Proteklih dana svjetsku je premijeru imao novi film iz radionice varaždinskog trash-entuzijasta Jurice Hižaka. Ovaj film je, čini se, i najbolji i najzabavniji dosad!
U sklopu 19. izdanja Grossman Film & Wine
Festivala, koji se od 19. do 24. lipnja održavao u
Ormožu i Ljutomeru, svjetsku je premijeru imao film
‘Rifovi revolucije‘, redatelja i scenarista
Jurice Hižaka. Riječ je o pravom varaždinskom
filmu, ne samo autorski i glumački, već i s obzirom na to da su
prizori snimani na prepoznatljivim varaždinskim lokacijama.
‘Rifovi revolucije’ glazbena su komedija s primjesama horora, ali
u maniri trash estetike. Nije to neobično, s obzirom da je upravo
Jurica Hižak začetnik varaždinskog Trash Film
Festivala. O svim detaljima nastanka njegovog
posljednjeg filma, o radu s glumcima, koji su svi redom
naturščici, stvaranju glazbe, koja je važan dio filma, te
produkciji općenito, razgovaramo s autorom…
Premijera u Sloveniji
Nakon dvije pilot-projekcije, održane u Varaždinu i
Zagrebu, u Ormožu je film zapravo premijerno prikazan. Kako su se
‘Rifovi revolucije’ našli na programu Grossman Film
Festivala?
Iako smo prvobitno planirali da svjetska premijera ‘Rifova’ bude
u Varaždinu, spletom okolnosti dogodio se Grossmann. Film smo
poslali sa zakašnjenjem, ali organizatori Grossmanna su nam
progledali kroz prste i eto, uvrstili nas u program. To je ponuda
koja se ne odbija.
Koliko ti je zanimljivo to što je tvoj film bio prikazan
neposredno uoči otvorenja, kojem je nazočio legendarni američki
redatelj John McTiernan?
Dolazak Johna McTiernana je velika i uzbudljiva
vijest za sve filmaše i filmofile, a pogotovo za nas koji smo
sudjelovali na festivalu. Meni osobno njegov najdraži film je
‘Predator’, jer me podsjeća na osnovnu školu i
na sve one filmove iz osamdesetih koje smo gledali u kinu Park,
poput ‘Komandosa’, ‘Indiane
Jonesa’ i ‘Božjeg oklopa’, i koji su u
meni probudili želju za snimanjem filmova. Premijera ‘Rifova
revolucije’ u takvoj festivalskoj atmosferi, u blizini takve
filmske gromade kao što je McTiernan, je poput ostvarenja
dječačkih snova. Nekome se njegova filmografija može činiti
plitkom, ali McTiernan je filmom ‘Umri muški’
promijenio paradigmu akcijskog filma i zauzeo kultno mjesto u
povijesti kinematografije. Za razliku od dotadašnjih filmova s
nabildanim, nepobjedivim junacima, ‘Umri muški’ prikazuje
običnog, ali inteligentnog policajca koji dobiva batine, krvari i
nema situaciju pod kontrolom. Nakon tog filma dogodila se poplava
akcijskih filmova u kojima je glavni protagonist relativno
normalno građen, ranjiv, ali dosjetljiv, primjerice
‘Brzina’ (‘Speed’) i ‘Bjegunac’
(‘Fugitive’).
Respektabilan žanrovski festival
Možeš li nešto više reći o samom festivalu, po čemu je
poseban?
Na prostoru bivše države Grossmann je najvažnije okupljalište
filmaša koji se bave žanrovskim filmom. Za sve nas koji snimamo
akcijske i fantastične filmove, uz Trash Film
Festival i Festival Srpskog Filma
Fantastike, Grossmann je nezaobilazna točka. To je
mjesto gdje možete sresti najveće poznavatelje žanra poput
Borisa Proleta i Ivice
Pustičkog, (autori podcasta Filmovi s ruba), ali i
renomirane redatelje poput Kristijana Milića, Darija
Lonjaka i Milana Todorovića. Radi se o
festivalu koji je godinu dana stariji od varaždinskog Trash film
festivala i koji su pokrenuli entuzijasti poput nas iz Udruge
Trash, dakle filmofili, ljubitelji borilačkih i horor filmova.
Meni osobno ovo je drugi film na Grossmannu – prvi je bio
‘Overpunishment’, prije 14 godina kad je
Grossmann bio relativno nepoznati festival. U međuvremenu
Grossmann je ugostio mnoge velike face, primjerice
Roberta Englunda, glumca koji je utjelovio lik
Freddyja Kruegera, i narastao je do
respektabilnih dimenzija. Već sama činjenica da McTiernan otvara
festival govori nam da se radi o najjačem festivalu u ovom dijelu
Europe.
Incident na svadbi
Kada se rodila ideja za ‘Rifove revolucije’, kako je sve
počelo?
Ideja za Rifove rodila se jedne večeri 2011. godine kad smo
Gale (Tihomir Galevski, u filmu
Kenny Lee Jones, op.a.) i ja pijuckali pivu i
razgovarali o incidentu koji se desio na jednoj lokalnoj svadbi.
Naime, na tu svadbu su navodno upali ljudi iz
ZAMP-a i praktički je prekinuli na pola sata
kako bi napravili popis izvođenih pjesama i zatim izdali račun. U
zezanciji smo konstatirali da je sljedeći korak uvođenje
crnokošuljaških odreda koji će mlatiti ulične svirače. Ta
dosjetka o paramilitarnoj postrojbi koja globi ulične svirače
učinila mi se brutalnom, ali i vrlo filmičnom. Potom sam se
zapitao: tko bi se mogao oduprijeti takvom glazbenom fašizmu?
