Mračni triler 'Crna kutija' poznatog varaždinskog pisca kao e-knjiga može se besplatno skinuti na mrežnim stranicama.

Varaždinski pisac Predrag Daraboš ima novu knjigu, naslova Crna kutija, koja je zasad publicirana kao elektroničko izdanje koje se besplatno može skinuti s njegovih stranica. Riječ je o kraćem romanu koji bi se žanrovski mogao opisati kao mračni triler, a prati misteoriozan predmet koji prelazi iz ruke u ruku te svakoj osobi kojoj dođe u posjed donosi svojevrsno ispunjenje, ali i prokletstvo.

Crna kutija deseta je knjiga Predraga Daraboša, koji je književnoj javnosti poznat u prvome redu po svojim pripovijetkama i romanima. Na popisu izdanja uz koji stoji njegovo ime tako je primjerice roman Pehgradske kronike, zatim knjige pripovjedaka Kafe Bizar i Strategija pitona ili pak satirična zbirka naslova Satiranja. U svakome slučaju, riječ je o plodnome autoru, koji će za sebe reći da ne spada u kategoriju profesionalnih pisaca, već onih kojima je to poziv, koji na pisanje gledaju kao na proces samoostvarenja.

Kako to da si svoju Crnu kutiju odlučio publicirati kao besplatno e-izdanje?

Nije mi to prvo takvo iskustvo, već sam ranije izdao jednu e-knjigu, bila je to audio-knjiga posebno namijenjena slijepim osobama. Bila je to zbirka mojih najboljih priča o ženama, Lune 13 žena. Tako da mi nije prvi puta da nešto dajem, a zašto je to tako s Crnom kutijom, postoje dva razloga. Prvo, želim da mi knjiga bude pristupačna i, drugo, želim promovirati filozofiju darovne ekonomije. Prvi razlog vezan je uz to što kod nas postoji problem s izdavačima. Teško je nekom provincijskom piscu bilo što ponuditi, čak i ako je donekle etabliran, jer cijela priča se vrti u Zagrebu, ona objedinjuje nekoliko izdavača koji praktički imaju monopol. Ako i uspiješ s njima dogovoriti neki posao, onda praktički prestaješ kontrolirati sudbinu svoje knjige i dobiješ mrvice od izdavača. Ja sam uvijek nastojao svoje knjige kontrolirati. Čak i kad sam imao ugovore s izdavačima, to smo radili na poseban način, koji je meni odgovarao. Drugi razlog zašto e-knjiga je taj što sam pobornik takozvane darovne ekonomije. Ona se bazira na načelu da se sav ili barem ogroman dio znanstvenog, umjetničkog i bilo kojeg intelektualnog materijala učini dostupan sveopćem pučanstvu. Pitanje je, naravno, što je u tome slučaju s autorima i njihovim honorarima. To se regulira putem sponzora. Tako i ja imam sponzora za ovu knjigu. Drugi način je da autori dobivaju honorare kroz tiskanja izdanja ili ih država ili lokalna zajednica financiraju. Svatko od nas se može zapitati koliko puta je nešto uzeo s interneta, legalno uzeo. I onda shvatite da je toga jako puno i da bi to bilo teško da ne postoje ljudi koji svoja djela daju na slobodno raspolaganje.

Kako bi svoju novu knjigu  ukratko predstavio čitateljima?

Crna kutija je kraći roman ili, još preciznije, proširena novela. U njoj je riječ o misterioznoj kutiji koja slučajem prelazi iz ruke u ruku i svakom svom privremenom posjedniku donosi neka unutarnja preispitivanja, unutarnju psihološku dramu pa čak i neku vrstu samospoznaje, ali, nažalost, nakon toga donosi mu i smrt. Priču nosi pet muških i pet ženskih likova, i oni su pripadnici svih društvenih slojeva, od klošara do političara. Bez obzira na društveni sloj iz kojeg lik potječe, crna kutija na njega ima isti efekt. Radi se o tome da čovjek želi doprijeti do nečega što je unutar te kutije, a što njemu nedostaje.

Crna kutija je, dakle, neka metafora odnosno simbol onoga čemu svaki pojedinac teži u svome životu? I kod svakoga je to nešto drugo, to stremljenje. Može li se reći da ona likovima donosi istovremeno iskušenje i prokletstvo?

Na neki način da. Ona je određena volja za moć, potreba čovjeka da se nadopuni, da nađe puno jastvo. A pogrešno je to što ga čovjek traži izvan sebe. Makar to bilo u jednom simbolu crne kutije.

Sadržaj se nastavlja...

