S obzirom na vrlo siromašnu sezonu u HNK u Varaždinu zbog svima dobro poznatih razloga, 'Bogovi' se mogu dočekati kao osvježenje.

Predstavom 'Bogovi', čiju smo premijeru imali prilike gledati u srijedu, 25. svibnja, započela je jedna nova era za Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Prvi je to naslov iz repertoara koji je predložila intendantica Senka Bulić. Odmah na početku mandata rekla je da će svoj dio sezone početi s Daliborom Matanićem, redateljem kojeg šira publika ponajviše poznaje po njegovu filmskom i televizijskom radu, a ona nešto uža i po njegovim kazališnim predstavama u Hrvatskoj i Sloveniji.

Rečeno – ostvareno. Matanić je u rekordno kratkom roku postavio 'Bogove' na Veliku scenu. Za nekih šest tjedana osmero glumaca – svi redom iz ansambla HNK – uključujući i Stojana Matavulja, koji se kratko pojavljuje u videu preko monitora postavljenog na sceni, napravili su izazovnu i provokativnu predstavu u kojoj su većinu vremena svi akteri zajedno nalaze na sceni.

Upravo su monitori odnosno ekrani, uz sveopći nered nakon zabave te glumci, ono što publika prvo primijeti na sceni. Odmah smo uvučeni u priču, a jedva da smo i sjeli na svoja mjesta. Kamera koju drži Elizabeta Brodić, točnije lik kćeri, u realnom vremenu preko ekrana prenosi što se sve događa u njenoj okolini. Sve dok se svi gledatelji ne smjeste u svoja udobna sjedala, mi smo ti koji se prate, snimaju i opserviraju. Već je to potez kojim se ukida četvrti zid, iako se i kroz cijele 'Bogove' osjeća kao da smo mi samo susjedi koji kroz jedan veliki prozor promatramo što se to događa na proslavi godišnjice braka između žene i muža. Njih igraju novi članovi ansambla – Helena Minić Matanić i Marko Cindrić.

Bez psihologizacije

Minić Matanić, Brodić i Cindrić tako čine jednu tročlanu, disfunkcionalnu obitelj u kojoj je nasilje normalno, kokain također, komunicira se deranjem, a tu i tamo još se čuva pokoja mračna tajna iz prošlosti. Na njihovu sumanutu obljetnicu braka dolaze susjedi (Beti Lučić i Robert Plemić), doduše ne u onom obliku u kojem bismo isprva mogli pomisliti. Oni predstavljaju kastu još jednu razinu iznad domaćina, bogatiji su, a svoju moć vole i naglasiti. Za kraj, tu su napadačica (Hana Hegedušić) i napadač (Karlo Mrkša), jezivi likovi koji u početku ne govore puno, postavljaju čudna pitanja i imaju još čudnije zahtjeve.

I kulisa je stvorena – Matanić se kao i u nekim svojim filmskim i televizijskim ostvarenjima, a napose i u nastavku kazališnih, bez imalo okolišanja otvara problematikom koja je ukucana u (hrvatsko) društvo. Romi, imigranti, plastične operacije, botoks, religija, droge, seksualno zlostavljanje i iskorištavanje, kriminal i korupcija redom su okupljeni oko dijaloga koji se odvija između sedam lica, a uz to gledamo kako se njihov svijet u tom razotkrivanju postepeno ruši. Obitelj domaćina očito se voljela voditi izrekom 'bolje lijepa laž nego gorka istina', dok je u isto vrijeme nesvjesno vodila prema uništavanju jednog života koji bi još vrijedilo (i moglo) spasiti.

Haneke kao inspiracija

Redatelj je obuhvatio široki spektar društvenih problema koji se kreću u nekoliko smjerova, a u uprizorenju od sat i dvadeset minuta nije ih ni mogao dublje razraditi. Oni su nam dani kao na pladnju i čekaju da ih percipiramo kao našu svakodnevicu. I sada dolazimo do drugog kraka ove predstave u kojoj se Matanićev autorski tekst preklapa s filmom 'Funny Games' austrijskog redatelja Michaela Hanekea.

