"Krvozemlje" je naziv nove zbirke pjesama Denisa Peričića. Više o njoj autor i recenzenti govorit će ovog četvrtka u Gradskoj knjižnici.
Varaždinski književnik Denis Peričić ovog
tjedna, u četvrtak, 18. siječnja, u Gradskoj knjižnici i
čitaonici “Metel Ožegović” predstavit će svoju novu zbirku
pjesama “Krvozemlje”. Na predstavljanju, čiji
početak je najavljen za 19 sati, govorit će – osim autora –
urednik izdanja i književnik Mladen Kopjar,
zatim književnik i književni kritičar Tomislav
Šovagović te književnik Darko Pernjak.
“Krvozemlje” je iz tiska izašlo krajem prošle godine, koja je za
Peričića bila iznimno uspješna. Naime, za svoj roman “San
o Križaniću” autor je dobio Nagradu “Vladimir
Nazor”, najviše državno priznanje za umjetničko
stvaralaštvo, da bi mu u prosincu bila uručena Nagrada za
životno djelo Grada Varaždina. Riječ je o iznimno
vrijednim nagradama koje skladno nadopunjuju zbirku brojnih
priznanja, kojih Peričić dosad ima već više od stotinu.
Iza Denisa Peričića bogat je književni i stručni opus. Spomenimo
ovdje tek dio njegova stvaralaštva. Dosad je objavio romane
“Hrvatski psycho”, “Netopir”, “Idoli”, “Spiritisti”,
“Travanj” i “San o Križaniću”, drame
“Pekel na Zemli”, “Netopir” i
“Hiperborealni konj” te više zbirki priča i
zbirki pjesama, stručnih knjiga te zbirki eseja i kolumni.
Recenzenti Peričićeve nove knjige skreću pažnju na to da je
“Krvozemlje” svojevrstan nastavak njegove zbirke pjesama
“105 godina samoće” iz 2021. godine. U oba
slučaja autor se u pjesničkom izrazu bavi temama povezanima s
povijesnim strahotama koje bismo mogli nazvati zločinima protiv
čovječnosti. Stoga nije slučajno, napominje Peričić, da se
promocija zbirke događa uoči Dana oslobođenja
Auschwitza, 27. siječnja. Odmah nakon varaždinske
promocije slijedi i ona zagrebačka, 24. siječnja na Tribini
Društva hrvatskih književnika.
“Ostali smo sami-samcati”
Gospodine Peričiću, kako vidite poveznicu između zbirki
“105 godina samoće” i “Krvozemlje” – i u čemu se one
razlikuju?
Zbirka “105 godina samoće” prošla je vrlo zapaženo. Bila je u
finalu nagrada “Kamov” i “Antun Branko
Šimić” te je 2019. godine – još u rukopisu, dakle prije
objave – dobila 1. Nagradu “Pasionska baština”.
To je bila zbirka pjesama u prozi, dok su u “Krvozemlju” pjesme
manje-više slobodnog stiha. Pritom su teme i motivi vrlo slični.
U “105 godina samoće” polazim od širega vremenskog spektra, koji
se proteže kroz gotovo cijelo 20. stoljeće. Pjesme u “Krvozemlju”
koncentriraju se na razdoblje 30-ih i 40-ih godina prošlog
stoljeća. Dakle, riječ je o Drugom svjetskom ratu i nekim
situacijama koje su mu prethodile. Bavim se u prvom redu
zločinima nacističkog režima, ponajprije prema Židovima, te
zločinima staljinističkog režima, u prvom redu nad poljskom
vojskom u Katynskoj šumi, ali i čistkama, gulazima i slično.
Koja se ideja ili poruka krije iza naslova prijašnje
zbirke “105 godina samoće”?
Tih 105 godina odnosi se na razdoblje od 1914. do 2019. godine.
Mislim da s početkom Prvoga svjetskog rata dolazi do prekretnice
u europskoj povijesti. Sva ona loša zbivanja prethodnih stoljeća
nadmašena su na radikalan način, koji se onda nastavio i u
razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kad su se dogodili
Španjolski građanski rat, Oktobarska revolucija i Ruski građanski
rat, da bi sve to eskaliralo u Drugom svjetskom ratu. Zašto
“samoće”? Jer smo se otad, od 1914., našli sami suočeni sa smrću,
sa stradanjima, na jedan radikalan način, sa zločinima
totalitarističkih režima. Ostali smo sami – sami-samcati –
suočeni sa strahotama kakve dotadašnja Europa nije mogla
zamisliti.
“Izgleda da sve ide nȁgore”
Ljudska povijest i nije ništa drugo nego povijest ratova.
Je li ta promjena o kojoj govorite posljedica razvoja tehnologije
ili smatrate da je u ljudskoj vrsti eskaliralo nešto zlo ili neko
zlo?
