Iskrena i hrabra priča, prožeta humorom, o tome kako zavoljeti, izgubiti, pustiti pa zacijeliti. Razgovarali smo s autoricom...
‘Svaka kokoš može napisati knjigu’ književni je prvijenac
Tanje Miličić, izašao proteklih dana u izdanju
varaždinske nakladničke kuće Sakcinski Media.
Riječ je o romanu koji se temelji na autobiografskim elementima i
objedinjuje neke birane fragmente sjećanja iz života autorice.
Moglo bi ga se okarakterizirati ljubavnim romanom, no možda je
preciznije reći da je to – roman o jednoj ljubavi. Kako u njegovu
predstavljanju piše urednica Jelena Đorđević,
‘ova nas priča iskreno, otvoreno i toplo uči kako zavoljeti,
izgubiti, pustiti što sudbina okrutno oduzme, zacijeliti i iznova
živjeti’.
Dopadljivost pripovjedačkog stila Tanje Miličić zarazna je, i to
bi podjednako mogao prepoznati i ženski i muški dio publike. Iz
opisanih prizora pršti životnost i lakoća, a tome u prilog idu i
zgodno iskorištene razlike u mentalitetu i jeziku između
hrvatskog sjevera i juga. Radnja se, naime, zbiva dijelom na
Braču, dijelom u Varaždinu.
Središnji trenutak priče donosi nagli obrat, potresan i
uznemirujuć. Ta životna prekretnica praćena je i promjenom u
pripovjedačkom stilu. Dotadašnje neopterećeno i duhovito
pripovijedanje – što se zrcali i u samome naslovu – biva
zamijenjeno zrelijim i ozbiljnijim modusom, a lepršavost i
lakoća, odlike kojima se može opisati doživljaj prvog dijela
romana, pod utjecajem životne tragike transformiraju se u,
okolnostima primjeren, mračniji tonalitet. Pritom priča jednim
malim dijelom zalazi čak i u područje fantastike.
Tanja Miličić rođena je u Varaždinu 1979. godine. U rodnome gradu
završila je osnovnu i srednju školu, nakon čega na Fakultetu
političkih znanosti u Zagrebu diplomira novinarstvo. Osim kao
novinarka, radila je i kao urednica u izdavačkoj djelatnosti. Sa
sinom i kćeri živi u Varaždinu. S Tanjom Miličić porazgovarali
smo o njezinoj prvoj knjizi.
Nakon čitanja ovoga romana odmah se nekako nameće
sljedeće pitanje: je li pisanje ove priče za Vas imalo
terapeutsku ulogu?
Na neki način, da. Možda najviše u samome početku pisanja, jer,
budući da se pisanje rasteglo na deset godina, u vrijeme kada sam
je završavala, nisam više na taj način njoj pristupala. Tako da
ne gledam na nju više kao na terapiju, nego kao na nešto što je
ostalo zabilježeno na papiru i ostaje mojoj djeci. Osim toga,
kada bi pisanje autobiografske knjige u potpunosti odigralo
terapeutsku ulogu i obavilo posao nekog konačnog iscjeljenja,
vjerujem da bi svatko od nas iz nekih svojih razloga pisao neku
svoju knjigu. A to se ipak ne događa.
Kako je i kada došao poriv za pisanjem? I što je sve
trebalo napraviti da se od tih početaka dođe do zaokružene
knjige?
Okidač za prve stranice definitivno je bio prvi tragičan događaj
u mome životu, do danas još uvijek najtragičniji događaj moga
života. Oko šest mjeseci nakon toga sjela sam za računalo i
počela pisati, napisavši u par dana dvadesetak stranica. Ostavila
sam to tako u računalu, vjerovali ili ne, godinama. Život se
događao, intenzivno i burno, a ja nisam ni razmišljala o daljnjem
pisanju. Povremeno bi me jedan blizak član familije pitao što je
s mojom knjigom i mislim li ikada nastaviti pisati. Prošlo je
punih sedam godina do trenutka kada sam se ponovno vratila tom
dokumentu na računalu, snimljenom pod nazivom ‘Svaka kokoš može
napisati knjigu’. Pa sam rekla: ‘OK, ajmo sad nešto od
toga i napraviti’. Kao što vidite, naslov nisam
mijenjala, onakav kakav je bio na početku, takav je i otišao u
tisak.
