Pogled na novu predstavu Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

U dubini svakog prijateljstva leži poneki kamenčić smutnje, mala stvar iz prošlosti koja se tijekom revizije događaja i introspekcije može izvući na površinu te napraviti tektonski pomak koji će utjecati na daljnje zajedništvo i uzajamno poštovanje građeno kroz godine i desetljeća.

Ponekad se životni putevi tako spoje da se postupci iz prošlosti ili prešućivanja u krivom trenutku preispituju u trenucima kada se to najmanje očekuje, a u 'Artu' Yasmine Reze okidač je otkriven u naslovu – umjetnost je ljudska djelatnost oko koje se vrte beskrajne rasprave, važu se strane, daju se argumenti, objekt promatranja sagledava se iz više kuteva – barem bi tako trebalo biti. Iz rasprava o umjetnosti mogu se roditi nova prijateljstva, ali i narušiti ona dugovječna.

Od 'Masakra' do 'Umjetnosti' i obratno 

Prije sedam godina hrvatsko se Narodno kazalište u Varaždinu po prvi put susrelo s Rezom i tekstom 'Bog masakra'. Crna komedija otvorila je sezonu, ali daleko od toga da to nije imalo valjanu podlogu. Reza je francuska dramatičarka koje je u devedesetima stekla prestiž, a u 21. stoljeću nastavila s objavljivanjem te osvojila brojne kazališne nagrade za svoje drame, između ostalih Olivier, Nestroy i Tony. Tada je redateljica Lea Anastazija Fleger unijela dašak svježine i 'Bog masakra' je bio sjaj u tami, ali i nakon niza godina pamtljiva predstava HNK u Varaždinu koja je nezasluženo igrala premalo puta. A od 'Masakra' do 'Umjetnosti' je očito dug put koji za radnju nove predstave vrijedi obratno. 

Scena Rogoz sada je doživjela drugu 'Rezinu premijeru' u režiji Barbare Rocco, glumice iz ansambla koja je već 30 godina na daskama varaždinskog kazališta. Kako je Rocco sama istaknula u najavi predstave, kada se odluči za režiju, odluči se za jak glumački tekst u kojem ima dosta psihološkog preispitivanja likova s točno određenim glumačkim zadacima. Rocco posljednjih godina nismo imali, barem u HNK, gledati u redateljskoj ulozi, ali nakon ove predstave, ne bi imali ništa protiv da češće dolazi s druge strane spektra.

Postavimo scenu: troje – u varaždinskoj adaptaciji to su Serge, Mara i Ivana – dugogodišnji su prijatelji. Od srednje škole, preko fakultetskih dana pa sada već do sredovječnosti neprestano se druže, izlaze, razgovaraju, zabavljaju. Sve što čini jedno prijateljstvo kod njih je prisutno u 25 godina zajedništva. Sada svatko živi u svojim stanovima, opterećen je svojim brigama, poslovnim ili obiteljskim, ali njihova bliskost nije dovedena u pitanje. Serge je relativno imućan dermatolog kojem nije problem izdvojiti 50 tisuća eura za sliku. Doduše, slika je potpuno bijela, vjerojatno je posve apstraktne duše mogu doživjeti kao umjetnost, ali sigurno nešto znači i CV cijenjenog umjetnika koji je stvarao takvo djelo. U radnju smo uvučeni upravo preko te slike i dijaloga između mirnog Sergea i temperamentne Mare. Jednostavnim, ali upečatljivim režijskim rješenjima saznajemo i njihov unutarnji svijet, iako je kod Mare situacija takva da njezina izravnost i pristup 'bez dlake na jeziku' ostavlja malo prostora za interpretaciju i to što je željela reći.

Bez trećeg

'Slika je sranje', kaže Mara, znajući da je njezin prijatelj kupio to djelo za 50 tisuća eura i da je, priznali si to ili ne, time poručila što misli o njegovom mišljenju i preferencijama u likovnoj umjetnosti. Treći lik, onaj Ivanin, priključuje se nakon tog uvoda, ali ne u sceni u kojima vidimo svo troje, već opet u četiri oka – ovaj put s Marom. Tako svaki od likova dobije prostor da komunicira s drugim, bez prisustva onog trećeg. Već se tada očituje ponašanje lika koje se razvija u ostatku 'Arta', a publika dobije uvid u ponašanje u dvoje i u grupi.  

Rocco je uloge od Rezinog originala ponešto promijenila, ponajviše što se tiče spola. U originalu Francuskinje, na sceni se nalaze tri muške uloge. Uz to, Rocco je tekst uz pomoć Marka Gregura kajkavizirala pa je domaćoj publici cijelih sat i dvadeset minuta glumačke igre kao špijuniranje i gledanje rasprava kroz prozor. Kazalište, ili barem 'Art' u ovom slučaju, može stvoriti dojam guranja nosa u tuđe probleme, a gledatelji su oni koji odobravaju ili ne odobravaju određeno ponašanje likova.

U predstavi bez junaka i antijunaka, sitne su nijanse koje odlučuju kome ćete se prikloniti pa je utoliko dobro da na sceni imate dovoljno iskusne glumce (ali i ne preiskusne) koji će iznijeti taj najveći dio tereta. Jer, na stranu vrlo jednostavna scenografija te vibrantne boje u kostimografiji, kada se kemija glumaca poklopi. Helena Minić Matanić u ulozi Mare je i dominantna i agresivna, pokazuje i privrženost i strah, ali njezin lik nema taj socijalni instinkt te on pada pod teretom 'istine'. Naravno, to nikako nije loše s obzirom na to da je Minić Matanić proizvela vjerojatno najbolju ulogu od dolaska u varaždinsko kazalište, a isto bi se moglo reći i za Marinka Leša u ulozi Sergea. Hana Hegedušić kao plaha i smotana Ivana pred udaju dostavlja moment u kojem se već nalazila u nekim prethodnim ulogama, ali ako nečiji glumački raspon poznajemo, onda je to upravo onaj njen. Ivana je balans, sredina na klackalici koja nikada nije istaknuta, ali stoji između dva karaktera kao spužva koja ublažava međusobne napade.

Čitaj Seneku 

Reza se u svojim komadima voli igrati s glumcima, dovodeći ih u toliko normalne situacije da se iz njih mora roditi iskra koja će u jednom trenutku zapaliti vatru. Tada počinje vrhunac koji do kraja drame ne blijedi, štoviše, pojačava se i traži odgovore na neočekivanim mjestima. Iskra se kod Reze najčešće pojavljuje u prvih deset minuta.

Ako govorimo o vizualnom svijetu, bijelo platno s početka priče, ili ako baš hoćete – umjetničko djelo – služi i kao prezentacija dnevnih soba likova, s njihovim preferencijama u likovnoj umjetnosti, ali i kao pokazatelj, svojevrsni foto-album Sergeovog, Marinog i Ivaninog odnosa. Za to je zaslužna Vilka Rožić, koja je uz fotografije i scenu, snimila završni video, prizor koji daje mogućnost potpune objektivne spoznaje.

Na sceni Rogoz dobili smo dramu (komediju, ako ćemo po primijećenom smijehu publike) u kojoj se zbog dijaloga, tempa i glumačkih izvedbi ističu svakodnevne razgovorne, prijateljske teme koje na površinu izbacuju duboke intimne sumnje. I nakon razgovora sumnje ostaju, ovisno od čovjeka do čovjeka, i s obzirom na to kako sami sebe doživljavamo. Možda o tome više zna Seneka, ali ne bih se zakleo da njega danas ne bi prozvali life coachom za akademike.