U trenutku kad dobiju kutiju, dožive li likovi ispunjenje prije nego što uslijedi njihovo uništenje?

Da, dožive, u tome je stvar. U nekom trenutku čovjek dođe do vrhunca svog životnog iskustva, spoznaje pa čak i radosti, i onda nakon toga dolazi ta neminovnost, skupa cijena kojom se plaća ta kratkotrajna spoznaja.

Govoriš o tome da likovi doživljavaju uništenje jer ispunjenje kojem teže traže izvan sebe. Ta tema je iz područja duhovnosti, koja je česta u tvojim djelima. Diplomirao si filozofiju, tijekom života bio aktivan u nekim duhovnim pokretima, baviš se jogom i danas. U kojoj mjeri se tvoj privatni život reflektira na tvoja djela?

Neminovno je da se manifestira na ovaj ili onaj način. Ono što smo maločas spomenuli, traženje nečega izvan sebe, a ne unutar, je ono na što nas joga upozorava da ne bismo trebali činiti. Ne težiti vlastitom ispunjenju posjedovanjem bilo stvari, bilo moći, bilo utjecaja.. Bilo čega izvanjskoga. Ta jedna introspekcija je uvijek prisutna kod svakog tko vježba jogu ili tko se uopće zanima za neka takozvana spiritualna pitanja i takvome ova knjiga može biti jedan dobar putokaz na tome putu. Da vidimo na koji način su drugi ljudi pali, a mi možda ne bismo trebali.

Kada je nastajala Crna kutija?

Završio sam je prije nego što je počela pandemija. Prve reakcije čitatelja bile su upravo na tragu toga kao da je knjiga tematski vezana uz ovu našu situaciju, da kutija predstavlja neki virus. Čak u jednome trenutku u knjizi se neki ljudi, koji pokušavaju otvoriti tu kutiju, plaše da bi unutra mogao biti virus. Ali to je bilo pisano prije ove paranoje. Tko zna, možda će mi to pomoći da knjiga bude još aktualnija.

Kako kod tebe izgleda stvaralački proces?

Ja knjige obično brzo napišem, ali ih dugo pripremam u glavi. Tako da su i u ovom slučaju pripreme trajale dosta dugo, imao sam čak i jedan sličan pokušaj, ali nisam bio zadovoljan pa sam ga bacio. Planiranje je jako bitno, naročito planiranje likova i međuodnosa među njima. Mora se voditi računa i o nekom klimaksu, posebno kad je više likova. Moja društvena stratifikacija počinje od najobičnijeg klošara, zadnjeg bijednika, pa onda ide preko šankerice do etabliranih ljudi koji rade u policiji i završava se s vrlo politički moćnim i utjecajnim ljudima.

Stil je prilično frenetičan, nižu se sljedovi rečenica odvojenih samo zarezom. Kao da se priča bez uzimanja daha, stvara se povišeni tonus tijekom pripovijedanja. Koji je bio cilj pri odabiru ovakvog stila?

Da, reklo bi se da je nabrijano, našpanano. To je moj odgovor na videofikaciju umjetnosti. Naviknuti smo da nam se gotovo svi sadržaji plasiraju u obliku kratkih video spotova. Ljudi polako gube sposobnost dubinskog čitanja i moramo priznati, htjeli to ili ne, da i mi profesionalni čitači dobar dio vremena provodimo u površnom čitanju, pogotovo kad je riječ o internetu. Ovakvom vrstom proze, zgusnutom, koja nema gotovo ničeg suvišnog, koja je vrlo ekonomično pisana, htio sam postići dinamiku. Nastojim pisati kao malo elokventniji govornik, zato zanemarujem i neka ortografska pravila, zareze, točke. Rečenice su duge. Kao da sjedimo u kavani i sad ti ja pričam jednu priču koja je toliko napeta da ne stignem ni popiti malo kave da predahnem. Ima mnogo novinara koji su počeli pisati ozbiljnu književnost i onda su iz svog faha uveli u književnost ono što je najbolje u novinarstvu, a to je kratka, jednostavna priča, dobri naslovi i podnaslovi... I onda sam mislio da zašto ne bih to posudio od novinara. Tako da je to moj doprinos boljem čitanju, nadam se da će ljudima biti zabavno.

Kakve su prve reakcije?

Tek je sedam dana od izdavanja knjige, možda je još malo rano. Prvi čitatelji bili su oni stalni pretplatnici pa su onda možda malo subjektivni.

Poglavlja su odvojena fotografijama, a knjigu prati i video spot. Tko su autori?