Jedini logičan odgovor bio bi: savršeni rokenrol bend koji stvara
100 posto originalnu glazbu. Tako sam smislio fiktivni
heavy-metal bend Razor Jet čiji gitarist
Ray
Coduymix (Marko Denac, op.a.)
stvara genijalne melodije i dotad nečuvene rifove. Štoviše, Ray
Coduymix je gitarist koji slušateljima daje natprirodnu snagu
kako bi se oni mogli boriti protiv režima.
Da bi iz takvih premisa mogao nastati scenarij potrebno je znati
još samo jedno: koja je slaba točka rokenrol muzičara? Kako
uništiti glavne protagoniste odnosno njihov ‘rokenrol mojo’? Tu
na scenu stupa Niniva (Aranka Oreški,
op.a.), sestra dr. Zempa i
vlasnica producentske kuće ironičnog naziva Sloboda Records, koja
shvaća da se rokenrol hrani bijesom i da se rokere može uništiti
jedino potpisivanjem ugovora, komercijalizacijom i
razvodnjavanjem njihove glazbe. Stoga ona predlaže da se Razor
Jet pretvori u boy-band.
Na taj način došao sam do odgovora na drugo pitanje koje se
provlačilo kroz moje odrastanje kao tipična mladenačka tema
studentskih rasprava: što je istinski rock, a što komercijalna
glazba odnosno pop? Naime, povijest glazbe je prepuna muzičara
čije rane radove prepoznajemo kao genijalne, beskompromisne i
žestoke, ali koji su se s vremenom promijenili, komercijalizirali
i čiji zvuk je ‘omekšao’. Odlučio sam taj stereotip ubaciti u
scenarij i sve zajedno prikazati kao urbanu verziju dr. Fausta
koja se zbiva u bliskoj, i pomalo distopijskoj, budućnosti.
Malo-pomalo stvarala se rokenrol bajka sa cijelom paletom likova
koji se bave glazbom na ovaj ili onaj način; bend stvaranjem
glazbe, Niniva produkcijom, a Zemp naplatom glazbe.
Tomislav Šipek kao dr. Zemp
Lik dr. Zempa, kojeg odlično igra Tomislav Šipek, je
posebno živopisan. Kako je on dobio svoj konačan oblik?
Kako bih cijelom filmu dao atmosferu budućnosti i kako bih lik
dr. Zempa učinio zanimljivijim, odlučio sam ga prikazati kao
kombinaciju čovjeka i robota. Postupno sam stvarao pozadinsku
priču o nesreći koja ga je učinila tako osakaćenim i okrutnim. U
toj nesreći, o kojoj ne znamo detalje, dr. Zempu je stradalo
gotovo cijelo tijelo. Njegova glava nasađena je na robotsko
kućište koje klizi na kotačićima, a izgledom podsjeća na
juke-box. Kućište koje asocira na ‘plaćanje pjesama’ ujedno je i
vizualizacija njegove moralne nakaznosti. Taj element cijelom
filmu daje dozu bizarnosti, ali on nije ovdje samo radi humora
ili radi vizualnog efekta – Zempov hendikep je važan pokretač
radnje. Naime dr. Zemp želi ponovo osjetiti seksualni užitak,
stoga pred znanstvenika Volksa (Zvonimir
Plavec, op.a.) stavlja zadatak da mu ugradi ‘dugme
užitka’. S obzirom da je takav projekt vrlo skup, dr. Zemp
povisuje glazbeni porez, mobilizira snage, podiže razinu terora i
na taj način podjaruje nezadovoljstvo građana. Drugim riječima,
samo postojanje agencije nije problem, već je problem to što se
na čelu agencije nalazi frustrirani čovjek koji iskorištava svoju
poziciju, podiže glazbene namete pod izlikom da želi očistiti
grad od pirata, a novci mu ustvari trebaju za vlastito
zadovoljstvo.
Scenarij stajao u ladici
Scenarij je, dakle, godinama ležao negdje u ladici, kako
se poklopilo da ga izvadiš i kreneš snimati?
Radi ovog filma Matko Mesić i ja smo 2012.
godine osnovali tvrtku Niniva j.d.o.o. te otišli u Beograd na
pitching sa Lorisem Curcijem, producentom
Todorovićeve ‘Zone mrtvih’. Međutim, prvobitna
verzija scenarija imala je previše likova, sporednih i
spektakularnih scena, odnosno bolovala je od jedne tipične
bolesti – od pomanjkanja fokusa. Na tu činjenicu mi je ukazao
Tomislav Zajec, profesor dramaturgije s ADU-a,
kojeg sam 2013. upoznao na Blankovoj filmskoj školi. Pročitavši
scenarij, on je konstatirao je da je priča zanimljiva i da ima
potencijala, ali da je tek na pedesetoj stranici shvatio tko je
glavni lik. Uz to, scenarij je bio odbijen na par natječaja pa
sam ga stavio u ladicu i bavio se nekim drugim stvarima. Firmu
smo ugasili nakon nekoliko sudskih kazni koje sam platio jer
nisam na vrijeme predao papire na Finu. Ali u podsvijesti mitska
priča o Razor Jetu malo-pomalo se kristalizirala, nebitni likovi
su izblijedjeli, a Razor Jet je od četveročlanog benda postao
trio. Postupno sam došao do priče koja se može ispričati u tri
efektne rečenice. Također, postalo mi je jasno da to zapravo mora
biti glazbeni film – ili glazbena komedija ili mjuzikl.
Međutim, ključna stvar se dogodila 2019. godine. Bio sam pri
kraju s doktoratom i čekao sam odluku o datumu obrane i taman mi
je uletio Tomislav Šipek, predsjednik udruge
Trash, s prijedlogom da ‘napokon snimimo taj film o Zempu’.