Haneke ima specifičan pristup filmu, a jedan od najočitijih primjera upravo su 'Smiješne igre', prvotno snimljene 1997. u njemačkoj verziji, a deset godina kasnije u holivudskoj inačici s Timom Rothom i Naomi Watts u glavnim ulogama. Gotovo u kadar, radi se o identičnim filmovima, ali uopćeni stav kod filmskih kritičara i publike ostao je do danas da je njemačka verzija uvjerljivija. Bilo kako bilo, radnja filma bazira se na tome da dva psihopata dolaze kod bračnog para s djetetom koji su došli u svoju vikendicu na jezeru te počinju sa svojim sadističkim igrama. Zvuči poznato, zar ne? U filmu se Haneke poigrava s gledateljem, njegovim očekivanjima, retrogradnim prikazom, probija se četvrti zid i teško je ostati ravnodušan prema svemu što se događa. Iako se film žanrovski navodi kao horor, više ulazi u domenu drame i trilera, dok se stravičan pristup najviše ogleda u dvojici napadača.

Upravo su i 'Bogovi' tu eksplicitni. Smrt koja dolazi je jasna i neizbježna. Živite u zatrovanoj okolini, sami ste odvratni iznutra i izvana, korumpirani ste, lažete jedni drugima, ne znate komunicirati ni živjeti. Preživljavate i gutate vlastita govna da bi 'na van' pokazali koliko sjajite u svojoj plastičnosti, u zamotanom namještaju i vječnoj mladosti koju želite postići. Lajtmotiv žohara pojavljuje se nekoliko puta kroz predstavu te u jednom nenajavljenom trenutku koji kao da posve preobražava 'Bogove' u nešto što do tada nisu bili. Osim u Hanekeu, poveznice se mogu pronaći i u knjizi odnosno poznatijem filmu 'Paklena naranča' Stanleyja Kubricka. 

Kazalište + film

Da ne otkrivamo previše, a možda do ovog trenutka već i jesmo, scenski i kostimografski pristup Ane Savić Gecan je simboličan – od bundi, haljina i odijela do donjeg rublja i havajskih košulja, uz neizmjernu bjelinu i vanjsku čistoću napadača. Rasvjeta je na trenutke dojmljiva, pogotovo u maničnom dijelu gdje se odaje počast Hanekeu i njegovom izboru pjesme 'Bonehead' od Naked City u uvodnim sekvencama filma 'Funny Games'. U ostatku 'Bogova' glazba ostavlja dojam napetosti i iščekivanja, ali nikad ne preuzima primat nad glumačkim kreacijama. Uloge su žive, ekspresivne, ponajprije kod novih glumaca u ansamblu HNK, koji su sigurno imali dodatni motiv za dokazivanjem. Svi ostalih ih prate u stopu, a s obzirom da je predstava gledana na premijeri, kemija među njima može biti samo bolja pa da se isprave i manje nesigurnosti koje je sa sobom vukla ova izvedba.

Ono što se čini problematično je previše toga u premalo vremena. Matanić je išao na eksplozivnost, ponekad i prebrz rez skokom u sporiji tempo što je dovelo do amplituda koje su remetile ritam predstave. Ipak, ono što je čini inovativnijim od onoga što smo imali prilike do sada gledati u HNK u Varaždinu su režijski postupci koji su motivirani Hanekeom, a djelomično razvijeni između redatelja i glumaca tijekom produkcije. Matanić nije odustao od svoje filmske i televizijske prošlosti (i sadašnjosti) pa je unošenjem elemenata kamere dao publici još jedan pogled na ono što se događa na sceni, ali i na neki način daje kritiku društva u kojem je sve potrebno snimiti inače se nije dogodilo. 

Ne možemo se oteti dojmu da su 'Bogovi' nešto drugačije na Velikoj sceni varaždinskog Kazališta, a jedino što je bilo približno slično proteklih godina su projekti Romana Nikolića 'Pazi na prazninu' (2020.) i Penovićev 'Hrvatski bog masakra' (2021.).

S obzirom na vrlo siromašnu sezonu u HNK u Varaždinu zbog svima dobro poznatih razloga, 'Bogovi' se mogu dočekati kao osvježenje - kao varaždinska predstava usmjerena na tendencije koje se više vežu uz zagrebačka kazališta, a samim time daje se pogled prema modernim europskim dramskim ostvarenjima. Istina, novo poglavlje za Kazalište tek je svanulo, ali ako se po jutru dan poznaje…