Fotografije je radila Iva Potočnik Rihtarić. Ona je pročitala knjigu i prema tome dala svoju verziju kroz fotografije. Na tome sam joj beskrajno zahvalan. Dizajn knjige radila je Martina Lipovac iz tvrtke Trogled, dok je Luka Ivić napravio spot.

Dakle, knjiga ima i svoj spot. Što se zapravo promijenilo od tvoje prve knjige izdane 2000. godine do danas u načinu prezentacije književnosti?

Glavni udar bio je kada su knjige počele dolaziti na kioske, 2003. ili 2004. godine. Onda je nekako sve krenulo nizbrdo. Knjige su izgubile na vrijednosti, one koje sam prije prodavao po 70 ili 80 kuna, pale su na 20 kuna. Moji izdavači mi se žale da njima to na neki način bila prekretnica, jer su tada mnogi manji izdavači počeli propadati. S druge strane, mislim da se nije nešto posebno promijenilo kvalitativno i kvantitativno. Vlade u suštini imaju isti pristup prema književnosti, tako da ne vidim neke bitne promjene, osim što se materijalna struktura razgradila, puno knjižara je propalo. I mislim da nam se loše piše ako se tu nešto ne napravi. Jer neće imati tko čitati knjige.

Nije li to nepovratan proces? I u kojoj mjeri ovisi o razvoju tehnologije?

Možda i je nepovratan. Koliko god mi pričali da će knjiga preživjeti, ja sumnjam da će je za 20 ili 30 godina biti u papirnatom izdanju. Možda tek neke ekskluzivne knjige, limitirana izdanja. Vjerojatno će daleko dostupnije biti elektroničke knjige nego dosad, možda će biti holografske, možda ćemo moći ući u knjigu i uživati u radnji bez da čitamo, već da sudjelujemo. Stvari se mijenjaju, ali mi zadrti knjigoljupci navijamo da ostane barem nešto. Jer naša generacija, koja je odgojena na knjigama, neće odustati od njih.

Hrvatska je malo tržište. Pisci koji od svoga rada mogu živjeti mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Kakvo je tvoje iskustvo kao autora koji izdaje više od 20 godina, što pisce pogoni na stvaranje u takvim okolnostima?

Jedan prijatelj dao mi je savjet kako da postanem popularan pisac. Rekao je da trebam pisati za tržište. I tu sad postoji razlika između profesionalnih pisaca i oni kojima je pisanje životno opredjeljenje. Takvi ne mogu prestati bez obzira na situaciju na tržištu. Takav sam i ja. Što ne znači da podcjenjujem profesionalne pisce ili da smatram da su lošiji. Ne, samo govorim o tome da ima pisaca koji ne odustaju ni pod koju cijenu i pišu u svim okolnostima, i u zatvoru i pred vješalima. Isto tako, pisci kojima je pisanje poziv sudjeluju u jednom procesu samorealizacije. Pisac si postavlja određene kriterije, određenu ideju koju želi ostvariti i u njezinu realizaciju ulaže velika intelektualna, mentalna i emocionalna naprezanja. Time postiže cilj, nastaje knjiga, ali i sam pisac postaje bolji.

Kojom svojom knjigu si najzadovoljniji?

Budući da sam napisao šest zbirki pripovjedaka, mislim da su mi priče i novele ono moje najbolje, no teško bih izdvojio jednu zbirku. Mogao bih iz svake knjige izdvojiti par njih pa napraviti 'greatest hits'. Uglavnom, kako čovjek piše, napreduje. Tako da mislim da su mi ove zadnje knjige bolje od prethodnih. Iako je to uvjetno, jer čitatelji često misle drugačije od pisca. To je nevjerojatno. Kad jednom knjigu pustiš van, možeš očekivati i neočekivane reakcije.

Pripremaš li već nešto novo?

Budući da sam ovu knjigu napisao prije dvije godine, cijelo to vrijeme radim na jednom projektu koji je sada pri kraju. Stvarno mislim da bi mogao biti bestseler, jer jako mnogo sam na tome projektu radio i studirao. Radi se o knjizi koja se bavi budućnošću, radnja je smještena u 2053. godinu na prostor današnjih republika Hrvatske i Srbije. To je jedna vrsta i satire i političke analize, koja pokušava kroz sociologiju, filozofiju, psihologiju doprijeti do nekih odgovora na pitanja identiteta, nacionalizma, mržnje, ratova... Dakako, ne radim to na mračan način, već s mnogo humora i satire.

Kad će nova knjiga ugledati svjetlo dana?

To bi na proljeće ove godine trebalo biti spremno. I vjerujem da će imati tiskano izdanje.