Svaka je njegova knjiga novi nagovještaj, čime crta liniju života koja nije pravocrtna...

Varaždinski.hr i udruga Katapult u rubrici iz područja književnosti 'Svila i kadifa' nedjeljom predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Zrno po zrno, pogača narodna je izreka koja bi se mogla prepoznati u svakom djelu Semezdina Mehmedinovića. Građenje cjeline, koja je tek fragment neke još veće cjeline, kao svojevrsni Mise en abyme - slika koja se ogleda u svom odrazu - vještina je kojom Semezdin Mehmedinović upravlja tako što ispisuje dijelove svog života, prisjećajući se detalja koji su obilježili neki važan trenutak, ili ljudi, druženja i isprepletenosti sudbina koje su, kao što vrijeme svaki put pokaže, otišle u nekom svojem smjeru. 

Semezdin Mehmedinović nikad ne stavlja točku. Svaka je njegova knjiga novi nagovještaj, čime crta liniju života koja nije pravocrtna, kao što sjećanja to nikada nisu, ali uvijek donese dašak svježine u literarni svijet prisjećajući se mjesta, ljudi, vremena koji su minuli i spajajući ih u točku koja nije ni prošlost, ni sadašnjost ni budućnost. Kao Borgesov Aleph, ona je mjesto s kojeg se može promatrati jedan univerzum, ili barem univerzum jednog čovjeka - točka u kojoj se spajaju svi dostižni, proživljeni svjetovi jednog pisca, ili bilo kojeg čovjeka. Tako svakome od nas daje poseban osjećaj važnosti - kako kao ljudima tako i kao pričama koje pričamo samim našim postojanjem, stvarajući od svakoga od nas male ljudske spomenike - obilježja minulih vremena, sadašnjih trenutaka, ali i onih koji tek trebaju doći. 

Snijeg

U zadnjem danu 1983. godine ušao sam u jedan sarajevski stan. Tamo je upravo bila selidba u toku, slike skinute sa zidova i spuštene na parket. Na sredini sobe bio je stol za koji sam sjeo i osmatrao prostor oko sebe. Jedno platno naslonjeno na zid bilo mi je poznato, Autoportret Romana Petrovića, naslikan u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Na platnu slikar sjedi za stolom, a bosanski ćilim ispod njegovih stopala isti je kao i ćilim ispod mojih cipela. I sve drugo je isto. Stol za kojim ja sjedim isti je kao stol za kojim sjedi slikar na portretu. Gledao sam sliku. Gledao sam svoj odraz u glatkoj plohi stola. I spuštao sam glavu da pažljivo osmotrim ćilim, a po njemu se topio snijeg s mojih cipela.

Telefonski poziv

Kraj radnoga dana. Ja sam televizijski producent. Ispred mene je zid s monitorima na koje stiže video iz svijeta. Na jednom ekranu se upravo, uživo, pojavio helikopterski snimak sudara vozova. Kad sam pažljivije pogledao, prepoznao sam vagone vašingtonskog metroa. U tom trenutku zvonio je moj telefon. S. Izašla je iz voza koji se upravo sudario. Govori povišenim tonom. “Ja sam dobro”, kaže. Razgovaramo, a ja u isto vrijeme zagledam u ekran ispred sebe, da između ljudi koji se vrzmaju oko sudarenih vagona prepoznam nju.

Plavi tramvaj

Zadnji put vidio sam ga u Zagrebu, bio je rani decembar devedeset pete, tek što sam stigao iz rata, a on se pojavio iz magle u uskom prolazu i, kao da je ugledao duha, pridržavao se za metalnu šipku niske ograde, dok je tik pored nas protutnjao plavi tramvaj, Tvrtko Kulenović, u crnom kaputu, sa smeđim šalom oko vrata i francuzicom na glavi, pojavio se iz magle i rekao: 

“O, ja sam čuo da vi niste živi.” 

I tad je pored nas protutnjao tramvaj.

Kućne životinje

Jednom sam se uselio u kuću dan nakon što se iz nje iselio Binyavanga Wainaina i da se obavijestim o tom čovjeku, na internetu sam našao tekst u kojem on kaže kako u Africi, na periferiji svoga Nairobija nije uživo vidio toliko životinja, koliko ih je vidio u toj našoj kući, u Marfi, na zapadu Texasa. Na verandi je našao zvečarku, a s poda u kuhinji krpom pokupio škorpiona i bacio ga niz slivnik u sudoperu. E, volio bih da to nisam saznao, jer sam danima poslije na prstima koračao po sobama, u kuhinju navraćao samo kad moram, i pažljivo prelazio preko praga, da ne ugazim u zmiju.

Pčela u sobi

Majka je stara i bolesna, plaćamo ženu da o njoj brine i da joj pravi društvo. Tiha žena. A danas saznajem, njen je čovjek za ratni zločin ležao devet godina. Nije mi drago zbog toga, uznemiren sam, ali gledam je dok pored otvorenog prozora maše rukama, tjera pčelu iz sobe, i kaže:

“Iš, iš, nema kafe za tebe!”

Mrav

Penjao se mravić uz ekran moga kompjutera, lijep, lijep kao da je nacrtan, nisam znao što ću s njim. Na stolu, jedna je fotografija ispala iz albuma koji nisam otvorio još od kasnih osamdesetih. Pustio sam mrava da pređe na bijelu poleđinu slike i tako sam ga iznio na balkon. Tek sada, vraćajući se u sobu, vidim na slici je Daco Džamonja,u vrijeme neke davne književne večeri, nasmijan, upravo je iznio mrava na balkon. 

(Izbor iz knjige „Ovo vrijeme sada“, Fraktura, Zaprešić, 2020.)

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu. Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011., knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me'med, crvena bandana i pahuljica, 2017. i Ovo vrijeme sada, 2020. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.