Vida Sačić varaždinska je umjetnica s nešto drugačijom životnom pričom i jedna od onih žena koje svojim radom i djelom mogu biti inspiracija svima.
Bavi se vizualnom umjetnošću i grafičkim dizajnom te predaje i radi na kurikularnom razvoju na sveučilištu Northeastern Illinois u Chicagu.
Ima 37 godina, pohađala je Prvu Gimnaziju u Varaždinu, Marian University u Indianapolisu i Indiana University u Bloomingtonu.
Vida, osim što je umjetnica, je i feministica. Smatra kako je borba za ravnopravnost žena u interesu cijeloga društva, ali isto tako zazire od bilo kakvog radikalizma.
Za nas je odlučila odgovoriti na nekoliko pitanja o umjetnosti, životu u SAD-u i predrasudama.
Kada ste shvatili da je umjetnost Vaš životni poziv?
Umjetnošću se u nekom obliku bavim od malih nogu, a da se time želim baviti profesionalno shvatila sam na fakultetu. U američkom obrazovnom sustavu studenti moraju završiti određeni broj predavanja iz društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti, kao i umjetnosti. Takav pristup omogućava da izaberu smjer koji im najviše odogovara tijekom studija. Čim sam krenula na predavanja da zadovoljim taj preduvjet, znala sam da želim ostati u odjelu za umjetnost. Često se šalim da sam i danas u odjelu za umjetnost, samo sa druge strane katedre.
Opišite nam svoje radove, i čime se trenutačno bavite?
Moji aktualni radovi kombinacija su tiska i tekstila. Kombiniram platno s prirodnim elementima vune. Štampanjem se bavim više od deset godina. Štampam na papir, a u zadnje vrijeme sve više na platno, koje šivam da bi dobila veće dimenzije rada. Za šivanje koristim dragu staru Singer mašinu kakvu je imala moja baka.
U Chicagu imam vlastiti atelje s opremom za knjigotisak. Preše za knjigotisak su godinama bile jedini način štampanja teksta. Tu povijesno značajnu mehaniku koristim s metalnim i drvenim slovima kao matricama za otisak. Drago mi je da sam u mogućnosti time očuvati takvu opremu, uključujući i drvena slova iz Varaždina. Tipografija mi je oduvijek strast pa volim koristiti slova kao apstraktne elemente, ali i kao elemente značenja, pisma i tekstova. Uz povijesnu opremu koristim i slova koja sama izrađujem koristeći laserski rezač, 3D printer i drugu suvremenu opremu.
Iz čega crpite inspiraciju za svoj rad?
Zanima me proces rada s mehanikom koja nas potiče na to da usporimo i razmislimo o tome što radimo, da budemo zaista prisutni u ovom trenutku. U biti, sav moj rad se vrti oko procesa skupljanja povijesnih predmeta i materijala i njihovog korištenja. Materijali u mom radu pažljivo su izabrani i priklupljeni kroz individualne kontakte. Cijenim stvaranje pozitivnih odnosa s ljudima koji donose umjetničke materijale u moj život.
Moj proces rada uključuje pisanje, često nalazim inspiraciju u jeziku i posebno zvučnim riječima i tipografskim rješenjima koje tada prenosim na papir ili platno. Tematski, radi se o hrvatskim i engleskim izrazima, sastavljanju i rastavljanju pisma da bi se stvorio dojam priča u nastajanju ili nestajanju.
Kada ste otišli u SAD, i iz kojih razloga?
Otišla sam u Ameriku prvi puta sa 17 godina u srednoj školi, na razmjenu učenika. Na umjetnost kao profesiju nisam ni pomišljala. Umjetnošću i dizajnom su se bavili moji roditelji, a ja sam tražila nešto svoje. Kao mlada osoba, bila sam inspirirana putovanjima, a školovanje u Americi mi se činilo kao neka avantura. Znala sam da tamo ima puno mogućnosti, da se dokažem na osnovu vlastite snalažljivosti. Na fakultetu sam krenula putem primijenjene umjetnosti, a u to vrijeme posla za grafički dizajn u Hrvatskoj nije bilo puno.
Koje su razlike između života u Hrvatskoj i SAD-u ?
Amerika je zemlja imigranata, ljudi koji su stigli s različitih kuteva svijeta s istom namjerom da stvore novi život za svoju obitelj. Te raznolikosti su stvorile dinamičnu i tolerantnu mladu kulturu. Cijeni se razvoj, rad i optimizam. S obzirom na veličinu grada, Chicago je brz i dinamičan grad. Takva atmosfera puni energijom, ali može i zamarati pa je važno naći vlastiti ritam. U Hrvatskoj je ritam usporeniji, što je ugodno, ali opet zavisi od osobe i okolnosti. Ovo je zemlja potencijala koji nije uvijek lako ostvariti, ali je prisutan. Mlade generacije ljudi su pune energije i ideja i treba ih podržati u njihovom rastu. Hrvatska je zaista najljepša zemlja na svijetu. Arhitektura, priroda, klima, dobri ljudi i zdrava hrana znatno pridonose životnom standardu. Na sreću, svijet je toliko povezan da smo danas bliži nego ikad prije. Putem Skypea i drugih aplikacija razgovaram s obitelji u Hrvatskoj na dnevnoj bazi.
Opišite nam jedan Vaš dan u Chicagu.