Čini se da je zlo doista eskaliralo. Ta eskalacija dogodila se u
Prvom svjetskom ratu, zato je i nazvan Velikim ratom jer se
mislilo da tako nešto nikad neće biti ponovljeno u takvim
razmjerima. No dogodilo se to da su ta stradanja na “entu”
potenciju nadmašena Drugim svjetskim ratom. Kao što vidimo, to
traje sve do današnjeg doba. Domovinski rat, Vukovar, Srebrenica,
ove nevolje na Bliskom istoku, Ukrajina… Izgleda da sve ide
nȁgore i da su oni koji stoje iza tih ratova – sve gadniji… a
tehnologija tomu, nažalost, doprinosi.
U svojim djelima, pa tako i u ovoj zbirci, kombinirate
klasične književne elemente s popularnom kulturom. Već u prvoj
pjesmi referirate se na sastav Manic Street Preachers, kasnije u
pjesmi o getu u poljskim gradovima uvodite stihove iz pjesama
Elvisa Presleyja, pa čak i Harija Rončevića… Kako izgleda taj
misaono-kreativni proces kad, pišući o takvim strahotama,
dolazite do motiva iz sasvim jednog drugog i drugačijeg,
pop-kulturnog okruženja?
Izvrsno pitanje. No, iskreno rečeno, nisam o tome nikad
razmišljao na neki racionalan način. Mislim da pisac, pjesnik,
poprilično spontano crpi, dok piše, i ono što se doista događa
oko njega, što je nekakva “prava” stvarnost, kao i ono što možemo
nazvati književnom stvarnošću. Za mene je podjednako realno i ono
što sam vidio, osobno doživio, kao i ono što sam pročitao u
knjigama, poslušao u pjesmama, gledao u filmovima, promatrao na
slikama velikih umjetnika. Očigledno je da dolazi do nekog
procesa slobodnih asocijacija. Pjesma, sama po sebi, na početku
ima zacrtanu strukturu koju želim ostvariti. Te forme imaju
negdje svoje uzore. U jednoj pjesmi počinjem gotovo kao
Antun Šoljan u “Vukovarskom
arzuhalu”. To je namjerno, to je već jedna
intertekstualna interpolacija. Dakle, vjerojatno se u svim tim
slučajevima radi o slobodnim asocijacijama. Kad autor zna – ili
barem pretpostavlja – da piše dobro, on je vjerojatno dio
nekakvog “oblaka” u kojem su pohranjena znanja i iskustva. Ono
što mi pisci mislimo da smo pohranili duboko u podsvijesti i na
to već zaboravili, tad u procesu pisanja izlazi na površinu. I
ponekad se to skladno uklopi, bilo kao citat ili kao referenca, u
književno tkivo. Ali… to se ne događa uvijek. Nego samo ponekad,
u tim nekim trenucima…
“Spontano sam se našao u postmodernizmu”
Je li Vam to široko obrazovanje i erudicija možda na neki
način i “opterećenje”, budući da pišući na taj način zapravo
sužavate svoju publiku, obraćate se, kako se to obično kaže,
“zahtjevnijem” čitatelju?
Nije mi to opterećujuće. No nisam baš ni pretjerano siguran da to
može odbiti šire slojeve publike. Dakako, ja nisam pisac
bestselera. Jednostavno, nisam tako profiliran. (Tko zna, možda
ću jednog dana napisati bestseler.) Ali ukazao bih na barem
trojicu velikih književnika čija su sva djela prošarana njihovom
erudicijom. To su Miroslav Krleža, Jorge Luis
Borges i Danilo Kiš. A oni su izrazito
čitani pisci! Pritom ih čita i čitateljstvo za koje se ne misli
da je posebno obrazovano ili potkovano za takvu vrstu
književnosti. Ja sam se na tim piscima koje sam spomenuo gradio i
educirao i vidio sam jedan novi element, naročito kod Borgesa i
Kiša, element koji se tad počeo nazivati postmodernizmom. I tu
sam se, posve spontano, našao. Jednostavno sam ušao u taj film,
plivao u toj rijeci, jer sam se ondje osjećao dobro.
Teme ratnih strahota i zločina, to su teme kojima se
specifično bavite od prošle zbirke. No što je bio povod da su Vas
upravo tada te teme u tolikoj mjeri zaintrigirale?
Što se tiče konceptualnog pristupa, svakako da sam se tom temom
počeo baviti u zbirci “105 godina samoće”. Povod? Akademkinja
Dubravka Oraić Tolić rekla je da je “Krvozemlje”
primjer postangažirane književnosti. Dakle, nikad nisam mislio da
ću biti angažiran pisac u nekom socijalnom ili političkom smislu.
