‘Kino bi trebalo postojati, pa makar za petero ljudi. Petero
ljudi!’
Rijetki će pamtiti riječi koje je Ivo Brešan
izgovorio pred kamerom HTV-a 2002. godine na pustom trgu pred
tada već zatvorenim šibenskim kinom. Riječi izrečene sa žarom i
iskrenošću, tako da ih pamtim i danas.
Oskudno novinsko priopćenje o zatvaranju kina izgledalo je ovako:
‘Gradska uprava odlučila je uskratiti subvenciju
kinoprikazivačkoj djelatnosti jer je kino u privatnom vlasništvu,
a većinski vlasnik odlučio je poslovati bez gubitaka.’
Kina kao dio kolektivne memorije
Do tad su kina u malim sredinama već dugo vodila bitku s novim
trendovima. Dvorane su zjapile prazne gubeći bitku s videotekama,
televizijom i internetskim sadržajima, a ljubiteljima sedme
umjetnosti ostala je tek nostalgija za danima koje opisuje
Tribuson na početku svog romana ‘Rani dani’ ili
ih nalazimo kod Giuseppea Tornatorea u
sentimentalnom filmu ‘Nuovo cinema Paradiso’, koji je ujedno i
postmodernistički hommage kinu kao instituciji.
Tribuson nas vraća u prošlost na tipičan proustovski način,
prisjećajući se mirisa tih prostora, a Tornatore pak u godine kad
su kina bila mjesta okupljanja, socijalizacije te eskapističke
zabave i koja kao takva ostaju dio povijesti i kolektivne
memorije.
Film se u Hrvata ne smatra umjetnošću
Istovremeno, ako sa sentimentalnog prijeđemo na konkretno, kad se
županijskom porezu od pet posto na prikazivačku djelatnost doda
obavezni PDV od 22%, dolazimo do suludih 27%, što rezultira time
da u kolovozu 1999. godine udruga kinoprikazivača pismeno traži
od ministra kulture Biškupića (pismo je upućeno
i B. Škegri te N. Porgesu)
sniženje tih stopa poreza kako bi se smanjile cijene kino
ulaznica.
Slijedi odbijenica, jer, po Biškupiću, kinoprikazivači spadaju u
gospodarsku djelatnost, Ministarstvo kulture s tim nema veze. Iz
toga proizlazi da u Hrvata film nije umjetnost.
Prihodi veći od kokica nego od ulaznica
Najnovije vijesti, od 3. studenoga 2016., još su gore:
‘Najavljeno povećanje stope PDV-a na kino ulaznice s 5 na 13
posto ugrožava opstanak same djelatnosti kino-prikazivanja u
Hrvatskoj i dalje investiranje, upozoravaju kino-distributeri i
prikazivači. Porezni učinak ovog povećanja za proračun će
iznositi oko 5 milijuna kuna na godišnjoj razini (ako ostane isti
broj prodanih ulaznica i cijena), ali pod cijenu gašenja kina u
malim sredinama.’
No vratimo se još malo u vrijeme kada su mala kina polako
odlazila u povijest da bi ih u sklopu velikih shopping
centara zamijenili multipleksi s modernom tehnologijom,
blockbuster repertoarom, kokicama prženim na kokosovom
ulju, grickalicama, umacima od blagog do ljutog, pijačama raznim
te aktualnim figuricama (uglavnom junaka crtanih filmova), tako
da je čekati u redu iza prosječne hrvatske obitelji koja kupuje
recimo četiri karte za kino isto kao čekati iza nekog u banci dok
podigne nenamjenski kredit.
Iz toga proizlazi da je (a to potvrđuju i u multipleksima) veća
zarada od cijelog popratnog asortimana nego od kino ulaznica.
Poetika apokalipse na holivudski način
I tako na platnima multipleksa uglavnom gledamo ‘poetiku
apokalipse’, ali ne onu Tarkovskog ili
Bele Tarra u ‘Torinskom konju’ već, avaj!,
holivudsku najgoru moguću, gdje opasnost konstantno prijeti s
druge planete, središta zemlje, iz morskih dubina itd. Samo nikad
od establišmenta ili Wall Streeta (vidi Batmana C.
Nolana), nedajbože. Publika ruku punih jestvina
kupljenih na blagajni ostavlja utisak kao da slijedi sedam
gladnih godina ili armagedon.
Ono što je bilo i za očekivati je da u tako velikom centrima neće
biti mjesta za malu kinematografiju, nezavisni film i, slobodno
možemo reći, bilo kakvu vrstu subverzivnog filma (nedavni primjer
je dokumentarac ‘Gazda’ Darija Juričana, film o
usponu Todorića, koji su multipleksi odbili
prikazivati).
Ali evo svijetla na kraju tunela, zvanog Mreža nezavisnih kino
prikazivača, i nade za sve ljubitelje istinske filmske
umjetnosti, europskog, azijskog, niskobudžetnog, eksperimentalnog
filma, ciklusa klasika i da ne nabrajam dalje. Filma sa sloganom
‘ne idem u kino zbog kokica”. Posjetitelji kina ‘gladni’ su
uglavnom sedme umjetnosti.
Večernje toalete i samopromocija
U varaždinskoj duhovnoj metropoli umjetnost možete konzumirati na
više načina: ići u kazalište, slušati baroknu glazbu u sklopu
istoimenih večeri, špancirati Špancirfestom, proluftati ondatre,
činčile ili hermeline u obliku bunde na nekoj izložbi, koncertu,
predstavi ili večeri poezije.
