućoj Bosni.

PUSTA BOSNA 20

Pobijelio, kao da je paučinu prenosio iz sobe u sobu.
Ima da mi ostaneš moje sjećanje na tebe, čuješ! Šta, pa i mesaru prsti noktaju između dva jaganjca.

Zamisli sonet, zadihan, zakasnio u himnu.

I tako praštaš, praštaš, zapraštaš se, i poslije te nema šta maknuti prašinu.
Munja koja oluju presjedi u mraku.

Ili tamo, gdje se nerođeni skrivaju od rađanja.

Ili ono što ruža u sebi misli o zemlji.

Da je podmetnut lavor pod kuću.
 

PUSTA BOSNA  26

Riječ koja se smrznuta vratila u rečenicu.
Cvokoće i sad kad je izgovaraš.


PUSTA BOSNA  28

Iznošenije na njemu kosti, od košulje.
Takvo isušeno deblo biraju za odlaženje, sve toga dana ostarjele sjenke.

Trebalo je da umre jedna baka, sama, u zgradi preko puta,
da sin promijeni okvire tog prozora.

Zbunjena strahom, slijeće lasta. 

 

PUSTA BOSNA  36

Đanijev frend iz rata, ribičima prodaje zorom pijavice i gliste.

Sa svakom se oprašta:
Svaku moli za izvinjenje,
Svakoj želi lak laks.

(pjesme iz rukopisa u nastajanju Pusta Bosna)

Darko Cvijetić, rođen 11. siječnja 1968. godine u Ljubiji Rudnik, Jugoslavija, danas BiH, pjesnik, prozaist, redatelj i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Pjesme su mu prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. 

Podjednako knjige objavljuje u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Zenici...