Vijesti / Kultura

Uređuje: Lidija Deduš

ZORAN ŽMIRIĆ Svi lijepi dani koje smo propustili

ZORAN ŽMIRIĆ Svi lijepi dani koje smo propustili

Zbirka 'Zapisano metkom' Zorana Žmirića za mene je jedna od, emotivno i književno, najjačih zbirki na regionalnom prostoru u zadnjih trideset godina.

Varaždinski.hr i udruga Katapult u rubrici iz područja književnosti 'Svila i kadifa' nedjeljom predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

U pisanju, kao i u životu, uvijek je dobro poći od sebe. Autentičnost koja se postiže vlastitim doživljajem ne može zamijeniti nijedna fikcija, koliko god bila sugestivna i uvjerljiva. To se, naročito, odnosi na poeziju koja se, za razliku od proze, smatra emotivnijom književnošću, često neshvaćenom, jer ne možemo čitati emocionalne spletove drugih, ako ih sami ne nosimo u sebi.

Zbirka 'Zapisano metkom' Zorana Žmirića za mene je jedna od, emotivno i književno, najjačih zbirki na regionalnom prostoru u zadnjih trideset godina. Ona odgovara na pitanje gdje si bio devedeset i prve, ali ne na onaj način kojem svjedočimo u novom valu domoljublja, nego s iskreno ironičnim odmakom od svih događanja u kojima lirski subjekt ne samo da spoznaje potpunu promašenost ratovanja, već i promjene koje u njemu samome nastaju dok se bori za tuđe ideale.

Kao što je Nikica Petković u jednoj rečenici rekao: 'Zapisano metkom je snažan, uvjerljiv i jasan dokaz da moramo konačno odustati od velikih priča povijesti i shvatiti da svaka promjena počinje od pojedinca, tako eto, treba čitati i ovu zbirku'.

Cijela zbirka dostupna je na stranicama BEK-a, na sljedećem linku.

 

***

vlak tutnji pa uspori

čelo na staklu

gledamo u svjetla grada

sjedimo u praznom zelenom kupeu

obojica u istom zelenom odijelu

 

ovo je raskršće

tu ćemo presjesti, za svoja odredišta

 

o jebem te glavni grade

psujem jer znam

ovo je tek trećina mog putovanja

o jebem te glavni grade

ponavlja on za mnom

valjda zvučim cool pa i on pokušava

 

putem smo si prepričali živote

dok budemo stajali u redu za karte

jedan drugome više nećemo biti bitni

jedan o drugome više nećemo znati ništa

 

ubijajući vrijeme

jedan drugome

kratili smo put u novi život

a već kroz koji mjesec

vremenu i životu zamijenit ćemo mjesta

 

svog suputnika iz kupea

ubit ću s ruba šume

dok cigaretom bude

žario iz mraka

kao jedno od onih svjetala

u koja smo zurili iz vlaka

 

***

pričao je jednom spiker

kako su na antarktici otkrili čudo

kanale ispod leda od vododerine

tragovi nekadašnjih rijeka, valjda

i fosilne ostatke bjelogorične šume

sve su sondirali i snimili

zaključili da je tu prije nas

bio neki drugi svijet

prije znanog ledenog doba

dakle

netko je tu živio, imao pismo, medicinu, tehnologiju

možda su letjeli i na mjesec

zašto ne? i nama je uspjelo, a nije da smo nešto mudri

pričao je jednom seljak

kada dugo sadiš krumpir

iscrpi se zemlja

stoga

nije loše

odmoriti tlo

na neko vrijeme posaditi travu

pustiti korov neka džiklja

prekopati

pa ispočetka, najbolje s mahunama

čemu se onda ljudi čude

i spiker skupa s njima?

prekopat će nas jednog dana kad izmorimo svijet

natopiti

i iznova zasaditi

doći će neki drugi, novi ljudi

i neće znati da smo ikada tu rasli

imali teslu, herodota, seneku i voltu

kopernika, arhimeda, tuđmana i slobu

 

proći će milijarda

i oni će gledati neku drugu antarktiku

snebivati se od čuda

što su sto metara ispod leda pronašli bakrenu kapsulu

 

jednom će njihov spiker pričati

kako je tu nekad živio neki drugi svijet

ili su planet možda

pohodili izvanzemaljci

 

nisu tu bili izvanzemaljci

nabijem vas

tu smo bili

moj kalašnjikov

ja

i okvir pancirnih metaka

***

ti si sve one žene

koje sam volio

koje sam želio

a to nikad nisu znale

vratit ću se zbog tebe

zbog njih

zbog ljubavi

zbog želje

hvala ti što si ti

što si one

hvala im što su one

što su ti

vratit ću se zbog vas

vratit ću se

tebe mi

 

***

kad je braco stigao u ceradi

stara je svu njegovu robu podijelila

nešto karitasu, nešto merhametu

a ono što je ostalo

završilo je u staračkom domu

par ulica od nas

 

kad god bih dolazio kući

ispred doma bih vidio

kako crvena karirana košulja mog brace

sjedi na klupi i igra šah

kraj nje njegove traperice

i plava vjetrovka koja sporo šeće

gore-dolje bez nekog vidljivog cilja

 

i svaki bi me put iznova

zbog crvene karirane košulje

traperica

i plave vjetrovke

neki igleni zubi ugrizli za srce

 

