Vijesti / Kultura

Autorski projekt Romana Nikolića

PAZI NA PRAZNINU Humanizam kao religija: O mržnji i odgovoru na nju

PAZI NA PRAZNINU Humanizam kao religija: O mržnji i odgovoru na nju
Varaždinski.hr/HNK Varaždin

Pogledali smo autorski projekt režisera Romana Nikolića i dramaturginje Olje Lozice u varaždinskom kazalištu.

Često nam ispod radara prolaze svakodnevne vijesti o tome što se događa izvan velikog i opasnog balona s kojim cijeli svijet muku muči već godinu dana. Što se u posljednjih godinu dana uopće događalo? Je li nam virus stvorio prazninu samim time što smo se u mnogočemu, a što bi u bilo koje drugo doba naših života normalno radili, sada jednostavno prepustili čekajući da se nešto dogodi? Ili samo nismo htjeli vidjeti i okrenuli smo obraz na drugu stranu.

Dogodilo se, ne bi valjalo to zanemariti, možda i previše toga što utječe na društveno tkivo najmanje jednako razorno kao virus čija pojava je u potpunosti promijenila naše živote. Virus je to drugačije pojavnosti, a možemo ga prepoznati po tome što desetljećima stvara mentalitet kojim se predrasude i mržnja prenose s generacije na generaciju. A zapravo bi najviše razloga za galamu mogli imati upravo oni koji se najmanje čuju.

O čemu tu govorimo? O nečemu što se ne događa (samo) u Zagrebu kao glavnome gradu kao mjestu miješanja najraznovrsnijih svjetonazora, životnih stilova, vrijednosti... Ne događa se ni samo u Sloveniji ili samo u Sjedinjenim Američkim Državama. Ne događa se ni samo u naizgled benignim skandinavskim prostranstvima i idealu savršenstva za koji smatramo da oni gaje. Događa se i ovdje u Varaždinu, našem kvartu, susjedstvu, zgradi, kući.

Ako se osvrnemo na društveno-političku situaciju posljednjih godinu dana, možemo naići na probleme s kojima se susrećemo već desetljećima, ali na njih ne obraćamo dovoljno pozornosti. Ne radimo na tome da ti problemi nestanu i opetovano nam se ponavljaju. I to u sve gorem obliku i praćeni težim slutnjama za koje ne možemo reći hoće li ikada završiti.

Autorski projekt Romana Nikolića 'Pazi na prazninu' postavljen je u sasvim drugačijem otkrivenju u odnosu na uobičajenu produkciju Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Time ono izlazi iz dugogodišnjeg balona zatvorenosti, samim time se suočavajući sa zloslutnošću, anksioznošću i tmurnošću našeg doba.

Lagani, gotovo neprimjetni uvod u predstavu radi Beti Lučić, koja se iz prostora partera sporim korakom seli na pozornicu koja je još uvijek osvijetljena uobičajenim svjetlima kakva prethode početku na sceni. Nema skrivenih ili spuštenih zastora, nema razlike između pozornice i gledatelja. Naglašava to i Iva Kraljević u probijanju četvrtog zida, ako ikakvi zidovi u ovom projektu i postoje, znajući da je publika sposobna pretpostaviti da se nešto moglo dogoditi ili je barem bilo blizu nekog događaja o kojem bismo mi, zatim, stekli određeni sud. Ocijenili ga podsmijehom, smijehom, zgražanjem ili odobravanjem, bez obzira što je za nekog pojedinca on bio lascivan, a za drugog samo običan, svakodnevni čin.

U sljedećih sat i pol uključeni smo u fragmente stvarnosti koje pred nas na peronu ili čekaonici, uz navedene, još donose Hana Hegedušić i Robert Plemić. Potonji su na sceni varaždinskog HNK od kad i sam pohodim to kazalište i u tih petnaestak godina još ih nisam gledao toliko oslobođene i uklopljene, toliko krhke i dovedene na rub u ulogama koje to ni ne moraju biti. Barem u klasično-teatarskoj definiciji te riječi.