Pretpostavljam da smo obojica osjetili da je kucnuo čas da se to
snimi. Meni je trebao novi ambiciozni cilj i bio sam željan
snimanja, a on je obećao da će glumiti Zempa. S obzirom da je
uloga doktora Zempa prvobitno i bila pisana za njega, činilo mi
se – sad ili nikad! U svijetu bezbudžetne produkcije najbitniji
su glumci i ako imaš glumce koji su spremni izgurati film do
kraja, treba se baciti naglavačke, uzeti kameru i snimati. Kadar
po kadar, scenu po scenu.
Prvi kadrovi u veljači 2020.
Kad su snimljeni prvi kadrovi?
Prvi kadrovi su snimljeni u veljači 2020. Naime, nakon spomenutog
razgovora, paralelno s pripremom obrane doktorske disertacije,
pripremao sam songove za film i tražio glumce za film. Kad su
Marko Denac, Dario Žagar (igra lik
Goblentza) i Tihomir Galevski
pristali na svoje uloge, upalilo se ‘zeleno svjetlo’ na semaforu
i dogovorili smo prvo snimanje za veljaču 2020. Trebalo je
definirati kostime za ‘zemp-zemp trouperse’, napraviti robotsko
kućište za dr. Zempa, pronaći glazbenog producenta i snimiti
barem dvije pjesme do veljače. Jedan od najsretnijih momenata
zbio se kad su me Gale i Hax (Hrvoje
Horvatić, op. a.) u Rogozu upoznali s Arianom
Pehardom. Arian je, naime, multiinstrumentalist, čovjek
koji može sam samcat aranžirati pjesmu, napraviti bubnjeve,
solaže i donijeti gotov finalni proizvod. S obzirom da se ovdje
radi o glazbenom filmu, značaj takvog producenta je nemjerljiv.
Arian se smjesta bacio na posao i napravio aranžmane za songove
‘Riffs of Revolution’ i ‘Lord of the
Game’. Osim toga, komponirao je i snimio muzički ‘score’
odnosno pozadinsku glazbu za većinu najvažnijih scena u filmu.
Još jedna sretna okolnost bila je to što je Zvonimir
Plavec kao ljubitelj fantastike znao
ljude-koji-znaju-ljude te nam je preporučio Filipa
Majcena, vrlo talentiranog kostimografa i prop
dizajnera, poznatog ljubiteljima cosplaya koji posjećuju
konferencije poput Istrakona i Sferakona. Filip je, osim
fenomenalnog oklopa dr. Zempa, izradio štitove za zemp-zemp
trouperse i dvoja zatvorska vrata za scenu ‘bijeg iz zatvora’.
Glazba bitan dio filma
Možeš li nam reći nešto više o odluci da snimate glazbenu
komediju?
Kao što sam već spomenuo, scenarij je na neki način diktirao i
atmosferu filma i sam žanr. Ako u filmu postoji bend, onda taj
bend mora svirati svoje pjesme. Ako radimo priču o genijalnom
muzičaru Rayu Coduymixu, onda moramo imati barem pet songova koje
će on u filmu svirati ili čak skladati. Tako da se samo od sebe
nametnula činjenica da snimamo glazbenu komediju. Međutim, to me
nije plašilo nego au contraire – meni su glazbeni filmovi
oduvijek bili ‘guilty pleasure’. Recimo ‘Kosa’
od Miloša Formana mi je bila jedan od najdražih
filmova. Zatim ‘Briljantin’, ‘Annie’, ‘Moje pjesme moji
snovi’, sve su to filmovi koje sam gutao kao klinac. U
kasnijoj fazi sam otkrio Jacka Blacka i njegove
genijalne filmove ‘School of Rock’ i
‘Pick of Destiny’. Ipak mislim da su dva filma
bila presudna: ‘Get Him To The Greek’ i
‘Walk Hard’. To su komedije, ali glazba u tim
filmovima je magična i funkcionira sama za sebe. Međutim,
glazbeni film ima jedno pravilo – glumac koji pjeva u filmu
zaista mora otpjevati pjesmu. Ako u filmu vidimo Kennyja da
pjeva, onda to zaista mora otpjevati glumac koji će glumiti
Kennyja. Tu se kao jedino ispravno rješenje nametnulo da Kennyja
glumi jedan od najboljih vokala varaždinske scene Tihomir
Galevski Gale, koji je i sam režirao nekoliko filmova,
ima šoumenske sposobnosti i idealan je za ulogu flambojantnog
Kennyja.
Glazba zaista dominira filmom, jesu li sva glazbena
rješenja rađena baš za film ili je riječ o pjesmama koje su već
ranije nastale?
Napraviti songove ciljano za film zvuči ambiciozno, ali nije
nemoguće. S obzirom da sam nekoć davno imao autorski bend, bilo
je dosta starih materijala koji nikad nisu bili snimljeni, a
imali su potencijala. Neke pjesme su imale osnovnu melodiju i
poludovršene tekstove, ali su dobro poslužile kao temelj – recimo
od pjesme ‘Kult’ je nastala pjesma
‘Riffs of Revolution’. Ta pjesma u mojoj izvedbi
zvuči tako-tako, ali kad je Arian Peharda napravio aranžman i kad
je Gale to otpjevao, odjednom je dobila skroz drugačiju, puno
moćniju zvučnu sliku. Neke od pjesama su rađene od nule,
primjerice pjesma ‘For you I’m ready to change’.
Tu smo Arian i ja imali zeznuti zadatak – napraviti pop-pjesmu
koju Razor Jet izvodi nakon potpisivanja “đavoljeg ugovora”.
