Predstavljanje knjige Predsmrtni dnevnik autora Igora Mandića u utorak, 20. ožujka, u klubu Europa media izazvalo je zaista veliki interes Varaždinaca. Sasvim je to u skladu s brojkama koje je Drago Glamuzina, urednik u izdavačkoj kući VBZ, iznio vezano uz nakladu ovoga Mandićeva djela. Do sada su, rekao je, tiskana tri izdanja, u ukupnoj nakladi od oko pet tisuća primjeraka.
Velika je to brojka za hrvatske prilike, ustvrdio je uvodno mr. sc. Ernest Fišer, koji je vodio predstavljanje knjige ispred Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu, organizatora događanja. Sam autor će kasnije nadodati da bi to moglo značiti da je ‘smrt u modi’. No prije toga uvodno je o središnjim motivima knjige, a to su starenje, smrt i samoubojstvo, govorio dr. sc. Ivan Čehok, varaždinski gradonačelnik ovoga puta u ulozi profesora filozofije.
Nakon prvoga dijela događanja, na kojem se govorilo o knjizi, prikazan je i dokumentarni film o Igoru Mandiću, realiziran u zajedničkoj produkciji kuće Oksimoron i Umjetničke akademije u Osijeku, a koji potpisuje redateljica prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, dekanica osječke Akademije. Zanimljiv detalj vezan uz taj film, u kojem je prikazana ona ‘druga’ strana Igora Mandića – privatna, obiteljska, daleko nježnija od one koju Mandić komunicira u javnosti – je da je prati glazba koju potpisuje varaždinski skladatelj Davor Bobić.
Film je javno dostupan na YouTubeu.
Uvod u osvrt na svoju knjigu – koja se bavi starošću, smrću i samoubojstvom – Mandić je započeo presjekavši u startu bilo kakvu ozbiljnost:
– Dobra večer… Znate, ne u znak nepoštovanja, nego zato što sam star, meni se više ne diže. Mislim, ustaje sa stolice. To sam mislio. Nemojte me krivo shvatiti. To jest, nemojte me točno shvatiti.
Knjiga morbidnog naslova
Iako je Ernest Fišer uvodno ustvrdio kako Igora Mandića ‘ne treba posebno predstavljati’, Mandić se s time nija baš složio.
– Kaže kolega Fišer da me ne treba posebno predstavljati u Varaždinu. Itekako treba! Nikad ovdje nisam nastupao! A tu smo na pola kilometra od Zagreba. Zanimljivo. Sad se trefilo u zadnji čas, kad se spremam umrijeti, da me Varaždin hoće vidjeti. Neka bude… Ja sam se potrudio da se predstavim u što gorem izdanju, kao što vidite. Kao što govori i naslov moje knjige. Ali mogu ja i gore.
Ustvrdio je da je neobično vidjeti veliki odaziv na predstavljanje knjige tako morbidnoga naslova.
– Odgovor mora biti u tome da je smrt u modi. Ova knjiga je, dakle, napisana samo za one koji misle da će jedanput umrijeti. Ova knjiga nije za besmrtnike. Svi besmrtnici mogu slobodno otići odmah odavde. Dakle, ja ciljam na najširu moguću nišu na svijetu, na sve smrtnike. Knjiga je za njih, ne bi li otkrila nešto što banalan tip kao što sam ja o tome misli. Jer moram vam se predstaviti kao jedan veliki malograđanin. Ja sam toliko veliki malograđanin da sam htio umrijeti u okvirima statistike. Kad sam počeo pisati predviđena starost bjelačke populacije na Zapadu bila je 76 godina. A ja sam za to imao dokaze! Dvojica mojih kolega, puno pametnijih i talentiranijih i značajnijih od mene, Tomislav Ladan i Branimir Donat, umrli su obojica sa 76 godina. Pa je vrijeme onda bilo da im se pridružim i ja, da ispunim svoju građansku dužnost. Kao veliki malograđanin ja moram biti uredan čovjek ove države. Kakva je da je, garsonjerica, ali s pogledom na more. Trudio sam se da to ostvarim bezbolno, a vrlo kasno sam shvatio da nema skoka u predsmrtno stanje. Ono se prišuljava nečujno. Ja sam čak se nadao da ću umrijeti zdrav. Tlak u redu, pluća u redu, srce u redu, u dobroj sam kondiciji… Stanje bolesti i predsmrtno stanje je lutrijski zgoditak. Ne možete se pretplatiti kako ćete ući, ne možete se upisati u tu listu. To je jedan šuljajući postupak koji traje godinama i zadesi se da se jednom osvrnete oko sebe i kažete ‘pa ja sam već deset godina star’. A mislio si da nisi. Tako i ja, kad sam počeo pisati, uvjeren sam bio da mi je 76. godina granica. Nisam ja puno prebacio, samo do 79., i nikad se ne zna, mogu crknuti sada, večeras, sutra ujutro… Prema tome, toga datuma nema fiksnoga, nije dogovoren. Ni sa kime.
Šarmiranje smrti
Progovorio je autor potom o onome što naziva ‘šarmiranjem smrti’, bez obzira na svu morbidnost i ozbiljnost knjige.
