Vijesti / Kultura

Teatar u P4

INTERVJU S REDATELJEM 'Proba Pirandella' u četvrtak otvara Teatar u P4

INTERVJU S REDATELJEM 'Proba Pirandella' u četvrtak otvara Teatar u P4

Predstava je diplomski ispit redatelja Vanje Jovanovića na Odsjeku kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Kroz programsku aktivnost TP4 - Teatar u P4 cilj je pokrivati teme koje zanimaju mlađu publiku, ali i podržavati mlade glumce i glumice, redatelje i redateljice, kazalištarce i kazalištarke! Dokaz tomu je i predstava “Proba Pirandella” kojom u četvrtak, 8. rujna s početkom u 20 sati na sceni Gllugl otvaramo TP4 jesen.

Predstava je diplomski ispit redatelja Vanje Jovanovića na Odsjeku kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jovanović je prvo diplomirao glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a nakon nekoliko godina radnog iskustva kao glumac i lutkar upisao je studij kazališne i radijske režije na ADU.

Uoči gostovanja predstave “Proba Pirandella” u P4, voditelj TP4 programa Tim Hrvaćanin razgovarao je s redateljem Vanjom Jovanovićem o položaju mladog glumca na kazališnoj sceni u Hrvatskoj danas, razlici između institucionalnog kazališta i nezavisne scene te o Vanjinom dosadašnjem umjetničkom radu.

Predstava “Proba Pirandella” nastala je prema jednom od najslavnijih dramskih tekstova svih vremena, “Šest likova traži autora”  Luigija Pirandella. Zašto si odabrao taj predložak za svoj diplomski ispit? Što je u Pirandellu zanimljivo u današnje vrijeme?

Iskreno, Pirandellov tekst došao je nakon što sam napravio pripremu/koncept za ovu predstavu. U svakom tekstu možemo pronaći nešto što komunicira s današnjim vremenom, ali u ovom slučaju tekst “Šest likova traži autora” poslužio je kao dramski predložak kojim se bavi glavni protagonist. Uglavnom, da ne kompliciram već dovoljno kompliciran koncept, htio sam postaviti predstavu u kojoj redatelj s glumcima postavlja predstavu, a bilo mi je interesantno da predstava koju redatelj postavlja s glumcima bude baš Pirandellovih “Šest lica” u kojemu redatelj postavlja predstavu s glumcima… Tako da imamo predstavu u kojoj redatelj postavlja predstavu s glumcima u kojoj redatelj postavlja predstavu s glumcima… Unutar koje se pojavljuju likovi koji žele s redateljem i glumcima postaviti predstavu o sebi… Mislim da je jasno…

Osim Pirandella, jedan od predložaka za predstavu je “Mit o Sizifu” Alberta Camusa. Koje su to dodirne točke između Pirandella i Camusa koje su ih spojile u ovoj predstavi?

U ovom pitanju mogu nekako lakše odgovoriti na prethodno pitanje. Ova predstava govori o umjetniku, odnosno o jednom procesu stvaranja umjetničkog djela. Kao i svako ljudsko biće, i naš protagonist/umjetnik može se povezati s likom Sizifa koji je po kazni osuđen na guranje kamena, a opet unutar besmislenosti vlastitog života pronalazi motivaciju koju Camus imenuje kao – nadu. Ono što ova predstava propituje upravo je apsurdna pozicija umjetnika koji u svom umjetničkom stvaralaštvu pronalazi nadu i uspijeva povjerovati da ono što ostavlja iza sebe možda negdje, za nekoga, nekada i bude imalo smisla.

U predstavi igraju mladi glumci koji još uvijek studiraju na Akademiji dramske umjetnosti ili su relativno nedavno završili studij - Tin Rožman, Tea Harčević, Igor Jurinić, Jan Novosel, Hana Kunić i Goran Vučko. S obzirom na to da si i ti počeo kao glumac prije nego što si prešao u redateljske vode, kakva je pozicija mladog glumca na kazališnoj sceni u Hrvatskoj danas?

Često me u intervjuima pitaju baš o poziciji glumca danas pa se već osjećam čangrizavo jer svaki put odgovorim da je užasna… Nažalost i dalje to mislim. I dalje se ništa nije promijenilo. Štoviše, što vrijeme ide dalje, to je mladom glumcu u Hrvatskoj sve gore. I dalje godišnje s akademija izađe previše glumaca, i dalje nema sigurnog zaposlenja, i dalje su sredstva koja dodjeljuju ministarstvo i gradovi svake godine sve niža, a otvorene audicije gotovo da ni ne postoje. Ne znam… Mogu se žaliti koliko hoću, ali ne vidim rješenje.