Arian je ubacio autotune i jedan trendy zvuk koji danas često
čujemo na radiju. Mislim da je pjesma ispala čak malo predobro s
obzirom da smo prvobitno htjeli napraviti nekakav grozan
generički pop.
Tea Lovreković i Jurica Hižak u duetu
Kako je publika reagirala na glazbu iz filma?
Po rezultatima ankete u zagrebačkom kinu Tuškanac,
najprihvaćenije pjesme su ‘Riffs of Revolution’ i upravo
spomenuta ‘For you I’m ready to change’. Također, jedna od
zapaženih je i pjesma ‘Sailor’, koja datira čak
iz 1994. godine. Tu pjesmu sam godinama htio snimiti, ali nikad
nije bilo prilike. Ta pjesma je spora i ima gothic ugođaj i
činilo mi se da nije prikladna za film. Naime, Razor Jet je
hard-rock i logično je da izvodi muziku koja je brza, žestoka i
stihovima oponira establishmentu. Logika je bila sljedeća: ako
‘Sailora’ stavimo u film, onda je bolje da ga ne izvodi Razor Jet
nego netko drugi. U konačnici, odlučio sam se na varijantu da u
filmu Ray sklada ‘Sailora’ na klaviru, ali nije zadovoljan, stoga
trga papir s notama i baca ga na pod. Međutim, njegova
cura/groupie Hellen (Tea
Lovreković, op.a.) uzima partituru, prisvaja pjesmu i tu
nastaje jedna paralelna radnja koja će postati značajna pri kraju
filma. Na taj način, moglo bi se reći, i sam izbor pjesama
utjecao je na fabulu. Konačna verzija pjesme je iznad svih mojih
očekivanja. Tea je toj pjesmi dala novu širinu i sad mi se čini
kao stvorena za duet.
Čini se da ima potencijala i za jedan poseban soundtrack
s glazbom iz filma…
Svakako planiramo objaviti soundtrack. Osim songova koje izvodi
Razor Jet, na soundtracku će biti i teme koje je Arian
skladao specijalno za neke likove, konkretno za
Zempa i Franka Mulleta. Mislim
da će ljubitelji alternativne rock glazbe biti jako zadovoljni
kad soundtrack izađe na jesen. Napomenut ću još samo da uz
Ariana, dio glazbe potpisuju Jura Ščapec, zatim
grupa Seine, švedski bend
Therion, a jednu pjesmu je otpjevao i poznati
varaždinski pjevač Neven Stipčić. Varaždin je i
inače poznat kao grad glazbe, a ovaj film je još jedan dokaz tome
u prilog.
Glumci neki provjereni, neki novi
Kako si birao glumce?
Što se tiče glavnih uloga, birao sam iskusne i provjerene
naturščike koji su već glumili u mojim prijašnjim filmovima. Tu
prvenstveno mislim na Tomislava Šipeka, ali i na
supertalentiranog Marka Denca, koji je imao
najteži zadatak – glumiti glavnog pozitivca, Raya. Glavni
pozitivac mora ima dozu misterioznosti, snage, ranjivosti, mora
ima smisla za tajming i mora držati publiku budnom cijeli film.
Denac je to odradio u svom stilu, frajerski i samozatajno.
Naravno, bilo je tu i novih ljudi koji nikad prije nisu glumili,
poput Aranke Oreški, Tee Lovreković i
Branka Detelja, ali intuicija mi je govorila da
su dobar izbor. Neke dijelove scenarija sam izmijenio i neke
uloge sam prilagodio da budu u skladu s temperamentom glumaca.
Neki glumci su se jednostavno ‘potrefili’. Recimo, Tea je imala
iskustva sa svijetom šoubiznisa jer je nastupala u emisiji The
Voice i savršeno se uklopila kao Hellen, groupie koja ima
pjevačke ambicije. Miro Dragičević je bio
odličan izbor za ujaka Franka jer je kao najstariji i
najsmireniji član glumačke postave odražavao upravo tu mentorsku
energiju koja vodi Raya.
Jesu li glumci koji glume članove benda svi glazbenici i
znaju li svirati svoje instrumente?
Denac i Gale su folkloraši i znaju ponešto odsvirati, ali daleko
je to od virtuoznosti Razor Jeta. Međutim, to nije problem jer
gledatelj ne može razlučiti koje oni akorde hvataju. Najveći
problem castinga bio je odabir bubnjara jer smo tražili glumca
koji zaista zna bubnjati. Sviranje gitare može se ‘fejkati’,
odnosno kamera ‘ne vidi’ položaj prstiju, ali lupanje bubnjarskim
palicama se jako dobro vidi, osobito na velikom platnu. Bilo je
jasno: glumac koji će igrati ulogu Jethra mora biti pravi bubnjar
i mora naučiti sve songove koje ćemo Arian, Gale i ja snimiti.
Krajem 2019. uspjeli smo pronaći Bornu Barića,
izvrsnog bubnjara koji je usto i spreman glumiti. Tako smo
zaokružili osnovnu glumačku ekipu i bacili se na snimanje.
Gluma Meseka i Detelja šokirala publiku
Jesu li glumci ispunili tvoja očekivanja?
Većina glumaca me zbilja ugodno iznenadila, većina je redovno
dolazila na ‘čitanje scenarija’, i na samom čitanju su mijenjali
scenarij na bolje ili su nas motivirali da neke stvari
izmijenimo. Nataša (Nataša Kubiček,
producentica, u filmu igra lik Natashe,
op.a.) i ja smo masu dijaloga preradili i pojednostavnili u
toku pripreme pojedinih scena, nakon što smo vidjeli kako izgleda
čitanje i kakvom energijom zrači pojedini glumac. Neki glumci su
na setu predlagali preinake i mnoge smo uvažili ili smo snimili
dvije verzije dijaloga. Kasnije u montaži smo odlučivali koji
‘delivery’ je bolji i uvjerljiviji. Uglavnom, rad s glumcima u
većini slučajeva bila je uživancija i meni osobno to je jedno od
najvećih uzbuđenja – gledati kako se mrtvo slovo na papiru
pretvara u život. Neki glumci su zaista veliko otkriće i oni
sretnici koji su imali priliku gledati film na pokusnim
projekcijama bili su oduševljeni, da ne velim šokirani, izvedbama
Ivana Meseka i Branka Detelja.
