Vijesti / Kultura

Varaždinski pisac

INTERVJU Igor Ivko: 'Književnost je sada za mene postala jedan sasvim drugačiji tip rada'

INTERVJU Igor Ivko: 'Književnost je sada za mene postala jedan sasvim drugačiji tip rada'
Varaždinski.hr

Sa svojih 35 godina varaždinski pisac spada u kategoriju mlađih, a od nedavno možemo pročitati i njegovo prvo objavljeno djelo. S njim smo razgovarali o tome kako je došlo do objave, književnosti, prevoditeljstvu, pisanju...

Pisac Igor Ivko nedavno nas je zaintrigirao djelom 'Nepovredivo mjesto' koje je predstavio u varaždinskom P4 centru za mlade i nezavisnu kulturu. 

Varaždinac - filozof, etnolog i antropolog po struci - živio je u inozemstvu, a posljednjih nekoliko godina fokus mu je na gestalt psihoterapiji i pisanju.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Zbirka kratkih priča obuhvaća razdoblje Ivkova pisanja od 2015. godine do danas, a do sada je imao nekoliko promocija. Knjiga, koja je objavljena 1. lipnja ove godine, prije nekoliko tjedana predstavljena je varaždinskoj publici, a nas je zanimalo kako ju je on vidio iz svoje perspektive. 

- Prošla je super jer je bila među prvim pojavljivanjima u javnosti na takav način. Prva promocija bila je u zagrebačkoj Booksi. Tada je postojala trema i trebalo mi je vremena da se uvjerim da pričanje o književnosti ima smisla. Kad sam si 'posložio' da postoje ljudi koji to vole, kao što i ja sam to volim, postalo mi je lijepo. Pogotovo sada u Varaždinu, u krasnoj i poticajnoj atmosferi koju omogućavaju ljudi koji vode P4 i čine velike i važne stvari za ovaj grad. Tu su bili moji prijatelji, važni ljudi za moje pisanje s obzirom da su čitali i podržavali moje tekstove. Spomenuo bih i profesorice iz Prve gimnazije koje su bile ključne za moj razvoj pisanja. To su Miljenka Štimec i Tatjana Ruža koje su bile u tom periodu bitne za moje pisanje, tada prvenstveno poezije pa zatim proze.

Koliko je bitno iskustvo slanja tekstova na natječaje, pisanja u zbornicima… sve ono što prethodi objavi prve knjige?

- To je neprocjenjivo iskustvo. Danas u tolikoj mjeri više nema selekcije časopisa kao 70-ih i 80-ih. Mladim piscima je to prvi 'ulaz u vidljivost' i valorizaciju rada kao i kontakata. Danas je to najčešći način koji mladi pisci dolaze do objave teksta pa na kraju da ih neko zapazi i prepozna. Spomenuo bih ovdje svakako portal 'Kritična masa' koja daje priliku mladim autoricama i autorima da prezentiraju svoj rad - kaže Ivko.

Kako je to kod tebe izgledalo? 

- U mom slučaju to je bilo ovako. Pisanje nastaje kroz cijeli život, a priče koje su se našle u mojoj zbirci nastajale su između 2015. i 2021. godine. Slao sam radove na natječaje tijekom svih godina. Do prepoznavanja je došlo 2020. godine na natječaju na Tportalu. Vidio sam da je predsjednik žirija Ivan Tomašić, jedna važna figura u književnosti i kritici. 2016. je počeo pisati kritike za Booksu, a čitajući te kritike naučio sam puno o književnosti, vidio da čovjek jako puno zna i voli to što radi. Uglavnom, to je prethodilo prijavi na natječaj Tportala i od početka sam si rekao da nije bitno da se nešto osvoji, nije poanta nagrada, već mi je bilo bitno prepoznavanje. Da, uslijedila je nagrada, ali i ono meni bitnije, njegov poziv. Jer nije baš uobičajeno da urednik zove. Pitao me imam li još neke tekstove i želio je pročitati još nešto moje. Zatim je slijedilo sve što se okončalo objavom prve knjige. Prema svemu tome, natječaji su itekako pomogli prepoznati moj rad te da stupim u kontakt s pravim ljudima i da počnemo raditi na zbirci - objasnio je Ivko. 

Jesi li se, ovako za sebe, ikad okušao u dužoj formi, poput romana?

- Kada sam poslao radove u Disput, bilo je razgovora idem li na roman ili kratke priče. Ovako će roman, prema svemu sudeći, biti objavljen 2023. godine. U srednjoj sam počeo s poezijom, nakon toga kratke priče, došlo je i do romana… Draži su mi romani koji su kraći i zbijeniji. Opsegom neće biti dug, ali nadam se da će biti riječima - pojasnio je. 

Baviš se svakodnevnim temama, većinom s tmurne strane sadašnjosti. Kako si se odlučio baviti baš time?