Zašto si se iz glume prebacio u režiju? Što ti režija omogućuje u odnosu na glumu i lutkarstvo?

Vrlo je jednostavno, prestao sam osjećati potrebu i zadovoljstvo bivanja pred publikom. Ono što mi je nekoć stvaralo najveću sreću i motiviralo me u životu, odjednom mi prestaje biti važno. Ne znam koliko je to nekome tko se bavi nečim “normalnim” u životu blisko, ali siguran sam da svaki umjetnik barem jednom u životu prođe kroz takvu vrstu krize. Ja sam svoju krizu odlučio iskoristiti za jedan mali preokret u životu i evo me u režiji… E sad, zašto režija za razliku od glume… Režija mi pruža potpuno autorstvo. I dok sam bio u glumačko-lutkarskom svijetu, često sam pisao vlastite tekstove s tada pomalo apstraktnom željom da se to negdje i izvede. Sada, par godina poslije, to se i događa. Mala stvar za čovječanstvo, velika za mene…

Akademiju dramske umjetnosti upisao si nakon što si nekoliko godina radio kao glumac i lutkar u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci. Na koji način su ti glumačko i lutkarsko iskustvo pomogli u režiji?

Pomogli su mi toliko da se u većini svog režijskog posla oslanjam isključivo na svoje glumačko i lutkarsko iskustvo. To je jedna moja specifičnost kao redatelja i to prepoznaju glumci s kojima radim. Siguran sam da, što se tiče mog ostalog znanja, neki drugi suradnici malo pate, ali glumcima je uvijek okej. Zato uvijek imam dobre suradnike pa s njima nadomjestim i neke stvari koje mi možda slabije idu…

Veći broj predstava koje si radio bile su tvoji autorski projekti - “Kiša” u GKL Rijeka, “Caffe Kraljevstvo” u Kazalištu lutaka Zadar, “Mala zabava” u Teatru &TD, no režirao si i tekstove “Čovjek jastuk” Martina McDonagha u kazalištu Gavella i “Smrt trgovačkog putnika” Arthura Millera u Kazalištu Virovitica. Koje teme te privlače kao redatelja? Od čega krećeš kada počinješ rad na predstavi?

Uvijek krećem od nečega što me se osobno tiče. U kazalištu, kao i u životu zanima me sve što je ljudsko. Ako je netko popratio moj dosadašnji rad može primijetiti da je gotovo uvijek u fokusu lik, a ne neka određena društvena tematika. Nas se kao osobe može ticati beskrajno puno tema, ali mene zanima kako određeni čovjek (najčešće ja osobno) reagira na određeni vanjski podražaj, bili to ljubavni odnosi, poslovni odnosi, seks, politika, smrt ili samo svijet koji ta osoba doživljava na određeni način. Valjda taj fokus na lika isto vučem iz svoje glumačke pozadine.

Kao što sam spomenuo u prethodnom pitanju, kao redatelj radio si u institucionalnim kazalištima poput Gavelle, GKL Rijeka i Kazališta Virovitica, ali i na nezavisnoj sceni u Teatru &TD i Teatru Puna kuća. Koja je razlika između institucionalnog kazališta i nezavisne scene? Koje su prednosti, a što nedostaci jednog i drugog?

Inače je neko uvriježeno mišljenje da te institucija umjetnički uvjetuje i guši, a nezavisna scena otvara umjetničke vidike, stvara neke nove estetike koje se postepeno institucionaliziraju. Možda je nekada bilo tako, ali definitivno više nije. Radio sam u instituciji i nitko me nikada nije umjetnički uvjetovao. Ako sam i dobio uvjete, onda su oni bili produkcijske prirode gdje se nešto moglo ili nije moglo platiti, što je na kraju krajeva i posao producenta/ravnatelja kazališta. E sad, kod rada na nezavisnoj sceni... Novci koje nezavisna scena dobije od ministarstva i grada su toliko mizerni da organizacije bez sponzorstava u pravilu ne mogu platiti ni najam prostora za premijeru, a kamo li prostor za dva mjeseca rada, honorare svim suradnicima i još na to sve plaćati ogromne poreze… Tako da nezavisna scena opstaje isključivo na entuzijazmu kazališnih umjetnika, što s vremenom debelo iscrpljuje. Valjda i na nezavisnoj sceni kao Sizif pronalazimo neku nadu… Ili se samo lažemo… Ili smo mazohisti… Ne znam, sretno nam bilo.

Ulaznice za predstavu “Proba Pirandella” mogu se podići radnim danom od 10 do 14 sati u P4, na 1. katu (dvorišni ulaz) ili na dan predstave sat vremena prije početka predstave. Preporučena donacija je 20 kuna.

Najnovije

Reci što misliš!