Gradski muzej Varaždin i Galerija Zlati ajngel, organizatori su izložbe slika Grgura Akrapa, koja se u sklopu Srijede u Muzeju otvara 4. listopada ove godine.
Izložba se otvara u 19 sati, u Galeriji Zlati ajngel (Gajeva 15), gdje je i postavljena za razgled do 22. listopada ove godine.
Grgur Akrap rođen 1988. godine diplomirao je 2013. godine na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Damira Sokića. Do sada je izlagao na tridesetak skupnih izložbi, a ovo mu je jedanaesta samostalna.
U predgovoru kataloga povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović o slikarstvu Grgura Akrapa i slikama s ove izložbe je napisao: “Kada na kraju svih ludih zabava i bančenja po Rimu, blazirani i otupjeli protagonist Fellinijeve Dolce Vite završi na jednoj plaži, tamo prisustvuje okupljanju ljudi oko neke nemani koju je izbacilo more, oko gadne ribetine. Njezina mrtva i nakazna naplavina predstavlja sve što preostaje od uzbudljivoga života tog mondenog novinara, života punog čulnih užitaka i divnih senzacija. Gotovo poput renesansnog motiva Et in Arcadia Ego, riba nas podsjeća na riječi biblijskog Propovjednika, kako je sve ‘ispraznost i pusta tlapnja’.
Slične vodene nemani vidimo na novim slikama Grgura Akrapa. Likovi prikazani na njima bave se ribolovom. Oni strpljivo čekaju svoj ulov, čije izvlačenje zahtijeva puno vještine, zbog čega se njihov zanat može usporediti s onim umjetnika. Grgur te morske, riječne ili jezerske grdosije (i, na jednoj slici, lov na njih) slika u izuzetno bogatom i materičnom potezu, sočno i gusto, pa se čini da su one žive, da se još trgaju na udicama, ili da pomiču svoja glatka tijela pod površinom vode.
Gledajući te slike posve nam je jasno da je ovdje riječ o čisto fizičkom, senzornom užitku u umjetnosti (slikarevom užitku u stvaralaštvu i gledateljevom u recepciji djela), ali to nije uživanje tek u ljupkim motivima, ili u dekorativnoj formi. Autor nam scene ribolova predstavlja poput mističnih rituala. Ljepota postignuta na njegovim slikama, stoga, zrači osjećajem uzvišenosti i prisutnošću više spoznaje, što je iskazano eklatantno slikarski: u masi boje i u ekspresivnom potezu. Kao da je riječ o svetim zapisima koji nisu predstavljeni pisanim jezikom, nego slikarstvom. Dakle, ne samo slikom, već slikarskom umjetnošću.
Dubine su uvijek privlačile ljudsku maštu, a neobična obličja poznate faune koja tamo obitava bivala su razlogom mnogih priča o vodenim zmijama ili nemanima. U rječniku koji daje na kraju knjige eseja iz 1935. Evropa danas, Miroslav Krleža piše o vodenim čudovištima čija je ukazanja od Loch Nessa do obala Visa tih godina pratila štampa.
Komentirajući površni senzacionalizam koji prati monstrume iz dubina, on pokušava ukazati na slijepilo medija i društva pred realnim problemima (tada nadolazećim ratovima i neobrazovanošću mase), te na neki način time anticipira spomenutu Fellinijevu metaforu, zaključujući: ‘Živimo u doba morskih nemani, kada se novinske patke pretvaraju u legende. Naše je vrijeme mitsko’. U današnjem svijetu inflacije i devalvacije ideja i misli u likovnoj umjetnosti slikarstvo poput Akrapovog, koje inzistira na samoj artikulaciji fizičke materije, dopušta nam da vidimo bit likovnosti duboko ispod njezine raspričane površine, da posvjedočimo tišini i samoći u kojima se odvija lov na morske zvijeri. Našemu vremenu i suvremenom slikarstvu on uistinu vraća mitsku dimenziju.”