- U zbirci je 20 kratkih priča i zatim 20 još kraćih. One kao da prate moj život posljednjih pet-šest godina, prvenstveno atmosferom i raspoloženjem, ne onime što se događalo u tom periodu. Bio je to najintenzivniji period u životu, najturbulentniji. Energija iz mog života kao da se preslikava u elementima priča. Likovi ne predstavljaju mene, ali vuku elemente iz stvarnosti, a svakodnevna iskustva su kao gorivo koje sve pokreće. Dosta priča vezano je uz gastarbajterske teme. Ne toliko na razini činjenica i događaja, ali se na podtekstu osjete. 

O kakvoj se poveznici s košarkom radi, s obzirom da se u jednoj od priča intenzivno spominješ Šibenik, sport, Petrovića... 

- To je kronološki prva napisana priča, tamo još 2015.,2016. godine proizašla iz jednog natječaja vezanog uz Šibenik. Nije mi interes bio da se prijavim na natječaj i da nemam nikakvu osobnu poveznicu s tekstom. Istraživao sam 'šibenske teme', a pošto sam se bavio košarkom, i ona mi je značajan dio odrastanja i formiranja, postojala je tu i poveznica s gastarbajterskom temom. Tako da se u toj priči pronašlo pitanje gastarbajtera, grada i nostalgije, a sve je zaokruženo u neku vrstu simboličkog kraja Jugoslavije i tog vremena. Dražen Petrović stasao je u državi koje u vrijeme njegove smrti više nije ni bilo. Radi se o simboličkom kraju jednog vremena. Košarka je, uz različite industrijske grane u vrijeme Jugoslavije, bila jedan od najpoznatijih proizvoda.

'Priče Igora Ivka pružaju duhovno i estetsko zadovoljstvo', piše u jednoj kritici tvoje zbirke. Može li se iz te stvarnosti izvući i postići 'sretan kraj'?

- Meni tu na misao pada 'ljepši kraj', kao istovjetan naslov Bekima Sejranovića, meni važnog autora kojeg volim čitati. To mi zvuči kao neki odgovor vezan uz pitanje. Ne znam ima li sretan, ali ima otvoreni kraj. Nudi se mogućnost ljepšeg kraja. Ne znam ima li još gori završetak. Ali ostavlja se veća mogućnost za 'ljepši kraj'. Postoji pukotina koja omogućava da ne bude sve tako crno. Barem u mojem viđenju, zbirka pruža neki moment nade - govori nam Ivko. 

Postoji li razdoblje prije 10-15 godina kada si razmišljao o objavi onog što si imao napisano? Kada se dogodi 'klik' i postoji li moment kada se na to odlučiš kao pisac ili je to razdoblje koje se samo razvija?

- Pitao sam se je li tekstovima potrebna objava, ali onda se rodilo i pitanje: 'čemu?'. Najviše posla je oko pisanja, uz čitanje i uređivanje. Vidio sam da sada i ovaj dio predstavljanja ljudima donosi zadovoljstvo, bilo ono duhovno ili estetsko, ali prvenstveno kada sam počeo pisati, nisam imao koncept da bi znao kako bi zbirka trebala izgledati. Radio sam na puno različitih stilova, isprobavao, čitao o različitim temama i sve je to mene zabavljao, uz autore koje sam čitao. Zbirka je nastajala književnim interesima i otkrivanjem autora koje sam čitajući gradio svoje tekstove. Nije postojala ciljana ideja kako bi to htio. Ali uz taj sretni splet okolnosti, kako bi rekao Kiš 'uz udio čuda i truda', dođe do objave, ali naravno, zaslugu u svemu tome ima i urednik Tomašić.

Koliko je onda tu bitan njegov posao? 

- Urednički rad na tekstu je ključan. Tekst je bio dobar, ali da je on došao na ovu razinu, to je u velikoj mjeri zasluga urednika i Disputa na čelu s Josipom Pandurićem. Ljudi su davali feedback. Oni shvaćaju književnost, koriste svoje vrijeme iščitavajući ga i dajući konkretne povratne informacije. Neprocjenjivo je pročišćavanje teksta da se dođe do njegove srži i to je ono što čini razliku. Na kraju se dobiva i veća odgovornost prema tekstu kad vidiš tko ti ga čita i s kakvom ozbiljnošću pristupaju svom poslu - naglašava Ivko. 

Je li postojao strah kod objave – kako se s nekim, pomalo i osobnim tekstom 'dati' čitatelju?

- Pomogli su mi tekstovi koje sam davao na natječaje. Tamo sam se naučio na feedback, većinom pozitivni, ali bilo je i kritika. To mi je bilo prvi put da sam se mogao naučiti koliko je to dobro te koliko pomaže da vidiš neke stvari koje možda ti sam nisi zamijetio. Pogotovo nakon što tekst čitaš toliko puta da svaku točku znaš napamet. Ponekad sam se znao zapitati 'valja li to išta'. Teško se bilo izdvojiti van - govori Ivko te nastavlja: 

- Važno mi je da sam znao u čije ruke priče idu i da ću dobiti odgovore kako bih tekst doveo do te razine koja se nalazi u 'Nepovredivom mjestu'. Praktički bih mogao reći da je cijela zbirka koautorstvo, s obzirom na urednički dio, djevojka Dina Rain fotografirala je naslovnicu… Puno je tu ljudi uključeno. Počašćen sam da radim na taj način jer književnost je meni prije toga bila slanje tekstova na natječaj, a sada je postala sasvim drugačiji tip rada. 