Kako je to izgledalo kad ste, s tim odmakom od sedam
godina, bacili pogled na napisano?
To što sam do tada napisala izgledalo mi je prilično bezveze. U
sedam godina osoba sazrije i, osim toga, postoji taj vremenski
odmak. Kombinacija tih dviju stvari najviše mi je pomogla da
dovršim roman. Jedan mudar čovjek rekao mi je da je strpljenje
najvažnija stvar. Sve mi se više čini da je upravo tako. Bilo mi
je lijepo pisati ovu knjigu, uživala sam u tomu.
Kako je izgledao proces rada na knjizi? Imate li neke
svoje spisateljske rutine?
Uglavnom sam ovaj roman pisala u kasnim večernjim satima, a
ponekad bi se i danju bacila na posao, ovisno o dnevnom
rasporedu, roditeljskim obavezama. Nakon tih sedam godina
‘ležanja u ladici’, u samo mjesec i pol dana napisala sam knjigu.
No ta prvotna verzija bila je tekstualno dvostruko deblja od ove
konačne verzije koja je sada pred vama. Knjigu sam privela kraju,
poslala nekim ljudima radnu verziju, dobila vrlo pozitivne
komentare, ali ja nisam bila zadovoljna. Prvi i drugi dio knjige
razlikovali su se u stilu pisanja i još nekim elementima i,
koliko god se trudila, nisam ih nikako uspijevala uskladiti. Bilo
je više razloga za to. Tada sam shvatila da je prilično teško
biti dobar pisac i da teško da svaka kokoš’ može napisati dobru
knjigu. Ponovno sam tekst ostavila da odleži. Ovaj put je to
ležanje u ladici trajalo ipak nešto manje – dvije godine. Nakon
toga sam je dovršila u potpunosti, u samo par intenzivnih radnih
dana, izbacivši sve suvišno i ostavivši neke dijelove po strani,
moguće za neke nove naslove u budućnosti. Ovaj put bila sam
sigurna da radim pravu stvar.
Što je u tom procesu bilo najteže?
Mukotrpno je bilo ne toliko pisanje koliko ‘brušenje’ napisanog.
Željela sam dobiti jednostavan, čist stil, ali do toga je trebalo
doći. Mislim da sam uspjela, jer da nisam, ne bih pristala na to
da knjiga ugleda svjetlo dana. Naravno, i lektori i urednici
odigrali su ovdje svoj dio posla, ali vjerujem da sam
najkritičnija i najzahtjevnija prema samoj sebi bila upravo ja.
Kako je izgledala suradnja s nakladnikom i
urednicom?
Kako sam godinama radila u izdavaštvu, vrlo često kao urednik na
zahtjevnim izdanjima, htjela sam i kod izdavanja svoje knjige
držati cijeli proces pod kontrolom. Mislila sam ‘k vragu, neću
valjda sad zeznuti na svojoj knjizi’. Ovom prilikom moram
zahvaliti nakladniku Vitomiru Staneku, koji je
bio dovoljno inteligentan da shvati zašto je to bilo tako i zašto
želim imati stvari pod kontrolom (premda sam ga ponekad sigurno
poprilično živcirala) te dovoljno oprezan da mi kaže da su
potrebne neke uredničke intervencije koje se neće raditi bez mog
znanja. Naime, s obzirom da je moja priča vrlo intimne prirode,
Vitomir je rekao: ‘Slušaj, znam da si jako osjetljiva na svaku
napisanu riječ, znam da si jako osjetljiva na ovu knjigu i jasno
mi je zbog čega, nećemo mijenjati ništa bez tvog znanja, ali
potrebne su još neke uredničke intervencije’. Iskreno,
njegovo razumijevanje mi je jako mnogo značilo. Mislim da smo svi
zajedno prilično dobro stvar priveli kraju.