Snimanje filma je kao organiziranje niza svadbi
Film ne samo da je najskuplja umjetnost, nego je i
najkompleksnija, timski rad, mnogo toga treba uskladiti. Koliko
je bilo teško dovršiti film, koji su bili najveći
izazovi?
Svaka scena je izazov za sebe jer treba pronaći lokaciju,
donijeti sve rekvizite, dovesti glumce, snimatelja, a zatim pod
vremenskim pritiskom, u jedno popodne, snimiti planirane tri
minute filma i to za praktički nula eura. Dva dana prije snimanja
treba organizirati čitanje scenarija za glumce koji imaju tekst.
U današnje vrijeme teško je okupiti ‘ekipu za pivu’, a kamoli za
snimanje filmske scene u kojoj se pojavljuje deset glumaca.
Snimanje filma je otprilike kao da organiziraš svadbu svaka
dva-tri tjedna. Puno telefoniranja, živciranja i plesanja.
Najteže je bilo snimati masovne scene, primjerice, prosvjed na
trgu Slobode ili party kod Ninive. Te scene smo snimali po
ljetnim vrućinama i bilo je jako puno glumaca i statista, preko
tridesetak. Za takvo snimanje treba se dobro pripremiti, treba
znati koji kadrovi se moraju obavezno snimiti, a koji su
opcionalni, ako bude vremena. Neki glumci zbog svojih obaveza
moraju ranije otići sa seta i to treba uzeti u obzir. Za glumce
treba osigurati vodu, pivo, pecivo i to je važna funkcionalna,
ali, rekao bih, i simbolična gesta koja je važna za ‘kemiju’ na
setu. U svemu tome izuzetno važnu ulogu imali su izvršni
producenti Alan Obrstar – Alek i Nataša Kubiček,
koji su se uključili u produkciju sredinom 2021. kad su vidjeli
da sam na rubu toga da odustanem od filma. Naime, već nakon prva
dva seta, u ožujku 2020., zadesila nas je pandemija. Ne samo da
nismo mogli snimati za vrijeme lockdowna, nego smo imali problem
i nakon lockdowna jer su snimatelji
Tomislav Mlinarić i
Marko Zorko morali odraditi sve svadbe koje
su bile odgođene. Bilo je to jako depresivno. U godinu dana uspio
sam organizirati svega pet, šest setova i snimili smo nekih
desetak minuta upotrebljivog materijala.
Ali, bez obzira na sve probleme, niste
odustali…
Kad se Alek uključio u produkciju, postalo mi je puno lakše,
napokon sam imao s kim podijeliti organizacijske obaveze i stvari
su se zakotrljale. U projekt su se uključili Branimir
Hainš i Vedran Hunjek, izvrsni i vrlo
iskusni snimatelji. Njih dvojica su snimili preostalih devedeset
posto filma, u vrlo teškim vremenskim i logističkim uvjetima.
Vedran mi je bio i postprodukcijska potpora jer na kraju cijele
priče montaža je pala na moja pleća. Vedran je napravio i većinu
CGI efekata, poput brisanja ‘stunt’ užadi koju smo koristili za
podizanje i bacanje Detelja u zrak.
Iscrpljujuće snimanje scena u ‘zatvoru’
Te scene odigravaju se u zatvoru, koji je to prostor koji
je ‘glumio’ zatvor?
To je bila još jedna zahtjevna scena, u produkcijskom smislu. Kao
prvo – gdje ćemo pronaći zatvor? Kad smo shvatili da u Hrvatskoj
nema zatvorskih ćelija s rešetkama kroz koje bi se mogla provući
električna gitara, odlučili smo ‘napraviti’ zatvor. Sveučilište
Sjever nam je ustupilo prostor napuštene kasarne u Optujskoj, a
Filip Majcen je izradio dvoja vrata s rešetkama. Priprema i samo
snimanje bili su ekstremno naporni. To je prostor u kojem nema ni
struje ni vode ni sanitarnog čvora. Alek i ja smo prvo morali
posjeći grmlje i poflaksati raslinje da bismo uopće mogli ući u
tu zgradu. Morali smo očistiti smeće i šutu, dopremiti i
montirati zatvorska vrata, krevet za Rayovu ćeliju i još puno
sitnica. Htjeli smo podizati stražare u zrak pa smo angažirali
Luku Mužeka iz Monolita, tvrtke za visinske
radove, da montira ‘stunt ropes’. I samo snimanje je bilo
naporno, glumci su se nagutali prašine. Marko
Breljak je ležao na podu punih 45 minuta dok smo Branka
Detelja vukli na vozičku za namještaj. Negdje oko ponoći drugog
dana snimanja te scene došlo je do svađe jer smo bili iscrpljeni
i razdraženi, baterije reflektora su bile pri kraju i imao sam
osjećaj da to nećemo snimiti do kraja. Međutim, nekako smo se
skockali, jer smo shvatili da jedan od glumaca sljedeći dan ide
na more i da nemamo bolji termin za snimanje i da se to naprosto
mora snimiti.