– Kao što vidite, ja se pokušavam šaliti na tu temu. U tome je cijela bit ove knjige. Ona ima jednu notu šarmiranja smrti. Tjeranje šege, igranje skrivača sa smrti. Ne bi li je čovjek nekako predvidio, nadmudrio. A kad mi je ta šašava ideja sinula na pamet, znao sam da se upuštam u jedan idiotski donkihotski poduhvat, jer predsmrtni trenutak nitko ne može uhvatiti. Želio sam uhvatiti Kairosa smrti, zaustaviti smrt u trenutku kad prođe pokraj mene. Znate ono narodno praznovjerje… Kad se bezrazložno naježite, kaže se da je to kosa onoga kosca prošla mimo tebe, ali nije te zahvatila. Tu jezu ja nisam na taj način nikad osjetio. Nego sam svjesno osjećao beizglednost svoga postojanja u svijetu. Što me više treba tu? Zauzimam neki prostor, fizički i psihički, gnjavim ljude sa svojim dosadnim pisanijama… Čemu, kad je sve to više manje istrošeno, to je sve na rubu trulosti. I to treba nekako uobličiti. E, i sad se nekako rodi pretenzija, pazite, čovjek se pomiri s vlastitom ništavnosti i onda kaže – treba to uobličiti! To je duboko kontradiktorno. A čovjek je biće kontradiktornosti, i života i smrti. Smrt je sastavni dio života, život je sastavni dio smrti, oni se neprekidno nadmeću jedno s drugim, a smrt uvijek pobjeđuje. Pa što onda? Pa sve izumire. Narodi, jezici, kontinenti, države… Sve nestaje. Vječna Hrvatska će isto nestati. Nemojte misliti da je vječna. Ništa nije vječno. Samo je smrt vječna – morbidno duhovito nastavio je Mandić.
Mandić, naravno, ne odgovara na vječna pitanja o tome kako i zašto se baš ljudska vrsta našla u situaciji da uopće promišlja o takvim temama.
– Zašto se čovjek pokazao kao neko biće koje može savladati prirodu oko sebe, otkuda mu ta neka potencija, snaga? Nitko ne zna je li nadahnut silom višega bića ili je to puka kemijsko-fiziološka slučajnost. U zdravom tijelu zdrav duh, rekao bi Stephen Hawking, je li tako? On je najbolji ‘dokaz’ te stare antičke poslovice. Jeste li ga vidjeli? Prema tome, duh očigledno nešto nadživljava. A je li taj duh taj koji nas je sve skupa pokrenuo iz mrtvila, iz kromanjonskih pećina, doveo nas do toga da mo stekli neka saznanja koja su nas dovela – do čega? Atomskih bombi, Agrokora… Ne znam da li je to baš neki pametan tijek povijesti koji je nama upravljao, a kojem smo se mi pokorili – rezignirano je promišljao.
Blefer i štoser
Rekao je da je pisanju ove knjige prethodilo veliko istraživanje pozamašne literature.
– Da bih sve to ja nekako uspio provesti kroz sito i rešeto, bio sam prionuo čitanju goleme filozofsko-spoznajne literature, koja postoji od prije nove ere – i odmah koristi trenutak za klasičnu mandićevsku digresiju:
– Kažem prije nove ere, jer reći prije Krista, osim za vjernike, je besmisleno. Po meni, povijest Krista ne označava nikakvu novu eru, no mi to moramo prihvatiti jer je to prisila ove zapadne civilizacije. U kojoj je kršćanstvo kao orijentalna religija uvezeno. Znate valjda da kršćanstvo nije nastalo u Rimu. Nego u Jeruzalemu. I tek se tako kao uvozna religija udomilo u Europi. Mi pitamo zašto u statutu Europske unije fali spominjanje kršćanskih korijena. Pa zato jer ih nema! Jer je Europa stvorena na grčko-rimskom nasljeđu, a ne kršćanskom! – priča Mandić, dok se pored njega vrpolji i grimase očigledno uslijed neodobravanja izrečenog radi gradonačelnik Ivan Čehok.
Mandić, jednako kao i u knjizi, autorefleksivan je. No čitatelj teško može biti siguran kad je to zapravo obranaško ziheraški, i koliko zapravo sam autor vjeruje u kritike koje upućuje samome sebi.
– I tako sam se uhvatio čitanja tih golemih knjižurina, koje sam neke već poznavao, više-manje površno. Kao što sam općenito površan, blefer i štoser. Znam puno toga, ali ništa temeljito. Ponekad mi je to uspijevalo, ali u tome nije bilo neke dubine, značenja. Pa sam rekao, ajde da napregnem posljednje mogućnosti mojih sivih stanica, kako bi rekao Poirot, pa da napišem nešto što ima glavu i rep, što je smisleno – oko nekih važnih tema. Ali kojih tema? E, lako ih je pobrati, svaki bi student koji barata ovim elektronskim spravama mogao pronaći deset hiljada puta više umnih misli, citata velikih filozofa, antropologa, sociologa, povjesničara nego što sam ih ja pronašao. Mogao bi. Ali što onda? Što je on ispričao? Ništa! On je glupi herbarij. A ja sam htio živo nešto. A to živo je osjećanje starenja, smrtnosti i samoubojstva kroz vlastitu sudbinu – objasnio je razliku Mandić, na što će se kasnije vraćati još nekoliko puta.
