Sedam dana nakon što me Snježana ostavila/išao sam širokom cestom na posao/Na križanju dvije ulice ugledah plavi autobus/Leg’o autobus k’o da vozi cigle/a ono ma kakvi…/unutra sve ljudi koji sebe smatraju vrijednima – zapisao je tako, davno to bješe, jedan pjesnik iz Bačke Topole u svojoj zbirci ‘Jutra pobijeđenih’.
I zaista, ako odete, kojim slučajem, u Novi Zagreb i malo bolje pogledate neki od onih plavih ZET-ovih autobusa, vidjet ćete kako mu auspuh i zadnji branik iskre po asfaltu, a unutra sve ozbiljni ljudi koji o sebi vole misliti dobro.
Može to biti, uostalom, bilo koji autobus što prevozi putnike na nekoj od lokalnih linija, svejedno je li riječ o Zagrebu, Varaždinu, Berlinu ili Pekingu. Sigurno je tek jedno, na njega ne biste obratili pažnju da ne čitate poeziju.
Eto, to je književna vrijednost, to što čitanjem popravljaš oči, pa vidiš ono što inače ne bi vidio, zapisao je onda nešto kasnije drugi jedan sarajevski pjesnik, autor ‘Opservatorije Varšave’, ‘Hauzmajstora Šulca’ i još nekih važnih knjiga.
Pjesnici su poput najboljih oftalmologa. Politika, recimo, nema tu snagu. Barem ne ovdašnja, praktična. Ona čini sve ne bi li čovjeku zatvorila oči, zamaglila vid. S religijom je isto tako.
Bit će da je to jedan od razloga što su najblistaviji trenuci dugovječne i popularne HRT-ove političke emisije ‘Nedjeljom u 2’, i to zadnjih nekoliko sezona unatrag, bili upravo oni kada su u njoj gostovali pjesnici.
Ili je možda, tko bi to znao, razlog taj što je i sam voditelj emisije – inače rodom iz Bačke Topole, vama će možda, dopuštam, biti poznatiji po imenu Aleksandar Stanković – pjesnik.
Jedan od tih pjesnika, gostovao je prije nekoliko godina, zove se Ivica Prtenjača. Slušajući ga kako govori o umjetnosti, ljepoti, lirici i dobroti, čovjek bi na trenutak požalio što emisija ne traje cijelo popodne.
Što će vam političari, rušio je Prtenjača cijeli Stankovićev koncept, naslanjajući se valjda na onu staru Mandićevu kako mu je ispod časti pisati o politici i političarima, da bi onda na kraju zaključio, cijeneći vazda druge više nego sebe, u tom slučaju Delimira Rešickog, kako bi najbolje bilo otići u Sečuan i tamo umrijeti s pandama.
Drugi se zove Enes Kišević i gostovao je prošle nedjelje.
U taj red mogao bi još stati i veliki Viktor Žmegač. Pred takvim ljudima glupost i zloba poginju glavu. Emisija s najmanjom gledanošću te sezone, namjesti se to tako u životu, bila je upravo ta u kojoj je gostovao naš proslavljeni germanist.
Bilo bi, najzad, čudno da nije tako. Pamet nije za široke mase. Viktor Žmegač prevelik je za Hrvatsku. S takvim intelektualnim gromadama na kraj može izaći samo ozbiljna, živa kultura poput, primjerice, njemačke. Naša to, nažalost, već odavno nije.
Hrvatska se kultura danas najradije svodi na nekoliko okamenjenih spomenika poput Marulića ili Vitezovića, i na nekoliko razglednica za pokazivanje, za uspomenu i dugo sjećanje, poput Krleže ili Ujevića. Jastukom je uporno guše baš oni koji bi o njoj trebali voditi najveću brigu.
Enes Kišević za sebe kaže da je Bosanac. Rajonostalgičar. I premda ga nećete čuti kako za sebe govori da je pjesnik, nego tek čovjek na dobrom putu da to postane, kada netko spomene imenicu pjesnik, nerijetki su oni koji će prvo ugledati upravo njegovo lice.
Lijepo je što nam se ukazao na sam Božić. U tih sat vremena pjesnik je govorio o prijateljstvu, prošlosti, braći, miru, govorio je svoje i tuđe stihove, baš kao nekad po radničkim halama i menzama, posramljujući pritom svojom blagošću i mudrošću svaki oblik mržnje.
Govorio je, zapravo, sve ono što biste, barem u ovo doba godine, očekivali čuti na nekim drugim mjestima, a sva je prilika da ipak niste.
Ne može biti slučajno što je za sam kraj ostavio upravo Miloszevu pjesmu ‘Dar’.
Tako sretan dan./Magla se digla rano, radio sam u vrtu./Kolibri su zastajali nad cvijetom kozje krvi./Na zemlji nije bilo stvari koju bih htio imati./Nisam znao nikoga kome bi bilo vrijedno zavidjeti./Što se zlo dogodilo, zaboravio sam./Nisam se stidio misli da sam bio onaj koji sam./U tijelu nisam osjećao nikakvu bol./Uspravljajući se, vidio sam plavo more i jedra.
Czeslaw Milosz živio je, bit će, u neka ljepša vremena. Ili je možda riječ tek o optimizmu sjećanja. Mi današnji, teško se oteti dojmu, živimo u vremenu kada bujice okorjele mržnje silaze s usana onih što se kunu da imaju najveće pravo na moral i na dobro.
Živimo, primjerice, u vremenu nesretnog Krešimira Bagarića, vjeroučitelja čija se prigodna predblagdanska poslanica pučkoškolcima uvelike razlikovala od Kiševićeve, u kojoj je pričao o domaćim izdajnicima i kurvama, o zločincima koji su u pravu, o glavama nabijenim na kolac i lubanjama s rupom od metka na potiljku.
Duhu današnjeg vremena stoga bi mnogo bolje pristajala replika Miloszeve pjesme nastala iz pera dragog kolege, pjesnika Petra Despinića.
Tako jadan dan./Magla se nije digla, nisam radio u vrtu./Kolibri se nisu zaustavljali nad cvijetom kozje krvi./Na zemlji je bilo toliko stvari koje sam silno želio./I toliko ljudi koje sam beskrajno prezirao./Sve zlo što se dogodilo naglo se povratilo./Ali nisam se stidio da sam onaj koji sam./Jer u tijelu sam osjećao upravo nesnosnu bol./Jer sljepoća prouzročena nečijom zloćom/uskratila mi pogled na modro more i jedra.
Poezija Enesa Kiševića duboko je religiozna. Važnija i vrednija od svih evanđelja, Kurana i Veda. U njoj nema laži, konfabulacija ni mržnje.
Nekiput se čini da bi čovjek mogao bez ruke, zraka ili krvi, ali bez lirike nikako.
Zato bi pjesnika trebalo čuvati kao najveću dragocjenost, kao da ćemo ga izgubiti sada, ovoga časa. Baš kao u onoj staroj Kiševićevoj pjesmi ‘Prisutan kao svjetlost bez glasa’.
Samo da se uz tebe budim,/Meni na svijetu ne treba više./Da svaku tvoju mijenu slutim,/da zrak u tvojoj blizini dišem./Samo da tiho uz tebe šutim/prisutan kao svjetlost bez glasa./I da ti oči očima ćutim,/Kao da ću te izgubiti,/Sad,/Ovoga časa.