Filmski počeci u srednjoj školi
Imaš već dosta filmova iza sebe (Prekažnjavanje, Izdaja u
Novalji, Magic Chest 2- Vampires, Long Banana, Sun Tzu,
Teretana). Sjećaš li se svojih prvih radova, kada je to bilo i
kako je to izgledalo?
Osim spomenutih filmova imam i dva nedovršena filma čije snimke
su nažalost izgubljene. ‘Kriza’ je film koji smo
snimali krajem osnovne škole, snimatelji su bili
Igor i Ivan Golubić, a glavnog
FBI agenta glumio je Igor Ljubotina. U srednjoj
školi smo također snimali. Martin Keretić Kera i
ja smo napisali scenarij za film ‘Bijeg iz
zatvora’, koji se odvija u Rumunjskoj i koji prati
dogodovštine jednog zatvorenika. Zatvorenika je glumio
Danijel Levatić, a zatvorskog upravitelja glumio
je pokojni Nikola Majnarić i bio je urnebesan.
Na tim snimanjima smo se znali puno nasmijati i sam proces
snimanja nam je bio uzbudljiviji i važniji od konačnog proizvoda.
Kroz ta ‘filmska’ iskustva se ljubav prema filmu samo pojačavala.
I dan danas svaki novi set doživljavam kao neku svečanost. Što se
tiče zanatske strane, ‘kilometri u nogama’ su najvažniji, što je
sasvim normalno i očekivano, kao i kod šivanja, programiranja,
sviranja instrumenta ili event-menadžmenta. Na početku si
nestrpljiv, brzoplet i ideš s pristupom ‘lako-ćemo’. S vremenom
postaneš pedantniji, počinješ se bolje pripremati, način
komunikacije s glumcima i snimateljima postaje efikasniji. Sa
svakim sljedećim filmom želiš snimiti još bolju i još
kompliciraniju scenu. Kao srednjoškolci Kera i ja smo naumili
cijeli film snimiti u tjedan dana. Nismo imali ni kameru, ni
ljude s kojima bi dovršili film. Tek deset godina kasnije smo
shvatili da, ako se želimo baviti filmom, moramo osnovati firmu
ili udrugu. Tako smo 2006. osnovali Udrugu Trash i pokrenuli
festival. Tu su se odmah uključili Robert Martinez, Tom
Mlinarić, Željko Matkun, Matko Mesić i mnogi drugi koji
su jedva čekali da se nešto snima. Matkova ideja je bila da na
dodjeli Zlatnih motorki prikazujemo skečeve koji bi najavljivali
motorke za pojedine žanrove i to se činilo kao savršeni koncept i
kao dobar motiv da i mi snimamo, a ne samo da ugošćujemo filmaše.
Već na trećem festivalu prikazali smo skečeve koji su zapravo
bili dio mnogo većeg filma. To je bio 50-minutni
‘Overpunishment’, u kojem se američki glumac Dannyboy obračunava
sa zlim vlasnikom banke dr. Valentineom.
Iskustvo sa snimanja ‘Overpunishmenta’
Koliko ti je značilo iskustvo
sa snimanja ‘Overpunishmenta’?
Iskustvo stečeno na ‘Overpunishmentu’ je bilo presudno za sve
kasnije poduhvate. To je bio prvi film u kojem smo imali ‘music
score’ odnosno glazbu rađenu specijalno za film i koju je
komponirao Danijel Marinković (koji je kasnije
radio i glazbu za filmove ‘Sun Tzu’ i
‘Long Banana’). Osim toga, tu je bila hrpa
praktičnih efekata i rekvizita, koje je izradio Andrej
Bojanić, imali smo ukupno 15 ili 16 setova, a
Robert Borović i ja smo ga montirali gotovo
svaku noć tokom dva mjeseca. Bio je to naš prvi ‘veliki’
mikro-budžetni film. Tokom cijele te avanture naučio sam jako
puno o filmu, ponajviše od snimatelja Branimira Hainša. Film je
osvojio prvu nagradu na A-festu u Tuzli, a Jovan
Ristić ga je uvrstio i u beogradsku retrospektivu
nabolje fantastike s područja ex-YU.
Snimanje je timski rad i tokom snimanja se stvara mreža ljudi s
kojima dijeliš puno uspomena i s kojima ćeš možda surađivati i u
budućnosti, a sa svakim uspješno završenim filmom automatski
raste i povjerenje ekipe i svih onih koje pokušavaš uvući u
sljedeći projekt. Hoću reći – prijašnja iskustva su vrlo značajna
ne samo u smislu “učenja” već i u smislu stvaranja mreže ljudi.
Mreža ljudi koju čine članovi Udruge Trash i njihovi prijatelji
omogućila je produkciju puno kompliciranijih scena od onoga što
uobičajeno vidite na revijama amaterskih filmova. Recimo kad
pogledate neke scene iz filma ‘Mein Kamp’
(2014), koji je režirao Tihomir Galevski, imate osjećaj da su
nastali u A-produkciji: tu su uniforme iz Prvog svjetskog rata,
vlak, logoraši…
Filmovi i festival
Koliko je bilo zahtjevno organzirati Trash Film Festival
i istovremeno snimati vlastite filmove?
Istovremeno snimati filmove i voditi festival je jako teško.
Nakon sljedećeg, prilično trashovitog filma o vampirima, 2010.
godine dogovorili smo da će Tomislav Šipek preuzeti festival, a
ja sam ostao predsjednik udruge Trash još dvije godine i mogao
sam se malo više posvetiti filmu. Matko i ja smo tada počeli s
vrlo ambicioznim, da ne velim megalomanskim scenama, poput
bacanja automobila s litice (film ‘Sun Tzu – Začepljenje sedme
čakre’), jahanja konja u westernu ‘Long Banana’ itd.
Kako danas, s odmakom, gledaš na te filmove?