Sjećam se jedne takve poetske večeri. Radilo se o drugačijem
načinu izvedbe koji gledatelja ne tjera u poziciju ‘sjedi, šuti i
slušaj’, već mu je ostavljeno na volju da sam odluči šetajući
prostorom je li mu uopće stalo do umjetnosti. Publika nije
shvatila koncept pa je sve ostalo više došlo do izražaja osim
poezije. Nekolicina je čak bila i zainteresirana. Uglavnom,
komentar koji se odnosi na večernje toalete i samopromociju nije
bez pokrića.
Trash film festival – Prokrustova postelja
Varaždin ima čak i filmski festival zvan ‘Trash film festival’,
mada bi mu više pristajao naziv ‘Festival niskobudžetnog i
amaterskog filma’.
Prokrustova je to postelja u koju se svašta nastoji ugurati,
mahom zbog krivog koncepta i neinformiranosti. Spomenut ću da je
ultimativni trash bila najava istog festivala prije par
godina. Festival urbane pop kulture (trebao bi to biti) i filma
nam iz gradske vijećnice najavljuju gradonačelnik, njegov
zamjenik te direktor ili selektor festivala, ‘trojstvo’ koje
camp, trash i film zanima koliko i mene
malonogometna liga MZ općine Čitluk.
Hoću reći – da bismo u potpunosti shvatili pojmove
trash, camp, kič ili schlock itd.,
bilo bi poželjno poznavati filmsku umjetnost uopće. Tek onda u
pravom smislu riječi možemo shvatiti kad netko u kontekstu lošeg
filma (trasha) ili campa nešto plagira,
ismijava, zlorabi, ironizira.
Vanima i Varijete – špica filmskog programa
Kako stvarati filmsku publiku u gradu koji gasi kino umjesto da
ga subvencionira? Gradske čelnike to ne zanima, a Trash udruga,
koja je korisnik kino prostora i promicatelj pop kulture te
rubnog filma, o aktualnom se problemu nije izjasnila. Sapienti
sat.
Nastavak rada kina prije nekoliko godina pod vodstvom Vanime
(S. Malenica, H. Selec) je eklatantan primjer
stvaranja i odgajanja kino-publike kvalitetnim programom.
I ako tomu pridodamo još i cikluse klasika pod kapom udruge
Varijete (G. Plantak), bila je to špica filmskog
programa u Varaždinu.
Troje gledatelja na ‘Još jednoj godini’
Nažalost, ta suradnja je prekinuta. Kao primjer navest ću da nas
je prije sedam godina na projekciju tad zadnjeg filma slavnog
britanskog redatelja Mikea Leigha ‘Još jedna
godina’ došlo – troje.
Kino Gaj je proživljavalo svoje zadnje trzaje pod vodstvom Pučkog
otvorenog učilišta, s oskudnim repertoarom, bez publike pa čak
kad se radilo o tako brilijatnom filmu Mikea Leigha.
U gradu kulture od oko 50 tisuća ljudi nas troje smo te večeri
čekali četvrtog gledatelja da bi se projekcija održala. Nema ga,
ne dolazi. Još minuta do početka filma. U redu, kupit ćemo još
jednu kartu. ‘Ne treba’, kaže kino-operater, ‘budem vam pustio
film, ionako često visite tu’.
I od tog dana do danas film ‘Još jedna godina’ pogledao sam šest
puta, jer dobar film, kako bi rekao Stanley
Kubrick, treba, kao i dobru sliku ili glazbu, pogledati
odnosno poslušati u više navrata.
Grad koji se užasavao zalaska sunca
U Varaždinu – ili, kako ga ja od milja zovem, ‘gradu koji se
užasavao zalaska sunca’, po istoimenom filmu Charlesa B.
Pierca iz 1979. godine (takav je kad utone u zimsku
maglu) – politika se kiti kulturom prema potrebi i uglavnom
lamentira o njoj pred kamerama.
Rijetko ćete ih sresti u kino-dvorani jer nije to prvi red pred
kamerama na otvaranju Baroknih večeri, zalutat će neki od njih i
na filmski festival te reći u kameru ništa o ničemu.
Političke igre me ne zanimaju
Ljubitelji sedme umjetnosti ostali su uskraćeni (nadajmo se ne za
dugo), mada su se sredstva za program mogla osigurati. Pad
proračuna je dio političke igre u kojoj se ne mari za male
kulturne potrebe žitelja ‘duhovne metropole’, neslavno izbačene
iz prvog kruga utrke za Europsku prijestolnicu kulture. Odjel za
kulturu je, ne zaboravimo, davno ukinut.
Izdvajanja iz proračuna za kino, za pretpostaviti je, nisu velika
u odnosu na što se sve troši. Nagađati ‘tko je tu kome smjestio i
zašto’ potpuno je deplasirano u ovom trenutku. Ne zanima me.
‘Show must go on’ i to baš sad kad se opet stvara navika odlaska
u kino i kad u prosjeku po projekciji imate u dvorani oko
tridesetak ljudi i više.
Ostaje za nadati se da ćemo u narednim vremenima imati kvalitetan
filmski repertoar kao i proteklih sezona te veći izbor filmova sa
ZFF-a ili Zagreb doxa.
Kultura košta, nekultura još i više
Mreža nezavisnih kino prikazivača u 37 gradova ovog trenutka
broji 47 kina ključnih za stvaranje publike svih kategorija te
filmsko obrazovanje djece i mladih.
I, kao zaključak, recimo da kultura košta, a nekultura još i
više.
Što nam dakle preostaje? Ad hoc oporezivati šund i cajku po metru
kvadratnom na užem gradskom području? Nije loša ideja. Bilo bi
sasvim dovoljno za jedan solidan godišnji kino-program.
Nemojte ovo shvatiti ozbiljno. Mislim na porez. Šunda i cajki ima
više nego prije desetak godina. To shvatite ozbiljno. Kino još
nije proradilo, a ka’ će, ne znamo!
Marinko Prga