Dojmljive skladbe i izbor glazbe koje spadaju u domenu trance, house i techno scene, zaokružimo to pod klupsko, trenuci su u kojima smo udubljeni u svijet Spazam Orgazam, hrvatske/og drag queen izvođačice/izvođača – kako već želite – koji se prvi put nalazi na pozornici nekog nacionalnog kazališta u Hrvata. Da, prijelomni trenuci mogući su i ovdje, upravo se događaju i bilo bi šteta propustiti ih.

Ipak, njezin/njegov ples kojim upravlja projekcijama ili projekcije koje upravljaju plesom nisu način za odvlačenje pažnje s onoga što gledamo, već bolan uzvik, traganje za načinom kako izbaciti sebe iz trenutka u kojem se nalaziš jer si drugačiji.

Blage pojmove omalovažavanja ili ponižavanja možemo zamijeniti i pojmovima uznemiravanja, silovanja ili čak ubijanja. Mišljenje da se tu odlazi predaleko ili se izvrće stvarnost (jer mi znamo da to jednostavno nije tako) simplificirano je gledanje na stanje u društvu.

'Regionalni #MeToo', kako mediji vole nazivati svjedočanstva sa stranice 'Nisam tražila', napadi na žene/ manjine/ pripadnike LGBTQI populacije, pitanje pobačaja (Solidarnost s Poljakinjama/Solidarność z Polkami!), stranački protekcionizam kad je u pitanju obiteljsko nasilje pa do širih svjetskih tema poput prošlogodišnjeg BLM pokreta i terorističkog napada desnog norveškog ekstremista koji je ubio preko 70 većinom mladih ljudi, crtice su u našoj crnoj kronici za koje se može, ali i ne mora ići deset godina unatrag. Potrebno je pogledati (samo) par mjeseci unazad i pronaći našu ženu hrabrost. Sve su to propitivanja koje nagrađivana dramaturginja Olja Lozica radi povratkom u varaždinsko kazalište.

Na svijetu postoji toliko tema za razgovor, navodi Lozica. I upravo angažirano kazalište kakvo nam je ponudila,  kada bi kod nas bilo prisutnije, zasigurno bi doprinijelo osvješćivanju daleko šireg spektra tema kojim se teatar može baviti. A među njima su i društveno progresivna razmišljanja po pitanju drugih i drugačijih.

Iz naslova projekta 'Pazi na prazninu' mogla se, može se i moći će se iščitati sasvim neka druga poruka, neka sasvim druga praznina, priča, kontekst pa i novi svijet, možda baš ovaj moment pandemijske stvarnosti koji će se u sljedećim godinama i desetljećima obrađivati na ovaj ili onaj način.

Ali nije pandemija ta koja će ostati vječno zapisana u ljudskom kodu i s kojom ćemo svakodnevno živjeti te se na nju, bez previše galame i buke, priviknuti. Društvo je priviknuto i živjet će s odgovornošću za druge, uvijek iznova postavljajući si pitanja zašto nekog volimo, zašto nekog mrzimo i zašto je baš taj netko drugačiji od nas i zašto bismo možda baš tada trebali posegnuti za humanošću i preispitati što želimo da ostane iza nas. Za to smo izravno odgovorni i na nama je hoćemo li na nepravdu zatvoriti oči, 'zaključati' usta i začepiti uši. 

Varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište nije sasvim zagazilo, ali stavilo je nožni palac na društveno-politički kontekst te se odvažilo pozabaviti aktualnostima sada i ovdje, na licu mjesta – što kroz dozu dobrodošle provokacije, što kroz pobuđivanje osjetila za koje je kazalište i stvoreno. Ne treba vjerovati u instantnu društvenu katarzu niti da će do nje ikada doći (jer neće), ali ona kazališna itekako je potrebna i moguća. Pogotovo u ovim 'praznim' vremenima.

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Reci što misliš!