No ovdje ni nema one socijalne angažiranosti na kakvu smo navikli
još od hrvatske moderne, a još manje političke… ne daj Bože
stranačke! Ali ima humanističke, iskrene humanističke
angažiranosti, koja iz mene proizašla tako kako je proizašla.
“Želio sam osvijestiti te grozne stvari”
Ipak, tamna strana čovjeka kao tema pojavljuje se
redovito u Vašim djelima.
Ja sam u svim svojim zbirkama priča tematizirao zlo u čovjeku.
Bez obzira na to bile to moje kratke priče fantastične ili
brutalno realističke. Toga ima i u prvome mom romanu
“Hrvatski psycho”. To je tema koja me oduvijek
na neki demonski način privlačila, imao sam želju iznijeti je
kako bih još bolje osvijestio te grozne stvari koje se događaju
oko nas. I, neću tajiti, očito je da je na ove posljednje knjige
te tematike utjecalo i sve ono što nam se događalo u proteklih
nekoliko godina. Od pandemije, Ukrajine, Gaze i tako dalje. To je
intenziviralo moje bavljenje zlom.
Spomenuli ste “Hrvatski psycho”. To je Vaš prvi roman,
tiskan prije 20 godina. Može li se reći da je on možda u
najmanjoj mjeri zasićen referencama i citatima?
Da, ali bilo je i u njemu toga. Sâm naslov je referenca na
Breta Eastona Ellisa i na njegov
“Američki psiho”, a koncept je, zapravo, bio
parodija “stvarnosne proze”… Da, taj moj roman je prošaran
citatima i aluzijama na pop-kulturu. Najviše na rock-glazbu
hrvatskoga i jugoslavenskoga novog vala jer se prvi dio knjige i
zbiva u 80-im godinama. Naravno, to djelo pisano je sasvim
drugačije nego što je, primjerice, pisan moj roman
“Netopir”, koji je zamišljen, a nadam se da je i
ostvaren, kao kajkavska freska varaždinskoga 18. stoljeća. On je
benigan u pogledu teških scena i prizora jer je zamišljen za
mladu publiku i za sve one koji se osjećaju mladima. No, ja volim
pisati različito, ali imam neke standardne lajtmotive, kao što su
spomenuta problematika zla, intertekstualnost, citatnost i
referencijalnost. To je sigurno u gotovo svim mojim djelima
prisutno, ali svakoj knjizi pristupam na drugačiji način. Želim
da svaka bude dosta drugačija od prethodne. Kao što se
“San o Križaniću” u potpunosti razlikuje od svih
mojih prethodnih romana.
“Možda bi Krvozemlje moglo biti moje najbolje djelo”
Smatrate li da je “San o Križaniću” dosad Vaše najbolje
djelo?
Mislim da je. S jednom mogućom malom iznimkom… mislim da bi moje
najbolje djelo mogla čak biti ova nova zbirka pjesama
“Krvozemlje”. No autor je svakako subjektivan i ne može biti
pravi procjenitelj svog djela, ali, s druge strane, ako autor
misli da mu je svaka nova knjiga bolja od prethodne, onda to
znači da se on barem želi razvijati i nadalje unapređivati svoj
izričaj.
Uzevši to u obzir, ali i Vaše godine, nije li onda još
malo prerano za Nagradu za životno djelo? Kao da se spremate u
penziju.
Oh, penzijo! Zabavno… No prijeđimo na stvar. Kad su mi
Nagradu za životno djelo Grada Varaždina dali –
a nisam ja o tome odlučivao – naravno da sam je i primio! I
primio sam je s dubokom zahvalnošću i
poštovanjem! “Krvozemlje” je dokaz da ne mislim posustati, a
za ovu godinu predviđena je još jedna pjesnička zbirka. Naslov
joj je “Pjesme i plesovi smrti”. Razvijat će
teme, motive i forme iz “Krvozemlja”. I tu ću zaključiti taj,
nazovimo ga tako, ciklus.
Što planirate dalje, imate li u pripremi nova djela, nove
cikluse?
Imam ekstremno mnogo planova. Jer ja sam profesionalni pisac i
književnik. Imam i višegodišnje planove. Moje bilješke, koncepti
i sažeci čine toliko mogućih knjiga koliko ih sigurno neću moći
napisati ni da živim i tisuću godina.
Najnagrađivaniji hrvatski književnik, s više od stotinu
priznanja
Zanimljiva je natuknica u Vašoj biografiji da ste
najnagrađivaniji hrvatski književnik. Imate više od stotinu
nagrada i priznanja, domaćih i inozemnih. Kako se do toga dolazi?
Leži li dio odgovora u tome da ste vrlo aktivni na brojnim
književnim natječajima, na koje se, čini mi se, većina
etabliranih pisaca poput Vas ne javlja u tolikoj mjeri.
