Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu kao da je gotovo dramaturški planiralo raspored premijera za proteklu kazališnu sezonu. Jučer je tako izvedbom predstave ‘Krokodili’ na najbolji mogući način – iznimno snažno i beskompromisno, na trenutke prilično uznemirujuće, a istovremeno i nepretenciozno slojevito – napravljen svojevrsni puni krug, otvoren još tamo u rujnu prošle godine premijerom ‘Boga masakra’.
Jednako kao i prva, tako je i ova posljednja premijera sezone odigrana na Sceni ‘Zvonimir Rogoz’, dovoljno intimnome prostoru da silina predstave – nastale prema priči Vladimira Arsenijevića, koju je adaptirao i dramaturški obradio Dario Bevanda, a režijski uobličio Dražen Krešić – dođe do punoga izražaja.
Sama potka priče ide otprilike ovako: Vladimir je Jugoslaven (igra ga Igor Skvarica, istaknuti član nove generacije bosansko-hercegovačkog glumišta) koji, došavši u kontakt s punkom, 80-ih godina prošlog stoljeća kreće put Londona s namjerom da tamo započne samostalni život kao pisac.
Sve one vrijednosti koje su ga dovele u situaciju da napravi taj značajan životni iskorak (a punk je simbol i nositelj tih vrijednosti), vrlo brzo tijekom njegova boravka na Otoku počinju se razotkrivati kao ništa drugo nego naivne iluzije.
Ukratko i pojednostavljeno: zavedenog zamamnim mirisom zapadnjačke slobode, put ga odvodi ravno u – zagušljivu rupčagu.
I to ne samo doslovno u smislu mjesta njegova boravišta, pa i posla kojim je pokušao zaraditi za život, već, prije svega, u špelunku koja je materijalizirani oblik obiteljskih odnosa u koje je zapao.
Ti obiteljski odnosi istovremeno oslikavaju društvene odnose u Londonu tih godina, ali i pred publiku iznose razne ‘duhove prošlosti’ kojih, eto, nije pošteđen ni taj svijet o kojem je sanjao Vladimir živeći dotad svoj mladi život u ‘tamnici naroda’ (istovremeno obilježen provincijskim kompleksom koji, čini se, na ovim prostorima još uvijek nismo uspjeli prevazići).
Iako se u uvodnoj sceni ‘Krokodila’ – do bola prenabrijanoj ‘speedom’ – moglo učiniti (u slučaju neupućenosti u književni predložak) da bi cijela predstava mogla proteći u svojevrsnom nostalgičnom hommageu punku prepunom općih mjesta i stereotipa, redatelj vrlo brzo otklanja svaku takvu bojazan. Istovremeno glumačka ekipa iz scene u scenu sve više osvaja i tako sve do samoga kraja – do iskrenog, snažnog trostrukog aplauza po završetku predstave.
U toj depresivnoj ‘semi-detached’ kući na ‘samom rubu Kensingtona prema Shepherds Bushu’, prostodušnog i života gladnog Vladimira dočekuje disfunkcionalna obitelj koju čine majka Sabine (iznimno uvjerljiva Ljiljana Bogojević), njezin sin Richard (uloga kao skrojena za Marinka Prgu) i njegova djevojka Vibeke (uzbudljiva Katarina Arbanas).
Iz cijelog tog njihovog kompleksnog odnosa na površinu tijekom predstave postepeno – zahvaljujući iznimno uspjelim Krešićevim režijskim postupcima – dobivamo sve više odgovora na pitanja ‘zašto’. Zašto se sve to događa.
