Monikina poezija čitatelju pruža upravo to iskustvo, začinjeno potvrdom da ništa proživljeno, čak i kad ostavlja duboke rezove u nama, nije uzaludno.

Varaždinski.hr i udruga Katapult u rubrici iz područja književnosti 'Svila i kadifa' nedjeljom predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Nakon višestruko nagrađene prve zbirke poezije “Početne koordinate”, Monika Herceg nimalo ne posustaje.

U samo dvije godine objavila je još dvije, također nagrađene, zbirke “Lovostaj.” i “Vrijeme prije jezika”, stvorivši time, simbolički, trilogiju ili tematsko trojstvo srodno po izričaju, razlikovno po temama kojima se bavi – odrastanje u prvoj, ženski princip u drugoj i ljubav u trećoj.

Sve tri zbirke stilski su ujednačene, s različitim lirskim subjektima koji čitatelja vode kroz tri životne emanacije autorice – djetinjstvo, znanost i ulogu majke/ljubavnice.

Pisati o onome o čemu znamo najsigurniji je put, ako govorimo u terminima dobre poezije. Pronaći proživljeni dio djetinjstva ili otkriti vlastitu prirodu u tuđim pričama jednako je kao i pronaći malu škrinju s blagom. A Monikina poezija čitatelju pruža upravo to iskustvo, začinjeno potvrdom da ništa proživljeno, čak i kad ostavlja duboke rezove u nama, nije uzaludno.

Teorem o ljudima

Donijet ćemo riječi, voda je pred vratima

i vrijeme je da se raspemo iz boga

Koristili smo alate i brojeve,

prekopali galaksije brže nego njive

da bismo otkrili je li moguće

da smo tako sami unutar ničega

Donijet ćemo pjesmu, vatra je pred vratima

i vrijeme je da se izbavimo iz boga

Koristilo je utjesi, ali nismo postali bolji

Ništa govori kroz antene,

kasno je da se raziđemo u ptice

Donijet ćemo srca, noć je pred vratima

i čas je da čovjek uskrsne iz kože:

Pođimo svojoj kući

Hipoteze o vremenu prije ljubavi

Prije ljubavi

pravio sam se da nisam ptica,

u vodi sam sprezao dvije povijesti

i davao se u ljuske

Imali su razumijevanja za moje lažne škrge

Krijumčario sam kisik vodenim biljkama i ribama,

njihova zahvalnost rasla je s algama

i nije nam smetalo

loše uklapanje,

nije nam smetalo

što su na kopnu strgane naše igračke

i bliskost

Što je sve strgano osim vode koja teče prebrzo

da bi je uhvatili

Hipoteze o površini početka

Moji roditelji znali su da provodim toplinu

pa su me izolirali prostorom

Bio sam vriska, bio sam ugriz,

bio sam praznik i premještaj,

kilogrami su rasli u meni, i decibeli

Jednom, djeca će niknuti na horizontu šake,

pojest će psovke i barem pola autobusa

koji odvozi i dovozi iznimno bitne ljude

da šute u mene kao ribe

i promatraju od čega je moj bijes,

a ja sam pretežno obilna oborina:

uzvraćam

Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji,

osim da se dogodilo pražnjenje života u njih,

i trebalo je ustati, izvući misao

kao sijedu dlaku i započeti

isti slijed događaja

I gledao sam i učio

mimikriju od tankih zidova

i udarao i grizao dok nisam

prihvatio kožu kao površinu

onoga što se ne može dohvatiti

Kada si pokucala

iznutra je gorjelo ognjište prostrane kuće

Dozivao sam tvoju samoću

da iznesemo veliki stol i postavimo ga

kao što gozbu postavljaju

oni koji znaju sve o čekanju

Hipoteze o volumenu početka

Moji roditelji znali su da je ljubav za bolje od njih,

ne za one koji žive sa zemljom

Ljubav se ne pojavljuje

pod štihačama i sjekirama

jer blato zarazi sve što dodiruje

Moji roditelji znali su da ljubav ne obitava

u dvije drvene sobe s kokošima i guskama

u kojima su živjeli bez primisli

o pažnji i nježnosti, puštajući djecu

da dodirnu gluhu samoću zida

Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji

i to ništa ostavili su pred nama,

da nas gleda kao krtica u bašti

dok je ne zatučemo motikama

Hipoteze o oblicima pada

Tijelo ostavljam

da sakrijem kako nestajem

kad me napusti odjeća

Očeva ruka poletjela bi kao avion, odvajanje od tla

trajalo je nekoliko sekundi i uvijek mi se povraćalo

kada bih se jednom našla u zraku

U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan,

tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima

dok sam pod njegovim krovom, a sad sam

ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka,

samo boga koji se kondenzira među njima,

kao direktno odgovornog

za bol u ušima, srce koje se ne može propeti,

za tebe kojeg sam odlaskom razlila,

za sitne šake kojima ne mogu

odvaliti ocu komad neba na glavu

Hipoteze o iščekivanju ljubavi

Bila sam umrla zvijezda i dječaci su govorili:

Ovdje je mračnije nego u zemlji

A ipak su zavirivali,

prinosili mi subote, mliječne zube,

prehodali mi iverje i žuljeve

Bila sam strpljivija od korijena i mladići su govorili:

Ovdje je mekano kao u majci

Bila sam dugoprsta bukva

na tankom rubu sjećanja

Tko iz drveta iznese ženu,

kupio je

pretklijetku

zdravog srca

Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac objavljen 2018. godine te međunarodnom nagradom Mostovi Struge. Godine 2018. dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga Lovostaj objavljena je 2019. 2020. objavljuje zbirku pjesama Vrijeme prije jezika koja dobiva nagradu Zvonko Milković.

Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017., nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019. za najbolju priču.

Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na desetak jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L’Ollave, 2019.). Početne koordinate prevedene su i objavljene na makedonskom jeziku. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis (www.versopolis.com), u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Austriji i Litvi.