Nema recepta kako se do toga dolazi jer ni ja nemam recept! No ne
bih se složio s tim da se etablirani pisci ne javljaju na takve
natječaje. Iznenadili biste se. Negdje tu i tamo izađe neko novo
ime među dobitnicima nagrada tih natječaja, ali ima apsolutno i
pisaca koje možda ne doživljavamo medijski prepoznatljivima jer u
tom pogledu nisu silno poznati ali koji su vrlo cijenjeni i
ugledni, etablirani su, imaju svoje godine, svoj staž. I često se
dogodi da se nađem i u društvu takvih laureata. No istina je da
se sad već manje javljam na natječaje za pjesme. Na natječaje za
priče se javljam jer mislim da mi to ide, a što nagrade i
dokazuju. I volim to pisati.
Kreativna suradnja sa suprugom dovela do brojnih nagrada
Vrijedi svakako spomenuti Vašu kreativnu suradnju sa
suprugom Anitom. Zajedno ste izdali knjigu pod nazivom
“Prozamanterija”, koja predstavlja upravo zbirku priča koje su
odnijele nagrade na književnim natječajima. Koliko je ovakva
vrsta kreativne suradnje kuriozitet na hrvatskoj sceni?
U Hrvatskoj to možda jest kuriozitet, ali u svijetu nije. U
svijetu ima dosta toga. Majka i kći koje pišu zajedno? Pa to
imamo u Hrvatskoj! Ili dvoje autora piše zajednički? Toga ima
koliko hoćete. Stephen otac i
Owen sin King? Da ne spominjemo
Iljfa i Petrova… Pa zašto ne
bismo zajednički pisali ja i moja supruga? To ponekad dođe,
ponekad ne dođe. Nema tu konkretnog plana. Obično ja počnem i
završim, ali ako mi početak baš ne ide, ako se ne nastavlja u
nekom smjeru koji mi se čini zadovoljavajućim – a to je rijetko!
– onda se Anita uključi… i često ispadne jako
dobro. Dosad smo izdali samo jednu zajedničku zbirku – samo jednu
zajedničku od mojih 50-ak knjiga – no u posljednje vrijeme
nakupilo se tih naših kratkih priča nagrađenih na natječajima, pa
mogla bi uskoro iskrsnuti još jedna naša zajednička zbirka priča.
Ali o tom potom. U ovo vrijeme koje dolazi koncentrirat ću se na
svoja nova samostalna izdanja, u iduće dvije godine svakako
planiram izdati novi roman.
“Za naše drame ne postoji interes da bi ih se izvodilo”
Pišete romane, izdajete zbirke priče, zbirke pjesama, ali
napisali ste i nekoliko drama.
Da, napisao sam kajkavske drame “Netopir” i
“Pekel na Zemli”. “Netopir” je dobio
Nagradu “Sfera”, “Pekel na zemli” dobio je
Nagradu “Marin Držić” još u prošlom stoljeću, a
“Hiperboeralni konj”, napisan u suautorstvu s
Anitom, istu nagradu 2015. godine. No ni ja ni Anita nismo
previše potaknuti na daljnje pisanje drama, zato što se čini da
za naše drame ne postoji interes da bi ih se izvodilo. Ne znam
zašto je tako. Na to netko drugi treba odgovoriti.
“Počašćen sam nagradom i znat ću to cijeniti!”
Pred nama je javno događanje u Knjižnici ovoga četvrtka,
18. siječnja, s početkom u 19 sati. Predstavit ćete, u suradnji s
urednikom i recenzentima, svoju zbirku pjesama “Krvozemlje”. Tko
su još sve ljudi koji su zaslužni za ovo izdanje?
Htio bih svakako zahvaliti nakladničkoj kući
MINI-PRINT-LOGO gospodina Dejana
Težaka, s kojim sam ostvario izvrsnu suradnju i vjerujem
da će se ona i nastaviti. Htio bih zahvaliti svom pogovorniku
Darku Pernjaku, koji je bio urednik zbirke “105
godina samoće” kao “chef” Nakladničke kuće Vošicki iz Koprivnice.
Htio bih zahvaliti Kruni Lokotaru, koji je
također napisao pogovor za “Krvozemlje”. On je, kao najpoznatiji
hrvatski književni urednik, prethodno bio uredio pet mojih knjiga
u izdanju nakladničkih kuća Hena.com i AGM. Također, zahvaljujem
uredniku ove knjige Mladenu Kopjaru, a posebna
mi je dužnost istaknuti da je knjiga objavljena uz potporu
Grada Varaždina putem Javnog poziva za
predlaganje javnih potreba u kulturi za 2023. godinu. Stoga
zahvaljujem Kulturnom vijeću Grada Varaždina, gradonačelniku,
Gradskom vijeću te, u pogledu nedavne Nagrade za životno djelo, i
Povjerenstvu za dodjelu javnih priznanja Grada Varaždina.
Počašćen sam i znat ću to cijeniti!