Tijekom svoje karijere radili ste i kao novinarka, o čemu
se može čitati i u knjizi. Je li to iskustvo imalo utjecalo na
rad na knjizi?
Ono novinarsko u meni žudilo je za naslovima izvučenima iz svakog
novog poglavlja. Drago mi je da moj roman ima malo i tog
novinarskog štiha. Tata me pitao: ‘Pa tko ti je odabirao i
pisao takve naslove?’ ‘Pa tko bi , ja sam ih
izvukla’. Tako to rade novinari, jel’ tako?
Već u prologu može se naslutiti dolazak određenog
događaja koji će sve preokrenuti naopačke, tako da je između te
dve narativne točke ostvarena svojevrsna tenzija. No do te
prekretnice roman je lepršav, šarmantan, duhovit. Koliko je
zahtjevno iz pozicije boli bilo pisati takvim neopterećenim
stilom?
Mislim da neupućeni čitatelj teško može zaključiti do kakve će
prekretnice zapravo doći. Namjerno kažem – neupućeni čitatelj.
Osobe koje su upućene u moja životna iskustva možda već na
početku mogu naslutiti više, premda su i neki od tih meni vrlo
bliskih ljudi bili poprilično iznenađeni trenutkom u kojem je u
knjizi izveden preokret radnje. Upravo zbog naglog prekida
lepršavog, šarmantnog i duhovitog moda. Hvala na ovim
komplimentima – lepršav, šarmantan i duhovit. Volim lepršave,
šarmantne i duhovite priče i ako sam uspjela to postići svojim
autorskim glasom, zaista mogu biti sretna i zadovoljna.
Kad je riječ o osobnoj priči ovakve vrste, uvijek postoji
zamka pada u samosažaljevanje. Jeste li bili svjesni te zamke?
Koji je Vaš recept za izbjeći upadanje u nju?
Naravno da sam se u jednom trenutku spotakla i pala u tu zamku.
Zato sam naknadno precizno i pedantno ‘čistila’ tekst od suvišne
patetike. Nije je bilo puno, ne mogu reći da me povuklo u velikoj
mjeri, ali i najmanji tragovi toga bili su mi trn u oku. Odmah u
početku znala sam da ne želim patetičnu knjigu. Htjela sam realnu
priču, bez kićenja, bez pretjeranih opisa svojih emocionalnih
stanja i opisa općenito, a opet da čitatelja mogu na dobar način
uvući u nju. Htjela sam napisati knjigu koja će sadržajem, ali i
načinom pisanja, povući čitatelja da je pročita u relativno
kratkom vremenu, po mogućnosti odjednom, u jednom danu, u jednom
dahu, u jedno poslijepodne, u jednu večer. Baš me jutros dočekala
poruka u mobitelu, od osobe koja je sinoć pročitala knjigu:
‘Hvala ti da si jedan petak navečer pretvorila u stotinu slika’.
To je otprilike ono o čemu pričam, htjela sam napisati upravo
takvu knjigu, zamišljenu da ne oduzima puno vremena. Jedan petak
navečer. Jedna nedjelja ujutro. Jedna besana noć. Sudeći po prvim
reakcijama i porukama koje dobivam, uspjela sam. Ne znam koji je
recept, ali kad bih morala sama opisivati svoju vlastitu knjigu,
rekla bih da sam u određenom trenutku imala dovoljno veliku dozu
hrabrosti za izložiti neke svoje duboke emocije i odbaciti
autocenzuru. Svoju knjigu prije svega smatram hrabrom knjigom. Ne
zato što sam izuzetno hrabra osoba, jer to nisam, već zato što je
ljudima općenito teško izlagati dijelove svoje intime.
Hrvatski sjever i jug, Varaždin i Brač, odnosno razlike
između ta dva toponima – u mentalitetu, temperamentu, jeziku –
više nego uspješno ste inkorporirali u priču. Posebno je to
zgodno ispalo u poigravanju riječima dvaju narječja.