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom

i makar nije bilo kraće

birao bih put s južne strane

 

jer rat je –

to sad uviđam

preuveličao neke riječi

kao što su domovina, junaštvo i čast

dok su neke male, tek obične –

kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka

ispale –

pismo sveto

za

sve to

 

***

prije nego se dogodilo

lijepo sam zamolio

ne tražio

ne zahtijevao

zamolio sam ga

da me pusti sjesti

s druge strane

 

jedino mjesto u busu bilo je ono naopako

ono mjesto za trudnice i invalide

znate ono

gdje sjednete leđima prema vozaču

pa morate gledati kako stvari promiču unatrag

kako odlaze od vas

kao život koji se odmotava

i bježi

a vi ga ne možete zaustaviti

 

rekao sam

prebacite se ovamo, vama je svejedno

dok se vozim ne mogu gledati unatrag

mogao je i ljepše reći da neće

mogao je ne reći ništa

mogao je bilo što

mogao sam i ja

možda

ostati stajati

ali

žeravica je zakuhala u želucu

vatra je suknula kroz crijeva

para je pisnula kroz vene

razum se pregrijao kao kotlovnica

 

povukao sam ga za ruku

odgurnuo me

udario sam

jednom, dva puta, tri…

sve sam ih poslagao i gazio

krv je prskala po prozorima

neka žena je vrištala

raspao joj se najlon i naranče su se kotrljale autobusom

vozač je zaustavio nasred ceste

ljudi su bježali glavom bez obzira

netko vas je pozvao i sada ste tu

 

nikome ne želim zla

tog sam jutra na stanici

odlučio

da ću se ponašati pristojno

ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag

podsjetiti

kako su me jednom vezanog

posjeli naopako da gledam van

kroz prtljažnik teretnog kamiona

dok su nas vozili u šumu

da nas ne vrate kućama

 

***

pet dana u tjednu

čovjek se ustaje u cik zore

umije se

ponekad i obrije

sat se vremena drnda autobusom

trpi tuđu nervozu i zadah

izađe dvije stanice ranije kako bi protegnuo noge

na ulazu u firmu prijavi se čuvaru

presvuče u garderobi

smjesti uz pokretnu traku koja vozi nagomilano streljivo

čovjek je fokusiran

svaki metak dohvati i mjeri nekom čudnom spravom

neispravan metak odbacuje u stranu

dobar je onaj koji može ubiti

kasnije ode na pauzu

podmetne karton na prljavu klupu

i sjedne

odmota sendvič i jede

gleda kako godinama na zidu prema stropu raste pukotina

onda plitkim ugrizima pojede bananu

i kratkim gutljajima dugo pije čaj od pelina

čitao je da je to zdravo za želudac

ostatak vremena drijema

kad se vrati do pokretne trake opet prevrće metke između prstiju

mjeri ih i traži grešku

dopušteno odstupanje je jedan mikron

jedan množen s deset na minus šestu metara

to čini razliku između života i kraja

prvih deset godina

čovjek je svakom metku uputio bojazan

pitao se hoće li izvršiti zadaću

pitao se koji će od njih pogoditi

to ga je opterećivalo

onda je prestao misliti

sad mu je puno bolje

više nema gastritis i ne pije čaj od pelina

jedino što mu povremeno padne na um

hoće li i ovaj mjesec

na vrijeme stići plaća

 

***

preko polja

staklo mi približava tuđe lice

jednim pokretom mogao bih mu

provući olovo kroz oko

to bih i učinio kad

u njegovim očima ne bih vidio

moj davno izgubljen spokoj

zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega

u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi

ljetuje s djevojkom

spavaju u šatoru

jedno drugome kremom hlade ubode komaraca

ljube se

useljavaju u mali stan

farbaju zidove

na podu vode ljubav

ne želim to prekinuti pa gledam dalje

on cupka dijete u krilu

pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom

više je kašice na podu

on se smije i ljubi ga u musave obraze

ona pristavlja ručak

prostire stolnjak i postavlja tanjure

sporo se kreće, smeta je veliki trbuh

nosi visoko, sigurno je muško

ja, vladar njegovog života

sve mu to dopuštam

skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu

želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio

njegov život koji još nije proživio

odselit ću se u njegov grad

pratit ću ga

njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta

zbližiti se s njom

postati joj ljubavnik

bit će to naknada za glad koju osjećam

za blizinom

dodirom, daljinom

do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene

šeće s one strane polja

godi mi spoznaja da mi je nadsvijest

konačno poslala motivaciju

sad imam novi smisao s kojim započinjem dan

to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti

za svakog neubijenog povući ću recku

metkom koji mu je bio namijenjen

sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam

tako ću postati najveći neubojica

koji je hodao ovim poljima

i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti

(Iz zbirke Zapisano metkom, Studio TiM, Rijeka, 2015. i Besplatne elektroničke knjige)

 

O autoru: 

Zoran Žmirić (Rijeka, 1969.), član Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski.

Do sad objavio:

Kazalište sjena (Adamić, 2002.)

Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.)

Blockbuster (VBZ, 2009. AdPublik, 2012. Brambles / Amazon, 2015. Фaбула, 2018.)

Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.)

Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.)

Zapisano metkom (Studio TiM, 2015. Крок, 2020)

Putovanje desnom hemisferom (Hena Com, 2017.)

Pacijent iz sobe 19 (Hena Com, 2018. Književna radionica Rašić, 2019.)

Kaleidoskop (Hena Com, 2019.)

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Reci što misliš!