I pritom odgovori na ta pitanja sežu u područje multikulturalnosti, rasizma (majka, Poljakinja Sabine, zgrožena je što je Vladimir posao našao kod Pakistanaca), problema identiteta (Richard je zapravo po majci Poljak koji bježi od svoga porijekla, želi biti ‘samo’ Englez, kao pokojni otac, a Poljake prezire, između ostalog, zbog njihova odnosa prema židovskom pitanju), religijske hipokrizije (majka Sabine iznimno drži do vjere, ali teško joj je odlučiti se je li gora Vladimirova veza s ateističkim komunizmom ili to što je dijelom iz muslimanske obitelji), seksualnosti (Vibeke, koja je Dankinja, radi u sex-shopu), konzumerizma, upravljanja masama, kontrole i slobode (kratki Richardov pledoaje o razlici između Orwellove i Huxleyjeve distopije), pitanja o ratnim pobjednicima s proganjajućim osjećajem poraza (Richardov otac ubio se zbog krivnje što je ubijao civile prilikom bombardiranja Dresdena) te u cijeli niz drugih društvenih pitanja.
I ovako kad se nabroji tek dio tih detalja, mogao bi se steći dojam da ‘Krokodili’ pokušavaju u jednu posudu staviti previše sastojaka, uslijed čega najčešće ispadne nejestiv obrok. No predstava ni u jednom trenutku ne prelazi tu granicu nakon koje bi je se moglo okarakterizirati pretencioznom.
Moguće da je to upravo stoga što je Richard punker i što je njegov punk dovoljno uvjerljiv medij za prijenos svih tih vrijednosti na jednome mjestu.
Richard je istovremeno i duboko psihički izranjavan, klinički depresivan, prepun bijesa, mržnje prema majci, dok sa zidne fotografije sve to što se događa ‘promatra’ njegov pokojni otac.
Richard je, dakle, jedan sasvim tipičan punker, stereotip agresivne osobe koja utočište pronalazi u buntovništvu punka, dok iznutra neutješno plače.
Ili, kao što to otprilike kaže Vibeke u jednoj sceni: mogao je biti revolucionar da nije takav luzer.
Brutalna je to priča s povremeno neobično duhovitim elementima, dok naizgled sporedni, polupromatrački lik Vladimira povezuje sve to u jednu homogenu cjelinu. Cjelinu čiju poruku možda najbolje oslikava Richardov bolni urlik upućen majci u njegovu napadu nezaustavljivog bijesa: ‘Cijeli tvoj život je jedna obična laž!’
‘Krokodili’ su se tako pokazali kako jedan izrazito potentan tekst čije je poveznice s aktualnom društvenom situacijom teško ne primijetiti.
Naime, upravo u ovim trenucima hrvatsko društvo (ponovno) živi doba kada se sloboda traži na nekome drugome mjestu, van granica onoga što percipiramo previše skučenim i do temelja uništenim.
Isto tako, hrvatsko društvo (ponovno) se (zapravo neprestano) suočava s vlastitom prošlošću. Ova nam predstava otkriva razmjere u kojima prošlost oblikuje sadašnjost u životima i onih društava i država za koje mislimo da su to ostavili daleko iza sebe.
Naposljetku, predstava izaziva postavljanje vječitih pitanja o slobodi. O zovu slobode, ali i o brojnim iluzijama na putu njezina traženja.
No odgovor na pitanje gdje se ona točno ‘nalazi’ ostat će i dalje otvoreno i nakon što se ugase svjetla nakon završne scene. ‘Krokodili’ ne pružaju odgovor na to pitanje. Jer, na kraju krajeva, kada bi ga možda nadobudno i pokušali pružati, cijela predstava nužno bi se urušila kao kula od karata.
Fakti o predstavi ‘Krokodili’
Autor priče ‘Crocodiles’: Vladimir Arsenijević
Dramaturgija i dramatizacija: Dario Bevanda.
Redatelj: Dražen Krešić
Scenograf: Petar Nevžala.
Kostimografkinja: Julia Klier.
U predstavi nastupaju: Marinko Prga (Richard), Ljiljana Bogojević (Sabina), Igor Skvarica (Vladimir), Katarina Arbanas (Vibeke).
Reprize su na rasporedu u subotu 20. svibnja, utorak 23. svibnja i srijeda 24. svibnja u 20 sati na Sceni ‘Zvonimir Rogoz’.