Kako kaže naš izbornik Dalić: ‘Ja sam iz Livna, ali Varaždin je i
moj grad’. Pa, eto, tako ja kažem: ‘Ja sam iz Varaždina, ali Brač
je i moj otok’. Rođena sam 1979. godine i ukupno sam 43 ljeta i
nekoliko zima i proljeća provela na Braču. Apsolutna sam
kajkavka, naravno, ali za potrebe ove knjige nije bilo potrebe za
velikom studioznošću i proučavanjem čakavštine. Brač je pod mojom
kožom pa tako i govor južnjaka, iako se njime gotovo nikada ne
koristim. Osim toga, bila sam u braku s Dalmatincem. I ja sam
napola južnjačke krvi, a tamo gdje sam, reklo bi se, malčice
‘falila’ pokojim krivim izrazom, uskočila je urednica Jelena iz
Dalmacije.
Lik Jukiše, sasvim razumljivo, dominira pričom, i to na
način da se stječe dojam da je građenje takvih likova punih
života za pisca prilično jednostavno. Je li zaista tako?
Jukiši sam zahvalila na kraju knjige ovim riječima: ‘Nisam od
tebe napravila živopisan lik, nikako. Ti si to zaista i
bio’. To je nekako najbliže istini. Takvi su likovi
odličan materijal za pisanje, da, ali ipak pisac mora s tim
‘baratati’ i nešto napraviti kako bi sve skupa imalo glavu i rep.
Ja sam se zapravo fokusirala na fragmente svojih sjećanja,
izdvojila naravno samo neke od tih fragmenata, jer nisam željela
opširan roman. Bila sam zapravo vrlo selektivna, a pišući i
sjećajući se, prolazila sam kroz razne emocije. Nije bilo lako
uopće. Ljudi koji su ga dobro poznavali kažu da sam ga
nevjerojatno dobro ‘skinula’ i oživjela. Bez lažne skromnosti, i
ja mislim da jesam.
Roman je tek objavljen, prava promocija i distribucija
tek mu predstoje, no imate li već neke povratne informacije od
čitatelja?
Roman je objavljen prije desetak dana, do promocije i
distribucije još nismo ni došli jer jednostavno nismo stigli u
tako kratkom roku sve to organizirati. Bit ću vrlo iskrena –
knjiga se prodaje van očekivanja, barem onih očekivanja sukladnih
hrvatskoj nakladničkoj stvarnosti. Iskreno da kažem, nisam
očekivala da će prve reakcije biti takve ni da će ih biti toliko
mnogo. Neki od mojih bliskih ljudi prognozirali su da će se
knjiga sjajno prodavati i predvidjeli joj svijetlu budućnost.
Možda zbog naslova ili tko zna čega. U nekoj svojoj samopromociji
željela bih samo naglasiti da, bez obzira na naslov, ovo nije
djelo chic lita. Štoviše, dobivam puno pozitivnih
komentara od muškog dijela čitalačke publike, a i neke mi žene
kažu da su se muževi udubili u knjigu više nego one. Drago mi je
zbog toga. Zahvaljujem svima koji me ‘zatrpavaju’ porukama nakon
pročitane knjige, zaista je lijep osjećaj primati sve te
komentare i osjetiti da se ljudi vesele nečijem uspjehu.
Promocija će biti uskoro, za početak u mojem rodnom gradu,
Varaždinu.
Ovo je vaš prvi roman. Što planirate za dalje? Možemo li
se u budućnosti nadati nekom novom naslovu s Vašim
potpisom?
Postoje neke ideje, ali to su trenutno samo crtice na papiru. Sad
ću se malo odmaknuti od ‘književnice u sebi’ i posvetiti se nekim
drugim stvarima, iako onaj kreativni dio mog mozga nikada u
potpunosti ne spava. Jedan od komplimenata koji sam primila je
‘tko ovako briljantno napiše svoju prvu knjigu, sigurno će pisati
još puno i još dugo’. Ne znam što donosi budućnost, ali mislim da
će sljedeća knjiga, ako ćete je ikada držati u rukama, biti
potpuno drugačijeg sadržaja nego ova. Zapravo, sigurna sam da
hoće.