U produkcijskom i vizualnom smislu ‘Long Banana’
(2012) je vjerojatno najuspješniji film Udruge Trash, međutim u
scenarističkom smislu ne baš dobro razrađen.
To je rezultat prekratke i dosta kaotične pretprodukcije. Na
sastancima smo nabacivali ideje, svatko je ubacio nešto svoje i
nastala je jedna kaša prepuna internih fora. Sve te fore i likove
ja sam pokušao povezati nekakvom western fabulom, ali ostala mi
je određena sjeta da smo mogli malo bolje pročistiti priču, tim
više što smo jako mnogo energije i sredstava uložili u
produkciju.
Matko Mesić je bio producent, nabavio je mnogo kaubojske opreme,
slider za kameru, kran i još tristo čuda. Četiri puta smo
putovali u eko-selo Žumberak, jahali konje itd. Film je vizualno
jak, što je posljedica kostimografije i Hainšove kamere i sve u
svemu dopadljiv film s određenim bizarnim SF momentima. Čak je
dobio i specijalnu nagradu na Hrvatskoj reviji u Đakovu. Ali tko
je glavni lik tog filma – Bob McAllister, Duck Norris,
Long Banana? Činilo mi se da sam kao redatelj dobro
odradio posao, ali da sam kao scenarist podbacio.
U filmskoj školi kod Juričana
Između ‘Long Banane’ i ‘Rifova revolucije’ je dosta duga
pauza, koji je razlog za to?
Puno toga se događalo između. Nakon ‘Long Banane’ upisao sam
Blankovu filmsku školu koju vodi Dario Juričan a.k.a.
Milan Bandić i u Blankovoj produkciji snimio 20-minutni
film ‘Teretana‘, pod mentorstvom Sonje
Tarokić. Godinu dana kasnije sudjelovao sam i u
pretprodukciji Galetovog ‘Mein Kampa’. Bio sam i
član međunarodnog žirija na 9. Festivalu srpskog filma fantastike
(FSFF) 2014., a dvije godine kasnije i član žirija na 48.
Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva. Što se tiče filma ‘Rifova
revolucije’, nabavio sam par američkih knjiga o pisanju scenarija
i odlučio sam se malo pažljivije posvetiti samoj teoriji
scenarija. Da, moglo bi se reći da sam ‘Rifove revolucije’ gradio
prema kanonima američkog filma. Naime, u gotovo svakom
žanrovskom/američkom filmu prvih dvadeset minuta mora biti
‘set-up’ u kojem gledatelj vidi kakav je to svijet u kojem živi
glavni protagonist npr. Ray Coduymix. Istovremeno mora postojati
katalizator radnje (u filmu je to poziv na prosvjed protiv dr.
Zempa). U dvadeset trećoj minuti filma mora se dogoditi ‘plot
point one’ odnosno prvi preokret. U ‘Rifovima’ je to moment kad
Niniva kaže da će Razor Jet pretvoriti u boy-band. Ali to nije
sve – na polovici filma također mora postojati ‘mid-point’
odnosno točka u kojoj stvari postaju ireverzibilne i glavni junak
mora promijeniti strategiju ponašanja. U Rifovima je to moment
kad Natasha kaže da je Frank nestao, a istovremeno Jethro baca
srebrni jacket i napušta bend. Ray odlučuje da će promijeniti
ugovor s izdavačkom kućom, ali došavši na party kod Ninive dolazi
do grozne spoznaje da je Frank mrtav. Stvar postane dramatična i
rizici postaju sve veći. Naravno, nakon sat vremena filma glavni
junak mora zaglaviti i taj moment ‘all-is-lost’ u filmu se događa
dok je Ray u zatvoru, a na radiju istovremeno čujemo pjesmu
‘Sailor’ koju je on napisao, ali su je Hellen i Sherfezy ukrali i
snimili kao svoju. Dalje ne želim spojlati, neka gledatelji dođu
na projekciju i neka se uvjere u kvalitetu priče.
Što trash je, a što nije
I dalje si unutar trash estetike, je li to prije bila
najbolja niša za filmski amaterizam ili je bilo bitno nešto
drugo? Reci malo više o svom pogledu na trash kulturu općenito,
što to uopće je, a što ona nije…
Riječ ‘trash’ je u dva desetljeća evoluirala od jednog tipično
filmskog pojma do nekakve izlizane poštapalice koja se koristi za
sve i svašta. Prije dvadeset godina ‘trash’ je bio sinonim za
smiješne filmove koji su nastali u vrlo lošim produkcijskim
uvjetima npr. kad grupa filmofila želi snimiti akcijski ili
znanstvenofantastični film, a realno nema novaca ni za
kratkometražni dokumentarac. Danas se riječ ‘trash’ često koristi
u značenju ‘kič’ pa možete čuti da je neka pjesma trash i slično.
To je dosta čudna redefinicija. Kič i šund su harmonični i
nekonfliktni poput slike koja prikazuje zalazak sunca ili kao ona
pjesma ‘opusti se i uživaj’. S druge strane, trash filmovi su
istovremeno loši i autentični, kao kad prosječan čovjek na
karaokama pokušava otpjevati ‘Bohemian Rhapsody’. To nije šund,
nego iskrena namjera uz ograničene glasovne mogućnosti. Pravi
trash film uvijek ima ambiciju koja nadilazi budžet pa ‘Rifovi
revolucije’ u tom smislu jesu trash film. Spletom sretnih
okolnosti i dugogodišnjeg iskustva, ‘Rifovi’ su ispali bolje od
očekivanog. Niska produkcijska razina je očigledna, ali na
pokusnoj projekciji u Zagrebu dobili su prosječnu ocjenu 7,72.
