Lepršavo je bilo na predstavljanju knjige Tanje Miličić.
U petak je u Gradskoj knjižnici i čitaonici ‘Metel Ožegović’
predstavljena knjiga ‘Svaka kokoš može napisati knjigu’ autorice
Tanje Miličić, u izdanju nakladničke tvrtke
Sakcinski media. O knjizi su govorili, uz samu
autoricu, profesorica Miljenka Štimec
te Kristijan Petrović u ulozi moderatora.
Predstavljanje knjige privukla je u Gradsku knjižnicu iznimno
velik broj ljudi. Zanimljivo je pritom da je među njima bilo
mnogo onih koji su knjigu već pročitali, prije same
promocije, kao što se to moglo vidjeti iz broja ruku podignutih u
zrak nakon upućenog pitanja moderatora. Razloga za to
vjerojatno ima više, no čini se da bi jedan od glavnih bio –
usmena predaja, ustvrdio je Kristijan Petrović u uvodnom
predstavljanju, rekavši kako se već sada može reći da ‘Varaždin
napokon ima besteseler’. Tome razlogu svakako valja pridodati i
zvučan autoironijski naslov, koji se možda može
iščitavati i drukčije, no time ne gubi na efektnosti.
Jedna do dominantnih riječi kojima je opisivan stil pisanja Tanje
Miličić, barem što se tiče prvog dijela njezina romana,
je – lepršavo. Prvi ju je upotrijebio upravo moderator,
naglasivši da je to ‘možda drugi put u životu’ da koristi tu
riječ, a u istome tonu nastavila je i profesorica Štimec. Rekla
je kako je riječ o djelu temeljenom
na autobiografskim zapisima te da
knjiga predstavlja spoj autoričinih fragmentarnih
sjećanja i emotivnih traganja. Između te dvije cjeline
nalazi se središnji trenutak knjige, svojevrsna prekretnica
romana. Do toga trenutka autorica se na humorističan i dopadljiv
način prisjeća niza epizoda vezanih uz nastajanje jedne
ljubavi. U drugome dijelu knjige, nakon tragičnoga trenutka koji
čini prekretnicu, ton pripovijedanja znatno je ozbiljniji. To je
tek jedna od dvojnosti koje se mogu pronaći u
djelu.
– Tu je i dualitet zemljopisnih odrednica, budući da se dio
radnje zbiva na Braču, dio u Varaždinu, što je povezano i s
ambijentalnim dvojstvom toploga juga i snježnoga sjevera. Na
to se nadovezuje dualitet mentaliteta, zatvorenijeg
sjevernjačkog u odnosu na otvoren južnjački, kao i
dvostrukost jezičnih izričaja kajkavskoga i čakavskoga – iznijela
je Štimec, osvrćući se na autoričino poigravanje jezikom
korištenjem dijalektizama i žargonizama.
Autorica Tanja Miličić rekla je da je knjigu počela pisati u
trenucima kada je rad na njoj imao prije svega terapeutsku ulogu,
no da se s vremenom to promijenilo. Govorila je o procesu rada na
knjizi, koje je trajalo nekoliko godina, prilikom čega je knjiga
zapravo gubila na obujmu. Cilj joj je bio, rekla je, napisati
knjigu koja je pitka i koja se može pročitati za jedno
poslijepodne ili večer. Sudeći po reakcijama okupljenih na
promociji, čini se kako je autorica pogodila u pravu žicu. Bilo
je i suza u publici, pogotovo tijekom izricanja zahvala, no
istovremeno je ozračje promocije bilo vedro i ispunjavajuće,
sasvim u skladu sa sadržajem knjige i načinom na koji je autorica
ispričala svoju priču. Ili, možda je preciznije reći, bilo je –
lepršavo.
U priloženoj fotogaleriji pogledajte kako je bilo u Gradskoj
knjižnici prilikom promocije.