U Varaždinu traje zanimljiva izložba o šošteraju ili povijesti obućarstva i cipela, a izložene su i najstarije hrvatske pancerice iz 1930-ih...

Šoštar je postolar, obućar... Negdje su ih nazivali i šusterima. Germanizmi su to poput malera (ličioca) ili šnajdera (krojača). Sad kad smo to razjasnili, možemo na priču o zanimljivoj izložbi u Gradskom muzeju Varaždin, nazvanoj “Šošteraj/Priče o cipelama iz GMV-a”, otvorenoj u Starom gradu u sklopu ciklusa “Nešto staro, nešto novo”.

Vezana galerija:

Izložba 'Šoste-raj', priče o cipelama iz Gradskog muzeja Varaždin

Nastala je zahvaljujući suradnji muzejske kustosice Jelene Rančić i dr. sc. Suzane Kutnjak-Mravlinčić, više predavačice na Tekstilno-tehnološkom fakultetu (TTF) u Zagrebu.

Šoštari su razvojem industrije otjerani na popise starih zanata, no proces oblikovanja i konstrukcije obuće u osnovi je ostao sličan.

Iz muzejskog fundusa izdvojili su predmete koji govore o cehovskoj i obrtničkoj proizvodnji cipela, postolarskom alatu i priručnicima. Naravno, izložili su i probrane primjerke cipela.

- Kada smo osmišljavali izložbe za podrumski prostor Staroga grada, zamislili smo niz izložbi pod nazivom “Nešto staro, nešto novo”, kojim bismo prikazali promjene, ali i kontinuitet u umjetničkoj i obrtnoj proizvodnji uporabnih predmeta u Varaždinu i okolici. Cipele su se gotovo same nametnule kao logičan izbor za izložbu jer u Varaždinu postoji duga tradicija obućarstva, a i danas su sjeverna Hrvatska i Varaždin kraj u kojem je 80 posto obućarske i kožarsko-prerađivačke industrije. Osim toga u sklopu TTF-a u Varaždinu postoji i stručni preddiplomski studij Odjevne, tekstilne i obućarske tehnologije te Dizajn obuće. Na izložbi su predstavljeni predmeti iz cehovske baštine, umjetnička djela s prikazima obućarstva, cilinderica ili postolarski šivaći stroj, stari postolarski tronožac i alat te cipele iz fundusa, kroz čije priče saznajemo nešto o ulogama cipela, njihovoj simbolici, povijesti sporta i rekreacije, modi – kaže kustosica Rančić.

Izložene su tako i cipele pronađene između greda u podu tavana pri rekonstrukciji barokne kuće u Varaždinu nastale sredinom 19. st.

Primjer su učestale prakse uzidavanja cipela, osobito dječjih zbog velike smrtnosti, u dimnjake ili potkrovlja za zaštitu kuće od zlih sila. Izdvojila je i metaliziranu cipelicu kao primjer prakse čuvanja uspomene na prve dječje korake s kraja 19. i početka 20. st.

- Prva cipelica bi se galvanizacijom prevukla bakrom i čuvala uz fotografije djeteta u vitrini – pojašnjava.

Tu su i prve pancerice iz 1930-ih godina. Može se razgledati i ilustracija Pepeka Trpića, tamošnjeg “šegrta Hlapića”, koji se sa zebnjom priprema za tzv. frajšprehung, odnosno ispit za djetića koji se polagao pred majstorom.

Djetići su bili pomoćnici obrtnika, kalfe ili šegrti. Izložene su i galoše koje su gospođe za blatnog vremena navlačile na fine cipele, a izuvale ih pred kavanama.