Moji dnevni interesi još uvijek funkcioniraju na relaciji Amerika – Hrvatska. Moj dan je dinamičan i ispunjen. Svaki dan je različit, predajem utorkom i četvrtkom, a osim predavanja, na fakultetu savjetujem studente, razvijam nova predavanja, brinem se o tehničkoj opremi i radim sa srednjim školama od kojih primamo studente na fakultet. Glavna sam autorica bakaleurata za grafički dizajn na sveučilištu. Rad na kurikularnom razvoju podrazumjeva određeni dodatni angažman. U osobnom ateljeu sam obično ponedeljkom i petkom. Često tijekom školske godine prođe nekoliko tjedana da ne stignem u atelje, ali se tamo uvijek vraćam. Takav proces ustvari je dio mog rada. Kada nisam u ateljeu, koristim svaki slobodni trenutak da skiciram ideje za rad.
Osim što predajete, održavate li i izložbe u SAD-u?
Da, upravo šaljem jednu od mojih grafika na izložbu u Hamilton Wood Type muzej, koji je specijaliziran za izlaganje grafika i očuvanje tehnike knjigotiska. Protekle godine sudjelovala sam na izložbana u Chicagu, New Yorku i Manchesteru u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naročita čast mi je bila sudjelovati na izložbi Animation + Printing u The Center for Book Arts u New Yorku, uz neke od mojih uzora koji se bave tiskom. Sudjelovala sam na osobni poziv umjetnica Barbare Tetenbaum i Marylin Zornado, koje su kurirale izložbu te su izložile tri moje animacije i nekolicinu grafika.
Je li lakše ženi kao umjetnici ostvariti se u Americi ili Hrvatskoj?
Općenito nije lako baviti se umjetnošću. Radi se o poslu koji zahtjeva puni životni angažman, predanost i barem mrvicu avanturizma. Statistike pokazuju na to da u svijetu mnogo manje žena sudjeluje na grupnim izložbama nego muškaraca. Istovremeno, brojevi žena na fakultetima umjetnosti rastu i čak premašuju brojeve muškaraca.
Puno faktora utječe na žene tijekom rada, neki od kojih su drugačiji odgoj žena, drugačija uloga u obitelji, kao, nažalost, često i drugačiji profesionalni tretman. U Americi, kao i u Hrvatskoj, od žena se očekuje da rade puno radno vrijeme, i na poslu, i u kući. Sama činjenica da se o izazovima s kojima se susreću žene otvoreno razgovara, važna je za mlade žene.
Osobno, meni je pomoglo to što u Chicagu postoji veliki krug umjetnika i umjetnica koje jedni drugima nude podršku. Važno je izaći i uključiti se u društveni život i tada mislim da je moguće ostvariti se i u Americi i u Hrvatskoj. Važno je naći ljude koji podržavaju žene u njihovom radu. U Varaždinu sam imala priliku surađivati s umjetnicama Smiljanom Šafarić, Anom Detoni, Ivanom Stepan Kauzlarić te Matejom i Monikom Rusak. Ta suradnja mi je jedno pozitivno iskustvo koje dokazuje da je suradnja najbolji način za rast.
Smatrate li se feministicom te jeste li se u svojem radu susretali s kakvim predrasudama?
Postižem ravnotežu time da se povezujem s osobama koje otvoreno nastupaju protiv predrasuda. Smatram se feministicom, jer vjerujem u održavanje ravnopravnosti spolova. Vjerujem da je borba za ravnopravnost žena u javnom životu u interesu društva. Takav stav je logičan, isključivanje žena iz javnog dijaloga je na štetu cijelog društva, a zazirem od bilo kakvog radikalizma.
Neki stariji muškarci, koji se godinama bave knjigotiskom, sumnjaju u sposobnost mladih žena da mogu rukovati težom mehanikom. Trebala sam se prvo opravdati, pokazati iskreni interes, da bi me oni polako prihvatili usprkos tome što sam žena. Iskreno, uglavnom sam pokušala biti što optimističnija i ignorirati bilo kakve sumnje ili komentare koji bi me mogli smesti u vlastitoj namjeri da nešto postignem. Ipak, s vremenom takve situacije umaraju. Na sreću, sada se sve više žena bavi knjigotiskom pa je podrška među ženama znatno bolje razvijena.
Kojoj publici se obraćate i imate li kakvu poruku za djevojke i žene koje se odluče biti umjetnice?
Kroz svoje radove ne obraćam se samo jednoj skupini ljudi. Umjetnost je demokratski medij koji je namijenjen svima onima koji u njemu nalaze neki poznati impuls. Kroz radove obraćam se gledateljima s kojima dijelim intimna razmišljanja. Umjetnost bez romantike je suhoparna i gubi iskreni interes publike. Moje publika su moji ljudi i mi se prepoznajemo.
Kada sam susretala uspješne žene, primijetila sam da što je neka žena uspješnija to će više podržati mlade žene koje će jednog dana biti na njezinom mjestu. Takav stav puno govori o osobi, o njezinoj ljudskosti, a i mudrosti.
Za žene koje se odluče biti umjetnice, poruka je jednostavna. Treba vjerovati u sebe i držati se svog puta. Ne previše razmišljati o tome što drugi rade i što se očekuje od nas. Treba potražiti mentore ili mentorice i sa strpljenjem učiti od onih koji nas podržavaju. Važno je zapamtiti da svako nailazi na kritike, ali da ne treba slušati sve oko nas, već samo one čije rezultate cijenimo.
Predrasude zbog spola su ponekad tako utkane u ženske živote da ih uzimamo zdravo za gotovo. Okolina nas odgaja da se orijentiramo na druge. U svemu tome, treba ostati svjesna i svojih potencijala i dati samoj sebi vremena za rast. Žene se često brinu o drugima nauštrb sebe. Važno je naglasiti da to nije u interesu njihove okoline kojoj su potrebne zdrave i samosvjesne žene.