Ako gledatelj prihvati ‘svijet’ u kojem vladaju zemp-zemp
trupersi, svijet magičnog zvuka Rayove gitare, onda će vjerojatno
pogledati film do kraja – fabula će ga usisati i odvesti do kraja
avanture. U konačnici, to je bolje od visokoproduciranog filma
koji ti ne uspijeva zadržati pažnju.
Budžet filma bio je 4.000 eura
Film je, rekao si, koštao 4.000 eura. Kako se snima film
za 4.000 eura?
Moraš biti blagoslovljen velikom familijom i mnoštvom prijatelja
koji su spremni glumiti i valjati se u prašini. Moraš imati Aleka
i Natašu, odnosno producente koji će povjerovati u filmsku priču
i žrtvovati svoje slobodno vrijeme za izradu torte od spužve i
granitnih kocaka od stiropora. Moraš imati Vedrana i Branimira,
koji će stajati u lokvi vode i penjati se na ogradu da bi dobili
bolji kadar. Ukratko, moraš imati ekipu koja vjeruje u film i
tvoje ‘dirigentske’ sposobnosti.
Malo se šalim, ali to je suština priče – nemoguće je snimati film
bez ljudi. Tokom dvadeset godina jako puno filmskih entuzijasta
se upoznalo i povezalo kroz Trash festival i kroz snimanje naših
filmova. Primjerice, osječki filmofil Boris Prole na Trash
festival dolazi svake godine još od 2007. ili 2008. Prije par
godina čak smo ga uzeli da bude član žirija. On je radi snimanja
‘Rifova revolucije’ u dva navrata dolazio u Varaždin, u kolovozu
2021. kad smo snimali prosvjed i ponovo u studenom 2022. kad smo
snimali finalni okršaj. On u filmu glumi i prosvjednika i
zemp-zemp redara. To je konkretni primjer jedne istinske i
nepatvorene ljubavi prema filmu – bez takvih ljudi se ne može
snimiti mikrobudžetni film. Općenito rečeno, film je jedna
intrigantna i privlačna djelatnost i tu nikad ne treba zanemariti
spremnost ljudi da pomognu oko snimanja. Samo ih treba pitati. Mi
smo, primjerice, trebali zlatnu nagradu koju bi dr. Zemp u
finalnoj sceni dodijelio za pjesmu godine pa smo razmišljali da
nešto sklepamo. Ali Nataša me nagovorila da se obratimo kiparu
Nikoli Vudragu i on je bez razmišljanja
odgovorio da će izraditi nagradu ako mu pošaljemo skicu. I još k
tome nam je ustupio jednu veliku dvoranu u RezervArtu.
Popis zaslužnika
Koji su još ljudi pomogli u procesu nastanku
filma?
Mogao bih sad iz glave nabrojati još desetak imena ljudi koji su
nam izašli u susret – Marko Santo, Borivoj
Žmegač i Davor Valent su nam finacijski
pomogli, Damir Hižak (Caspar d.o.o.) nam je
besplatno izradio šestmetarski transparent za finalnu scenu.
Grad Varaždin nam je također financijski
pomogao. Pero Horvat nam je ustupio svoj studio
u Pušćinama, Damir Chytill i Ivica
Jeremić su nam posuđivali audio-video opremu,
Mario Kovač je pristao glumiti u finalnoj sceni,
Mladen Grof (HNK) nam je izradio leptir-mašne,
Hrvoje Horvatić Hax nam je ustupio svoj prostor
za snimanje glazbe… Tu su još mnogi dragi ljudi koji su nam dali
prostor ili rekvizite za snimanje: Ivan Mesek & Miran
Bojanić Morandini (GMV), Senka Bulić
(HNK), Neven Bosilj (Grad Varaždin),
Dominik Šinjori (frizerski salon), Nino
Pijaca – Kinfa (postolar Nin), Karlo
Čolja (caffe bar Sloboda), Marin Kereša
(nuSynergetic), David Koljnrekaj (zlatarna
Koljnrekaj), Damir Mavrek (Baza 2 Ivanec),
Damir Vusić (Sveučilište Sjever), Milan
Horvat (Fima), Spomenka Rožić (trgovina
Point), Dražen Kovačić (caffe bar Retro) i još
puno puno ljudi… Osim toga, 4000 eura je puno više od nula eura.
To su novci s kojima možeš kupiti stiropor, gumene cijevi za
izradu zatvorskih rešetki, možeš naručiti pizzu za glumce i sl.
To je zapravo solidna svota za amatersku družinu.
Kakve su povratne reakcije s pilot projekcija? Jesi li ih
uzeo u obzir, jesi li nešto mijenjao u montaži i
postprodukciji?
Reakcije su bile odlične, ljudi su izgleda zaista uživali u
filmu. Osobito im se dopala glazba – tu su bile maksimalne
ocjene, uglavnom devetke i desetke. Bilo je i nekih (pisanih)
komentara oko dužine fejdova i to sam uzeo u obzir. Također sam
ispočetka kolorirao zadnju scenu i mislim da je nova verzija za
klasu bolja od one verzije na pokusnoj projekciji.
Varaždinska premijera
Kad će varaždinska premijera?
Teško je sad reći, idealno bi bilo u rujnu na Trash Film
Festivalu! Trenutno smo u fazi popravljanja zvučne slike
cijelog filma, dakle sljedećih mjesec dana sigurno neće biti
projekcija, ali ekskluzivno za ovaj intervju mogu reći da će film
biti prikazan u off-programu dvaju važnih filmsko-glazbenih
festivala. Prvo na DORF-u u Vinkovcima, krajem
kolovoza, a mjesec dana kasnije na festivalu Dok’n’Ritam
u Beogradu.