Već si spomenuo da si se određene autore i knjige volio čitati tijekom razdoblja pisanja priča. O kojim se tu djelima radi?

- Murakami je uvijek nekako ovdje. Jako mi paše njegov pristup književnosti. Roberto Bolaño, Bruno Schulz i Danilo Kiš su autori koji važu svaku riječ. Spomenuo bih i Karakaša, a u to vrijeme mu je izašla i knjiga 'Sjećanja šume' koja mi je bitna zbog privatnih momenata, ali i atmosfere koja je u njoj U pokazuje kako niti jedna točka ne smije biti na krivom mjestu. I Jergovićeva 'Selidba' mi je u jednom trenutku bila jako važna. Te naravno, Raymond Carver.

Kako gledaš na hrvatsku književnu scenu?

- Možda bih se za početak odgovora trebao vratiti u jedan srednjoškolski razgovor s profesoricom. Tada sam rekao da ne mogu čitati našu književnost jer 'u njoj nema ništa' jer teme i ljudi nisu toliko zanimljivi kao što pišu stranci. Naravno, kroz godine sam shvatio da to nije ni približno tako, odnosno da su problemi kod svih više-manje isti jedino se drugačije izgovaraju - kaže Ivko te dodaje: 

- Za mene je hrvatska, točnije regionalna književnost jako značajna. Književnost je jezik. Imamo privilegiju da spadamo u široki jezični krug, da ne gledamo samo područje Hrvatske. Za mene je značajno bilo otkrivanje Krleže. U srednjoj se možda ne dobije značaj tog velikana književnosti, ali naknadno sam otkrio njegov pristup pisanju, književnosti, snazi riječi i tekstova, od poezije do proze. Mnogo učim o jeziku i gledam kako su ljudi tijekom 20. stoljeća koristili taj jezik i kako bi njihova iskustva pomogla i u mojem izražavanju i pisanju. Kiš je također praktički nezaobilazan u svemu tome. Ono čija djela čekam i volim ih čitati su svakako od Olje Savičević Ivančević, Marine Gudelj, Marije Andrijašević, Monike Herceg. Njihove književne svjetove volim. Tu je i Karakaš, Ferić, Sejranović, Enver Krivac, Ognjen Spahić

Dolazimo i do pitanja prijevoda. Kao pisac realno je očekivati da se i tvoja djela prevode na strane jezike. Koliku će tu ulogu imati prevoditelj da prevede 'bit i srž' tvog djela?

- To je neizostavan dio književnosti i bez prevoditelja, kao i bez književnih kritičara, nema ničega. Kao i većinu toga u kulturnom polju, potplaćenost uzima danak. Važno je voljeti književnost da bi prevodilo, ali ako je to preživljavanje – teško je. To je i pitanje kulturnih politika i značaja kulture u svakodnevnom životu.

Onda je važno i ono 'što' se prevodi. 

- Naravno da tržišna brojka ne može biti u polju kulture jer to vodi u propast. Logikom tržišta, kultura prva propada. Ipak, ne vjerujem da će se u našoj bliskoj budućnosti dogoditi neki pomaci u tom smjeru, kako bi se olakšalo ljudima koji se bave cijelim tim književnim poslom. Ako je bilo moguće da se ugasi važan časopis kao što je bio Zarez, pa pogled na aktualno preživljavanje nezavisnih medija, jasno je da budućnost u tom pogledu nije ružičasta, ali ne vjerujem niti da je besperspektivna - kaže Ivko te se vraća na važnost prevoditelja u književnosti. 

- To bih mogao sumirati riječima: da bih, primjerice, mogao razumjeti Bernharda, autora kojeg obožavam, trebala mi ga je prevesti Truda Stamać, tako da je Wittgensteinov nećak, osim Bernhardov, i Stamaćin. Kao što je i 'Brisanje. Raspad' jednako i MuhamedagićevOdlascima Trude Stamać, Gige Gračan, Irene Lukšić i Seada Muhamedagića, da samo nabrojim nedavne odlaske, jezik s kojeg se prevodi, kao i jezik na koji se prevodi, postaje siromašniji i udaljeniji - ističe Ivko te zaključuje: 

- Kod prevoditelja postoji mnogo aspekata na koje se oni moraju koncentrirati. To su zaista male nijanse i to zahtjeva puno vremena kao i svaki ozbiljan rad u književnosti. S obzirom da danas kažu da je vrijeme novac, pitanje je može li si prevoditelj dozvoliti da se toliko posveti tome koliko i on sam tome hoće ili je prepušten tržištu i kvantiteti - rekao nam je Igor Ivko. 

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video