Apstraktno i konkretno
Naime, samoubojstvo kćeri Ade 2004. godine jedan je od središnjih elemenata njegovog Predsmrtnog dnevnika, kojeg vjerojatno ne bi bilo bez tog događaja iz njegova života. O iskustvu boli Mandić će sam progovoriti, ali vrlo racionalno, bez trunke ikakvoga patosa, iako se u jednom trenutku ‘ispričao’ zbog patetičnosti.
– Lako je razmatrati probleme samoubojstva, starenja i smrti kroz puke citate filozofske literature. To rade, i bolje od mene, filozofi, teolozi, pjesnici, ali to nije osobno iskustvo. To nije literatno djelo. A ja sam htio stvoriti književno djelo. To nije predavanje o filozofiji umiranja ili kako se obraniti od smrti, što je samoubojstvo… Trebalo je to sve skupa procijediti kroz osobno iskustvo, tu golemu masu podataka, informacija, činjenica koja mi je dolazila pod ruku ili sam je tražio učinila je tkivo mog osobnog iskustva. Neću ja prepisivati tuđe knjige da bih se pravio pametan. Te činjenice treba osjetiti kroz vlastitu bol! Tek kroz čulnost te boli dobijete literaturu. Obična činjenica ne znači ništa. Sam citat nekoga, od Epikura do modernih filozofa današnjice, ne znači ništa ako nije prošao kroz filter tvoje privatne, osobne osjećajnosti, obiteljske, lične, bračne… Kao što se kod mene dogodilo. To onda dobiva tu, da budem patetičan, tragično krvavu potku.
No, kaže, on je ne samo veliki malograđanin, nego cinični malograđanin.
– Kao jedan cinični malogorađanin, ja sam se stalno borio protiv vlastite osjećajnosti. Kad god sam mogao, skretao sam u zafrkantske i borbene ideje, ne bih li dokazao da sam još živ. A zašto sam živ kad pišem predsmrtni dnevnik? Vrag će ga znati. Bog neće, ali vrag će ga znati.
Predsmrtni čas
Ova knjiga istovremeno je i morbidna i privatno proživljena, kaže autor, i dodaje da je to jedna vrsta romana o starenju i samoubojstvu i predosjećaju smrti.
– To dakako ništa ne govori o njezinoj vrijednosti. Vrijednost nastaje onda kad je čitatelj osjeti kao istinski doživljaj pisca, koji se tu ne fulira, ne pravi važniji ni pametniji od boli, koja mu je glavna. Naravno, ima onih koji su prošli puno veće tragedije nego što smo prošli moja žena i ja. Ali nisu napisali knjigu! Što ja tu mogu? Danas, u doba masovnih smrti – zapravo, masovne smrti su masovna pojava otkad je čovječanstva – govoriti o nekoj individualnoj boli je malo i egoistično. Ali književnost jest egoistična. Ona mora imati tu svoju privatiziranu notu, tu pretenziju da privatiziranjem posvoji širu stvarnost.
Iznio je Mandić i prilično smion pogled na zapadnjačku filozofiju.
– O smrti, umiranju, starosti i samoubojstvu naumnije stvari napisali su praoci našeg mišljenja, to su stari Grci, gotovo sve prije nove ere, s na njih su se nastavili njihovi imitatori Rimljani, koji su spasili tu grčku ostavštinu, tako da danas možemo naučiti nešto. Čovjek se malo i prestraši. Je li moguće da smo mi u 21. stoljeću u svojim mišljenjima o tim najbitnijim stvarima naše egzistencije definirani onime što su mislili ljudi prije početka moderne povijesti, prije nove ere? E, jesmo! I to je ono što je zaprepašćujuće i zadivljujuće. Sve ono što je ustanovljeno prije nove ere u grčkoj mitologiji i filozofiji kao kćeri mitologije važeće je i danas. Gotovo je nevjerojatno koliko su žilave stare pouke koje se prenose od Epikura do Freuda, pa Freud u 20. stoljeću ponavlja ono što je rekao Epikur, ali modernim rječnikom. I onda mi Freuda uzimamo kao definitivnu rečenicu. E nije baš tako.
Vratio se Igor Mandić na kraju svoga obraćanja na predsmrtni čas, odnosno na ono zašto je krenuo u pustolovinu stvaranja djela Predsmrtni dnevnik.
– E, sad, kako uhvatiti taj predsmrtni čas? Nikako! Ja sam mislio da će me samrtni hropac uhvatiti za pisaćim strojem. Ali ne može to tako! Jer čovjek prije toga zalegne od bolesti, pretvori se ponovo u malo dijete, zalegne u krevet… Osjetiti sve to kroz vlastito biće i pronijeti to kroz filozofsko saznanje bila je izazov za moju malenkost. Dao sam sve najgore od sebe da ovu knjigu učinim dobrom.
